Migrantska kriza

BIH ŽARIŠTE IZBJEGLICA Najzaostalija zemlja Europe zbrinjava one koje nitko neće

Boris Pavelić

Reuters

Reuters

Niti je prvi, a vjerojatno niti posljednji put u europskoj povijesti, da su nalozi ljudskosti i solidarnosti začas ustuknuli pred hladnim razlozima državne političke pragmatike



Hot spot – tom gotovo besmislenom kovanicom, preuzetom iz žargona digitalne komunikacije, u posljednje se vrijeme opisuju zemlje koje, htjele ili ne, primaju tisuće i tisuće izbjeglica i ekonomskih migranata, koji, kao u kakvome valu selidbe biblijskih razmjera, u stotinama tisuća hrle iz Azije i Afrike prema Europi, koja im iz njihove nevolje priviđa rajskom zemljom mira i blagostanja.


Još jedan takav »hot spot«, žarište na kojem se skupljaju ti ljudi, u neizvjesnome i opasnom pohodu na Zapad, u sljedećim bi mjesecima mogla postati Bosna i Hercegovina, a da se zasad čini da to nitko od političara tamošnjih i susjednih zemalja ne spominje.


Vide, međutim, ljudi koji o tim ljudima brinu. U Bihać, mali zapadnobosanski gradić uz granicu s Hrvatskom, dosad je pristiglo možda i dvije tisuće izbjeglica, koji sada žive u uvjetima kakve opisujemo u reportaži uz ovaj tekst.




Selam Midžić, tajnik Crvenoga križa Bihać i voditelj organizacije prihvata izbjeglica u tom gradu, u razgovoru s našim novinarom vrlo je jasno dao naslutiti kako mu je posve jasno da bi sadašnja situacija mogla prerasti u trajnu. Bosna i Hercegovina, dakle – najzaostalija i najsiromašnija zemlja Europe, razdrta prošlim ratom, političkim nesuglasicama, nacionalizmom i induciranim širenjem mržnje – sada bi još mogla biti pretvorena u zemlju koja će morati skrbiti o tisućama podjednako tako traumatiziranih ljudi, bez igdje ičega, bez želje da u toj zemlji ostanu. Kakve bi to političke probleme u BiH, ali i ne samo u njoj, moglo izazvati, može se pretpostaviti.


Teorija zavjere 


Jer, neki su već počeli. Od početka godine, prema procjenama vlasti u BiH, ali i Visokog predstavništva UN-a za izbjeglice (UNHCR), u BiH je stiglo oko četiri i pol tisuće izbjeglica. Do danas, 457 zatražilo ih je azil, ali nikome još nije odobren.


Za razliku od članica EU, koje su te ljude zbrinule u relativno prihvatljivim uvjetima, ali i prisvojile pravo da ih detencijom odvoje od ostatka stanovništva, u BiH, po uzoru na Srbiju, u početku nije bilo nikakvog organiziranog prihvata došljaka, sve dok njihov broj nije zabrinuo lokalne vlasti, a potom i Vijeće ministara BiH.


Ta svojevrsna vlada BiH, bez ovlasti prave vlade, pokušala je riješiti problem, ali su odmah iskrsli novi, politički – kada su, prije desetak dana, dva autobusa s izbjeglicama krenula iz Sarajeva prema Mostaru, da ljude smjeste u izbjeglički centar u Salakovcu, policija iz Mostara presrela ih je kod tunela na Ivan planini, koji se tradicionalno smatra prijelazom iz Bosne u Hercegovinu, i držala ih ondje nekoliko sati, u očitoj političkoj demonstraciji nespremnosti da se poštuju odluke središnje vlasti u Sarajevu. Istodobno, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik zaprijetio je da će »sve izbjeglice iz Republike Srpske protjerati u Federaciju BiH«, dodajući tome teoriju zavjere prema kojoj muslimanske izbjeglice iz Azije i Afrike u BiH pušta bošnjački lider Bakir Izetbegović, koji da navodno želi povećati broj muslimana u BiH.


