Iako fenomen nipošto nije »od jučer«, svijet je 2016. godine u punoj snazi iskusio moć društvenog tsunamija poznatog kao »lažnevijesti«. Tekstovi ili video-zapisi krcati dezinformacijama koji se prodaju pod legitimni medijski proizvod na zamahu, doduše, dobivaju od kad je interneta, a vjetar u leđa dala im je popularizacija društvenih mreža – najmoćnije platforme za širenje lažnih vijesti. No ako još donedavno nismo bili svjesni kakve su promjene društvene mreže donijele u svijet medija, prošla je godina neumoljivo pokazala koliko razoran utjecaj na društvo može imati posve novi način na koji javnost percipira vijesti.

Plodna arena

Nije naravno slučajno da je efekt »lažnih vijesti« došao do izražaja upravo u 2016. godini. Bila je to godina dva iznimno politički i medijski važna, no istovremeno krajnje razglašena događaja – godina Brexita i američkih izbora. Politička i općenito vrijednosna podijeljenost učinila je oba događaja izuzetno plodnom arenom za novovjekovni informacijski rat lažnim vijestima, koje su u konačnici doprinjele šokantnim rezultatima u oba izborna slučaja. Bila je to i godina u kojoj je krvavi rat u Siriji dosegnuo još krvaviji vrhunac i upravo je slučaj Sirije pokazao da medijska manipulacija, prisutna u svakom od modernijih »ratova« može u kontekstu tzv. novih ili »društvenih medija« dosegnuti potpuno bizarnu razinu – istinost informacije o tome što se zbiva u Siriji prosječnom je medijskom konzumentu iz drugih dijelova svijeta danas praktički nemoguće provjeriti. Nije tome kriva samo ogromna količina suprostavljenih informacija koje su u svim oblicima kolale internetom, izobličenih neprekidnim »sheranjima« i besprimjerno izvučenih iz konteksta, već su i veliki »mainstraim« mediji pridonijeli općoj konfuziji, svrstavajući se u velikoj mjeri na stranu »jedne istine«, makar ona bila vezana tek uz konkretnu geopolitičku opciju.

Mjehuri osobne realnosti

Oni kojima tijekom 2016. još uvijek nije bilo jasno da živimo u doba relativne, digitalno izmanipulirane realnosti – mogli su se u to uvjeriti pri kraju godine, kad je potpuno neočekivana pobjeda Donalda Trumpa, između ostalog, jasno pokazala da je filtriranje vijesti prema vlastitim potrebama – inače glavno obilježje društvenih mreža, dramatično mijenja percepciju koju pojedinac ima o aktualnom stanju u svojoj okolini. U žestoko polariziranom američkom društvu nije bilo nikad manje doticaja između dva vrijednosna pola javnosti – ne samo da je stoga ogroman broj ljudi ostao šokiran Trumpovom pobjedom, već su tzv. »mjehuri osobne realnosti« doprinjeli gotovo potpunom podbačaju izbornih rezultata. Američki izbori označili su i novo poglavlje u sferi kontrolirane manipulacije lažnim informacijama koja je Trumpu potencijalno i donijela konačnu prevagu. Analiza američkog magazina BuzzFeed pokazala je da su najčitanije lažnevijesti vezane za izbore izazvale više »sheranja« na Facebooku nego li najčitaniji članci devetnaest vodećih američkih »mainstream« medija zajedno. Tijekom nekoliko posljednjih mjeseci kampanje, 20 najčitanijih lažnih vijesti s tzv. »hoax« stranica i osobnih blogova generiralo je gotovo devet milijuna dijeljenja, reakcija i komentara na Facebooku, milijun i pol više no dvadeset najčitanijih vijesti uglednih medijskih kuća. Među najčitanijim lažnim vijestima, sve osim tri bile su pozitivne za Trumpa.

Sve rašireniji izostanak potrebe čitatelja za kredibilitetom izvora odlično su tijekom kampanje ocrtavale i apsurdne situacije poput one u kojoj je grupica politički nemotiviranih klinaca iz Makedonije digla grdne pare na oglašavanju, plasirajući stranice s potpuno izmišljenim vijestima u Trumpovu korist.

