Pia Klemp

GOVOR ZA ANALE ‘I nas će naši unuci pitati – jeste li se suprotstavili?’

Boris Pavelić

Pia Klemp / Foto Sea Watch

Pia Klemp / Foto Sea Watch

Kapetanica je odbila nagrade grada Berlina i Pariza i poručila kako »nije naše da preispitujemo motive ljudi koji bježe od smrtne opasnosti«. »Moramo spasiti ljude kada ih se može spasiti. To nikada ne bi smjelo biti predmetom političke diskusije. Spašavanje ljudi na moru je dužnost i nije zločin«



Bila je to dostojanstvena gesta spasiteljice ljudskih života koja je potom – nećemo se suzdržati da kažemo – izgovorila »I have a dream« govor današnje Europe: kada je 36-godišnja brodska kapetanica Pia Klemp prije desetak dana s dojmljivim obrazloženjem odbila nagradu grada Pariza, a potom u Berlinu, u sklopu globalno uglednih »TED razgovora«, održala govor o nestajanju europske humanosti i aktivnoj solidarnosti kao mogućoj alternativi.


Odjeknulo je to možda i snažnije nego što je prije nekoliko mjeseci odjeknula vijest da toj njemačkoj biologinji i ekološkoj aktivistkinji, zajedno s još devet članova nevladinog spasilačkog broda Iuventa, u Italiji prijeti dugogodišnji zatvor zbog »pomaganja ilegalne imigracije« jer su, brodom nevladine organizacije Sea Watch, posljednjih godina spasili više od četrnaest tisuća ljudi.


Solidarnost pretvorena u zločin


A problem postaje sve akutniji: nakon što je, prije još dvije godine, zaplijenjen brod »Iuventa« kojim je upravljala Pia Klemp, u srpnju ove godine uhapšena je njezina kolegica, Carola Rackete, koja je brodom »Sea Watch III« odlučila mimo dopuštenja uploviti na Lampedusu, jer su putnici na brodu, 53 izbjeglica, bili na rubu snaga.




Takvo onemogućavanje spašavanja utopljenika nastavljeno je i ovoga tjedna: talijanske vlasti najprije su dopustile da brod Mare Jonio, talijanske humanitarne organizacije Mediterranea, uplovi na Lampedusu i iskrca 31 migranta, ali brod je potom odmah zaplijenjen, što su omogućili protuimigrantski zakoni koje je nedavno usvojila upravo oborena desničarska vlada s ministrom unutarnjih poslova Matteom Salvinijem.


Udruga Mediterranea zapljenu broda opisala je kao »posljednju osvetu onih koji ne mogu tolerirati da će humanost prevladati«. No Italija je u ponedjeljak zaplijenila još jedan brod: njemačku Eleonore, koja je na Siciliji iskrcala 104 migranta.


»Prije nekoliko godina, više od deset brodova nevladinih organizacija spašavalo je izbjeglice u Mediteranu – danas, jedva ijedan«, kazala je kapetanica Pia Klemp u govoru koji treba zapamtiti, a održala ga je 22. kolovoza u Berlinu, u sklopu »TED razgovora«, koji od 1984. predstavljaju globalni forum za diskusiju o aktualnim, u posljednje vrijeme sve češće moralno-političkim temama.



Sama na velikoj pozornici pred očima svijeta, istetovirana i odjevena samo u izblijedjele kratke hlačice od jeansa i iznošenu ljetnu majicu, s okruglom naušnicom u nosu i do neurednosti raspuštene duge kose, s napisanim govorom u ruci u koji ni časa nije zavirila, kapetanica Klemp svoj je 13-minutni govor započela tvrdnjom koja je izazvala smijeh odobravanja u publici:


»Ne želim biti ovdje.« »Pripadam moru. Ja sam moreplovka, kapetanica, pripadam mom brodu, svojoj posadi, valovima i svijetu u kojem su moje vještine korisne, i u kojem nikoga ne smeta što se odijevam kao mornarica.«


Govorila je koncentrirano, odmjereno i ne prebrzo, s fascinantnom disciplinom i retoričkom izvježbanošću za osobu nenaviklu na javne nastupe; čak i kad su je prekidali toplim pljeskom odobravanja, premda vidno ganuta, koncentracija joj nije popustila, i uspjela je izdržati da ni najmanja sentimentalnost ne naruši ozbiljnost onoga što je bila odlučila reći. I rekla, dojmljivo da dojmljivije ne može biti.


