Foto S. Ježina
Žene se nekad ustručavaju i ne žele doći u klub, ne žele da netko zna da su bolesne i operirane. Moraju shvatiti da nitko nije kriv za bolest. Moraju prihvatiti situaciju takvu kakva je, kaže 90-godišnja Zorica Forko kojoj je prije 20 godina dijagnosticiran karcinom dojke
RIJEKA Družite se, budite aktivni, svakodnevno kuhajte i uvijek držite glavu gore, glavni su životni savjeti gospođe Zorice Forko, najstarije članice Udruge žena operiranih dojki Nada – Rijeka. Gospođa Forko u klubu Nada početkom je tjedna proslavila svoj 90. rođendan, dan nakon toga slavila je i sa svojim nekadašnjim kolegicama, nekadašnjim učiteljicama, a malo slavlje planira i sa svojim Vežičankama s kojima se nalazi jednom tjedno. Horoskop u njezinom slučaju ne griješi pa je kao pravi horoskopski Ovan u stalnoj akciji i planira unaprijed. Naime, s proslavama rođendana malo je požurila, budući da koncem tjedna putuje u jednomjesečni posjet kćeri u Italiju gdje će u krugu svoje obitelji 29. ožujka napuniti 90 godina.
Ova baka i prabaka, mladolikog izgleda i širokog osmijeha, operirala je rak dojke 1996. godine, a već sljedeće godine postala je članica Nade, tada još malobrojnog kluba žena u kojem su se susretale žene koje su se borile s istom dijagnozom.
Mamografija i operacija
– Desetljećima kao obitelj ljetujemo na Unijama i obično sam uvijek nakon toga, na jesen išla na godišnju kontrolu kod ginekologa. Tako sam išla i te jeseni 1996. godine. Doktorica je obavila pregled, a ja sam je zamolila da mi pregleda i dojke jer se tada o prevenciji raka dojke sve više počelo javno pričati. Pregledala me i rekla da misli da je sve u redu, ali mi je za svaki slučaj dala uputnicu za mamografiju. Međutim, mamografijom mi je otkriven tumor veličine 18 milimetara. Odmah sam upućena kirurgu i već za par dana sam išla na operaciju. Bila sam jako iznenenađena dijagnozom jer nikad ranije nisam bila bolesna. Tada sam imala 70 godina i, iskreno, nisam razmišljala da bih mogla oboljeti od raka dojke. Kad sam kasnije došla u klub, puno sam toga doznala o svojoj bolesti, ali i pravima. U bolnici vas operiraju i pošalju kući, malo vam zapravo kažu kako ćete živjeti s tom bolesti i zato su ovakvi klubovi bitni. Kad sam mu pristupila klub je bio tek osnovan, bilo nas je malo, nismo imali ni svojih prostorija, samo jednu malu iznajmljenu sobicu iznad Ghetaldusa. Kasnije smo se pridružili Ligi za borbu protiv raka i počeli rasti. Prva naša predsjednica je bila Nadija Blašković, bilo je drugačije nego danas, no počela sam redovito dolaziti. Osim saznanja o mojoj bolesti, samo druženje sa ženama koje boluju od iste bolesti, puno mi je značilo. Znate, kod kuće je čovjek nerijetko potišten, a kad dođe ovdje u klub, onda vidi da ima i drugih takvih slučajeva, da ima slučajeva težih nego što je vaš i da ima puno mlađih žena od vas, kaže gospođa Zorica.
Bilo je, kako kaže, i vrlo teških trenutaka u njezinom privatnom životu, a jedan od najtežih gubitak je sina koji je s 12 godina izgubio bitku s tumorom na mozgu.
– On bi sad imao 59 godina. Taj gubitak bilo je jako teško podnijeti. No, tu je bila moja kći Anita i moj pokojni muž. Suprug je bio teško bolestan gotovo cijeli život, ali ipak smo uspjeli živjeti zajedno 60 godina i sedam mjeseci. Umro mi je prije sedam godina. Sad sam ostala sama, kći mi je sa svojom obitelji u Italiji i puno mi pomaže, no i ja se borim sama, koliko mogu. A još dosta toga mogu i još uvijek si sve sama napravim, ne predaje se gospođa Zorica.
Dvaput tjedno dolazi u Nadu. Ima svoje mjesto za velikim stolom na kojem nam pokazuje albume s fotografijama članica, njihovih izleta i druženja. Gospođa Zorica vodi i evidenciju svih članica, a pri svakom dolasku u Nadu u svoju bilježnicu napiše zapisnik.
– Svim ženama u Nadi uvijek kažem da su djevojčice. Jer one su doista sve za mene djevojojčice. Sve one mlađe od 70 godina mogu mi biti i kćeri. Često im kažem: djevojčice, vi niste svjesne koliko je tu nama lijepo. Znate, priprema kod kuće koja prethodi dolasku u klub već ti nešto znači. Znači ti da nisi doma sam, pogotovo nama koji živimo sami i nemamo obitelj doma. Mene je moja bolest jako promijenila. Učinila me većim optimistom koji dan-danas vodi jako aktivan život. Primjerice, nekad mi je teško hodati jer hodam već godinama uz pomoć štapa, ali ja se prislim i svugdje odem. I vježbam dvaput tjedno zajedno s ostalim članicama Nade. Nikad zapravo nisam ni prestala vježbati, prije operacije 32 sam godine aktivno vježbala i nakon zračenja išla sam odmah vježbati. Nisam si dozvolila zatvaranje u kuću, povlačenje i osamljivanje. Priznat ću vam, ponekad pustim i prašinu po kući. Nastojim da bude reda po kući, da je sve složeno, to obavezno, ali prašina i stakla mogu čekati jer ja sad idem van, odlučno će gospođa Zorica.
Kružoci na Vežici
Živo se sjeća svoje Vežice prije Drugog svjetskog rata i po tim uspomena redovito prebire na kružocima sa svojim Vežičankama jednom tjedno u jednom vežičkom kafiću. Dobro se sjeća i poratnog vremena kad je radila kao prva hrvatska učiteljica u Pernatu na Cresu, a kasnije i u Istri. Prestala je raditi kada se udala i posvetila obitelji.
Iako kod kuće ponekad i preskoči brisanje prašine, ne dolazi u obzir da će preskočiti ručak. Kuha svaki dan, kuha malo, ali sve mora biti friško: »pjat« tople maneštre, malo mesa i salata. Svi koji žive sami, prema njezinoj bi preporuci trebali paziti da se redovito i zdravo hrane.
– Oboljelim ženama poručila bih neka se ne prepuste bolesti. Neka se trude i othrvaju jer trebaju i same sebi pomoći. Žene se nekad ustručavaju i ne žele doći u klub, ne žele da netko zna da su bolesne i operirane. Moraju shvatiti da ni meni, ni njima, nitko nije kriv za bolest. Ja svoju bolest ne mogu ni kupiti, ni prodati, ne mogu je darovati. Dogodila se i moram prihvatiti situaciju takvu kakva je. I stalno držati glavu gore, zaključuje najstarija članica Udruge žena operiranih dojki Nada – Rijeka, gospođa Zorica Forko.