Susjedna zemlja, dakle, ima sve preduvjete da joj eventualni brojniji dolazak izbjeglica i emigranata dodatno zakomplicira ionako nerješivu političku, a iznimno lošu gospodarsku situaciju. Pri tome, za razliku od Hrvatske i ostalih članica EU, koje sve češće pokazuju otvorenu namjeru da vlastite granice zaštite i oružjem, BiH nema načina da svoju istočnu granicu prema Srbiji učinkovito zatvori. Štoviše, s obzirom na to da je riječ o granici Republike Srpske i Srbije, koje uopće ne kriju namjeru da tu barijeru pretvore u puku apstraktnu, administrativnu granicu preko koje će se prelaziti kao da ste u istoj zemlji; sposobnost policije RS-a, pak, za učinkovit nadzor brdovite i nepristupačne granice, koja velikim dijelom teče koritom rijeke Drine, uvelike je upitna, pa BiH praktični nema načina da spriječi ulazak izbjeglica i emigranata, uspije li se njih veći broj probiti od grčkih i talijanskih otoka do granice s BiH.


Sa Zapada, pak, granice se jedna za drugom zatvaraju, brzinom i odlučnošću koja kao da dočarava lupu velikih čeličnih vrata. Nakon što su hrvatski policajci u srijedu, 30. svibnja, kod Donjeg Srba pucali na kombi koji se dvaput odbio zaustaviti i tada kroz glavu propucali dvoje djece, u hrvatskim novinama pojavile su se spekulacije kako Austrija i Slovenija od Hrvatske traže da na granicu postavi – vojsku.


Jutarnji list objavio je informaciju koja dosad nije bila poznata – da je šest država regije 2017. potpisalo »policijsko-vojni plan« u slučaju ponavljanja izbjegličke krize iz 2015. godine. »Taj plan uključuje postavljanje vojske na vanjske granice šest država članica, među kojima je u Hrvatska«, ustvrdio je Jutarnji list, dodajući da je takav dokument potpisao Petar Mihatov, pomoćnik ministra obrane.


Vojska na granicama? 


Hrvatska se, prema neslužbenim informacijama, protivi postavljanju vojske na granice, i predlaže pojačanje policijskih snaga, kako u članicama EU, tako i balkanskim državama nečlanicama EU, koje su na mogućoj novoj izbjegličkoj ruti. O tome su u četvrtak u Sarajevu raspravljali predstavnici ministarstava unutarnjih poslova, koji su, prema općim informacijama objavljenim poslije sastanka, zaključili kako angažiranje vojske zasad nije potrebno, ali da zemlje zapadnog Balkana, uključujući i BiH, treba osposobiti, opremiti i uskladiti sa željama članica EU.


A ta je želja jasna – bila to vojska, bila policija, treba izvan EU zaustaviti ljude koji dolaze. Ima u toj dilemi i mnogo cinizma – zar je djeci kod Srba propucanoj u glavu veća utjeha bila što su ih pogodili policajci, a ne vojnici? Sukladno tome, u sljedećim mjesecima, nastavi li dolaziti sve više i više ljudi, neće biti čudno nastavimo li gledati nemile scene ljudske patnje, s jedne, i bezosjećajnosti opravdane »razlozima nacionalne sigurnosti«, s druge.


Nigdje se naime – ili vrlo rijetko, na marginama i tek u terminima troškova – ne govori o njima samima, o njihovim potrebama, razlozima dolaska i mogućemu uključivanje u ovdašnja društva, nego su izbjeglice i migranti, i u prevladavajućoj kolektivnoj društvenoj i medijskoj svijesti, a naročito u političkim raspravama, uvijek i svugdje – tek neželjeni gosti, za koje bi bilo bolje da nikad nisu ni došli. Možemo o tome misliti što hoćemo, možemo moralizirati do mile volje, ali niti je prvi, niti vjerojatno posljednji put u europskoj povijesti, da su nalozi ljudskosti i solidarnosti začas ustuknuli pred hladnim razlozima državne političke pragmatike – posljednji put to se na dramatičan način dogodilo u Njemačkoj, tridesetih godina prošlog stoljeća.