»Ovdje sam da vam kažem da ja i drugi volonteri možemo provesti dvadeset godina u zatvoru, jer ne dopuštamo da ljudi umiru. Ali, situacija je još i gora: ovdje sam da vam kažem da se solidarnost s ljudima kojima treba pomoć u Europi pretvara u zločin.«


Dijete u frižideru


Prepričala je ukratko osnovne činjenice o njihovu progonu: »Italija danas, uz nevjerojatne troškove, istražuje deset članova posade broda ‘Iuventa’ zbog apsurdnih optužbi za pomaganje ilegalne imigracije. Osude li nas, prijeti nam do 20 godina zatvora – jer smo spašavali živote.


Zato sam danas ovdje, i zato ne mogu biti na moru: prijeti mi pritvor ako spasim još ijednu osobu. Da, upravo tako – spasim li ijedan život, mogu ravno u zatvor – ali samo život izbjeglice; ništa mi se ne bi dogodilo kad bih spasila ikoga s europskom putovnicom. Dotle smo stigli.«


Optužnica se očekuje ove zime. Suđenje bi moglo trajati godinu ili duže, a optužene će koštati, kaže Klemp, petsto tisuća eura, pa tu svotu moraju negdje skupiti. »Ta kriminalna i politička šarada bit će obogaćena nastavkom javnih kampanja blaćenja kako bi se omele, ugrožavale i zaustavile akcije branitelja ljudskih prava. A sve će to dodatno pridonijeti stigmatizaciji izbjeglica i migranata«, predvidjela je iskrena i hrabra mlada žena.



Ali: »Od zlostavljanja kojemu smo izloženi mi, mnogo je važnija sudbina onih kojima su sva prava oduzeta, i koji svakoga dana i dalje umiru dok se nastoje domoći sigurnosti u Europi. Nije naše da preispitujemo motive ljudi koji tragaju za skloništem od smrtne opasnosti.


Mi spasitelji naprosto činimo što se mora učiniti – spasiti ljude kada ih se može spasiti. To nikada ne bi smjelo postati predmetom političke diskusije« – tu je Pia Klem prekinuta dugim snažnim pljeskom. »Spašavanje ljudi na moru je dužnost, ne tek »pravo«, naročito nije zločin«. Ona ne krije da je traumatizirana iskustvima koja je proživjela.


»Mi, spasioci ljudi s pretrpanih brodova nekvalitetnih za plovidbu, spašavamo, nekad prekasno. Danima smo lutali međunarodnim vodama s mrtvim dvogodišnjakom u brodskom frižideru, jer ga nijedna europska država nije htjela spasiti dok je još imao šanse, i odobriti nam sigurnu luku.


I njegova majka bila je na brodu – živa. Što da o Europskoj uniji kažem traumatiziranoj ženi čije je dijete u frižideru, o Europskoj uniji, dobitnici plemenite Nobelove nagrade za mir? Kako navodne europske vrijednosti idu zajedno s tolikom katastrofom, koju su proizveli ljudi?«, šokirano pita Kemp.


I odmah odgovara: »EU se godinama bori protiv imigracije, namjerno pušta ljude da se utapaju; migrante proglašava ilegalnima, blokira brodove nevladinih organizacija koji samo pokušavaju spasiti žvote, i financira libijske milicije, koje nasilu vraćaju ljude u zemlju građanskog rata, u kojoj im prijeti silovanje, mučenje i smrt.