Krv, strah i suze

Lažnevijesti, međutim, publiku privlače ponajviše isprobanim receptom krv, strah i suze, često posve lišenim moralne odgovornosti koju su legitimni mediji i dalje bar djelomično dužni poštovati, pa su osim u rezultatima američkih izbora dezinformacije ulogu odigrale i u posvemašnjem širenju mržnje. Baš kao u slučaju Brexita, gdje su također ponajviše služile u radikalno-desničarske svrhe šireći strah od imigranata, i u SAD-u su lažnevijesti plovile internetom na valu ksenofobije i potrebe za stvaranjem neprijatelja. Jedna od najdirektnijih i najbizarnijih posljedica svakako je bio tipično američki slučaj »Pizzagate« čijom su žrtvom postali vlasnik i osoblje pizzerije u Washingtonu u kojoj je običavala objedovati Hillary Clinton. Jedan jedini tweet s anonimne adrese o »e-mailovima koji upućuju da je Clinton u središtu lanca dječje prostitucije« u nekoliko je dana podijeljen 6 tisuća puta, a podrum washingtonske pizzerije automatski je u opskurnom svijetu on-line teoretičara zavjera postao dječjom tamnicom. Pizzerija je preko noći obasuta prijetnjama u virtualnom i realnom svijetu, Facebookom, twitterom i Redittom počelo je kolati na stotine članaka o zloglasnom »predofilskom« podrumu, a kulminacija je uslijedila nekoliko tjedna poslije kad je muškarac iz Sjeverne Karoline naoružan uletio u pizzeriju u pokušaju »oslobađanja otete djece«.

Autizam i cjepivo

Da ne bi bilo zabune, Amerikanci nemaju »monopol« na slijepo vjerovanje prvoj stvari koju pročitaju na internetu. U hrvatskom medijskom prostoru primjera je isto na pretek, s time da se hrvatske lažnevijesti ponajviše vrte oko razine domoljublja, prebrojavanje krvnih zrnaca i hrvatskim teoretičarima zavjera omiljene teme – autizam i cjepivo. Uzmimo primjerice prvaka među opskurnim hrvatskim portalima, dnevno.hr, kojem je »razotkrivanje« cjepiva omiljeni mamac za »klikove«. Vijest njihove kultne autorice Zrinke K. da su »sudovi priznali da cjepivo uzrokuje autizam« pobjedonosno su početkom ove godine društvenim mrežama »prošerali« mnogobrojni protivnici cijepljenja, ne obazirući se na činjenicu da već i vrlo površno guglanje otkriva kako u članku nije točan ni naslov, pa ni veći dio tvrdnji.

Kako je dakle došlo do toga da jedan ogroman postotak stanovništva više ne brine da li je izvor vijesti koje oblikuju njihovu realnost pouzdan i istinit? Dio odgovora svakako se krije u činjenici da je internet preuzeo glavnu riječ kad je u pitanju distribucija informacija. Tradicionalni mediji pri tome se naprosto ne znaju izboriti za publiku u srazu s raznoraznim društevnim mrežama i njihovim konceptom brzine i »osobnih istina«. Istraživanje američkog Pew Research centra krajem ove godine pokazuje da iz godine u godinu do 10 posto pada broj čitatelja tiskanih medija – sada ih primjerice u SAD-u čita tek dvoje od deset stanovnika, a paralelno raste broj onih koji vijesti dobivaju putem interneta. U očajničkom pokušaju prilagodbe ili naprosto uslijed sve veće površnosti u društvu, i sami tradicionalni mediji sve više potenciraju važnost informacija s interneta, kopi-pejstajući statuse s Facebooka ili twittera i pretvarajući ih u jednostavne vijesti bez dodatnog konteksta. Procesuiranje informacija po internetskim principima ponajviše se odražava na mlađe generacije, pa je tako nedavno istraživanje sa uglednog Sveučilišta Stanford pokazalo da čak 82 posto američkih srednjoškolaca nije na internetu u stanju razlikovati tzv. »sponzorirani sadržaj« od realne vijesti.

Osobna uvjerenja

Prilagodba tehnologiji, nije naravno jedini dio priče – veliku ulogu igra i sama ljudska priroda. Najbitniji čimbenik davanja kredibiliteta nečemu – dobro je to poznato i opisano u literaturi – podudarnost je neke informacije s našim osobnim uvjerenjima. Društvene mreže savršen su poligon za zadovoljavanje ove potrebe – u svijetu profila na Facebooku ili twitteru vijesti kakve mi osobno želimo čuti gomilaju se kao na traci. U želji da potvrdimo vlastita stajališta u stanju smo legitimnosti informacije progledati kroz prste. Neka istraživanja, međutim, pokazala su i da ljudi naprosto ne cijene stručnost kad je riječ o vijestima. Suočeni s izborom članaka koje je za njih odabrao kompjuter, »drugi čitatelji« ili urednik, ispitanici su većinom najmanje vjerovali – uredniku. Dio psihologa, pak, ljudsku sklonost da vjeruju prvoj informaciji na koju nalete naprosto pripisuje lijenosti mozga. Američki psiholog David Rapp pojašnjava primjerice da ljudi naprosto pohranjuju prvu »vidljivu« informaciju u pamćenje jer je to instinktivno lakše no istu analizirati i kritički procijeniti. Sraz ljudske prirode i interneta, čini se stoga, odveo je i medije i publiku u novo, mračnije doba. Ili kako bi to zaključio nedavno preminuli sociolog Zygmunt Bauman: »Većina ljudi društvene mreže ne koristi da bi širila horizonte, već da bi se zatvarala u zone komfora gdje je jedini zvuk koji čuju odjek njihovog vlastitog glasa. Društvene mreže su zamka«.