To je realnost vanjskih granica Europe. Rezultat planirane europske strategije zatvaranja jest činjenica da je Mediteran i dalje najsmrtonosnija granica na svijetu.«



Sve dotle, govor Pie Klemp u Berlinu mogao se smatrati još jednim među mnogim vapajima za humanost, kakve posljednjih mjeseci slušamo od očajnih aktivista koji iz dana u dan, često uzalud, pokušavaju pomoći ljudima bez nade, i razbiti ravnodušnost bogatoga svijeta.


Ali riječi koje je izgovorila u nastavku, na dramatičan su način kontekstualizirali današnju izbjegličku krizu u povijesni europski kontekst i svrstali njezin govor, prema osobnome dojmu autora ovog teksta, među važnije javne nastupe uopće u prva dva desetljeća 21. stoljeća, čije dramatično upozorenje ne bi smjelo nikome promaknuti.


Moguća revolucija


Najprije je Klemp konstatirala ono što mnogi već razumiju: »Ono što je u pitanju kod ove istrage protiv posade »Iuvente« seže dalje od naše osobne slobode: kada kriminalizacija postaje strategija, a solidarnost se kažnjava, sloboda svih nas je u opasnosti.


Očite posljedice europske politike podizanja zidova ne rezultiraju samo političkim procesima protiv onih koji pomažu, ili mučenjem i umiranjem tisuća izbjeglica, nego će nas, također, vratiti u društvo u kojem životi jednih vrijede manje nego životi drugih; vratit će nas u Europu u kojoj je nejednakost ljudi bila postala perfidan sistem«, upozorila je mlada Njemica. »Sljedećeg mjeseca, tisuće će opet pokušati pobjeći iz pakla Libije.


Prekomorski put jedina im je šansa. Ako se ovoga časa ništa ne dogodi, za samo nekoliko mjeseci opet ćemo gledati mnogo tisuća mrtvih.« A onda je poentirala: »Dio sam generacije koja je odrasla pitajući djede i bake: ‘Što ste vi učinili da se suprotstavite?’. Počinjem shvaćati da sam, isto tako, dio generacije koja će svojim unucima morati odgovarati na isto to pitanje.«


A što će ona odgovoriti svojim unucima, rekla je već berlinskoj publici: »Nas neće zastrašiti. Nastavit ćemo se boriti za svijet u kakvome želimo živjeti, za svijet u kojem će svatko dobiti šansu da živi«. Pia Klemp zagovara solidarnost, aktivnu solidarnost koja znači djelovati, učiniti ono što se može, svatko od nas. »Solidarnost nije nešto o čemu se razmišlja; nju treba obaviti, i obaviti tako da se vidi.«



Ali i ne samo to: potreban je nepopustljiv i kreativan otpor sustavu koji ljudske živote proglašava bezvrijednima. Pia Klemp pozvana je da govori u Berlinu nakon što je odbila nagradu grada Pariza kojom ju je odlikovala gradonačelnica Anna Maria Hidalgo, s obrazloženjem da »svakoga dana iz teških uvjeta spašava migrante«.


Ali Klemp je odgovorila ovako: »Želite me nagraditi, a u isto vrijeme vaša policija oduzima pokrivače ljudima koje prisiljavate da žive na ulicama, i onemogućavate prosvjede i kažnjavate ljude koji brane prava migranata i azilanata. Želite me odlikovati za ono što sami onemogućavate«.


Parizu je Klemp poručila: »Nisam humanitarka. Nisam ondje da ‘pomažem’. Stojim s vama u solidarnosti. Ne trebaju nam medalje. Ne trebaju nam vlasti odlučivati tko je ‘heroj’, a tko ‘ilegalac’. Treba nam sloboda, i trebaju nam prava. Vrijeme je da odbacimo licemjerno nagrađivanje, i da tu prazninu popunimo društvenom pravdom.


Vrijeme je da medalje pretopimo u koplja revolucije! Osobne dokumente i stanove za sve! Sloboda kretanja i stanovanja za sve!«, napisala je kapetanica – revolucionarka, žena koja je, možda prva na Zapadu u ovome stoljeću, formulirala ono što bi se moglo nazvati – revolucijom koja je moguća.