Vlasnik AITAC-a Marijan Lorencin: Od brodogradnje u Rijeci živi i posluje četrdesetak tvrtki

Nema naprosto toliko lošeg okruženja u kojem se ne bi moglo uspjeti. Hrvatsko poslovno okruženje nije najbolje na svijetu, ali s druge strane mi smo potvrda da se u njemu itekako može uspješno poslovati

Kad biste ovih dana, pri kraju polugodišta nakon kojeg maturanti određuju svoju studentsku budućnost, napravili među njima anketu o tome koliko ih želi upisati studij brodogradnje, najverojatnije biste naišli na niz – zabezeknutih pogleda. Širenjem upita i na njihove roditelje, netko bi se iz mase javio i uzvratio protupitanjem: Ma za Boga miloga, što će im brodogradnja, gdje da se s njom, posebno u Rijeci zaposle!

Uvjeravanja kako su tehnički studiji u prednosti pred društvenima jer se nakon njih, globalno gledano, jednostavnije dolazi do posla, bili bi uzaludni jer opće je mišljenje kako se jedino sa završenom elektrotehnikom, kad je »tehnika« u pitanju, može brzo do posla. I to dobrog.

– Koliko imam zaposlenih? Pa zbrojimo li sve naše lokacije u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj i kod nas ovdje u Hrvatskoj – sedamdesetak. Struktura? U daleko najvećem broju prevladavaju diplomirani inženjeri brodogradnje, slijede ih klasični »strojari«, a s obzirom da neke od naših podružnica razvijaju isklučivo profesionalni »software«, u manjem broju imamo i zaposlenika s diplomom elektrotehničkih fakulteta, precizan je bio Marijan Lorencin, vlasnik i čelni čovjek AITEC-a, tvrtke koja iznimno uspješno posluje u brodogradnji, konkretno radi projektiranje i cjelokupni inžinjering za proizvodnju jahti i brodova, sve osim dizajniranja unutrašnjosti. Povod za naš susret u kastavskoj Poslovnoj zoni Žegoti gdje im se nalaze vrlo ugodni i funkcionalno osmišljeni projektni uredi bila je pak činjenica da je Lorencin prije desetak dana za svoj rad dobio jednu od najznačajnijih hrvatskih gospodarskih nagrada, onu CROMA-e za najuspješnijeg managera u malim poduzećima.

Raspad Brodoprojekta

– Znam da u široj javnosti nije pretjerano poznato kao se u Hrvatskoj od brodogradnje može uspješno i dohodovno poslovati. Taj netočni utisak oblikuju naša brodogradilišta od kojih je većina ovisna o permanentnim, jer povremene, strateške se u pravilu ne može izbjeći, dotacijama države. Nisu dakle dohodovna. Ne bih dakako ulazio u razloge zbog čega je tome tako, no želim istaknuti kako je istina zapravo sasvim suprotna – od brodogradnje samo u Rijeci uspješno živi i posluje četrdesetak tvrtki. Velik je njihov broj nastao nakon raspada nekoć moćnog i uglednog Brodoprojekta, mnoge su i »one man band«, dakle bez zaposlenika, no ima i onih koje zapošljavaju i skoro stotinjak radnika. Mi smo pak s 40-ak zaposlenih, u Rijeci dakle, četvrti po veličini, a da s druge strane, prema rezultatima poslovanja imamo još prostora za širenje, ističe Lorencin.

Nova znanja ili stagnacija

A sve je počelo baš kao u pričama o »američkom snu«. Lorencin, rođen 1973., nakon završeno studija brodogradnje, u možda najtežim mogućim vremenima poratne Hrvatske, posao pronalazi u inozemstvu, konkretno u Francuskoj. No, kako je kod kuće uvijek najbolje, 2005. kreće s tvrtkom specijaliziranom za projektiranje jahti. U koprodukciji je nizozemskim AITAC-om koji je u prvo vrijeme i većinski vlasnik.

– S obzirom da smo mi rasli, a oni su se zadovoljavali s dosegnutom razinom poslovanja, nakon nekoliko godina, zanimljiva 2009., Nizozemci nam predlažu da postanemo većinskim vlasnicima. Nadvladali smo ih bili brojem zaposlenih i prometom pa je to bila i logična odluka, ističe Lorencin.Logična jeste u nekom drugom okruženju, no da se tako nešto, dragovoljno desi u Hrvatskoj graniči s – naučnom fantastikom. Mi smo ipak » stručnjaci« za podmetanje, izmicanje tla pod nogama, svjetski prvaci u lažnim pretvorbama. No zapad Europe na kojem AITAC pretežito posluje je nešto sasvim drugo. – U okruženju u kojem mi poslujemo vladaju isključivo profesionalizam i zakoni struke, sposobnosti i predanog rada. Permanentnog obrazovanja i svakodnevne implementacije novih znanja. Sve drugo je stagnacija. Da, moram priznati da smo u početku imali i nemalo sreće jer nas je transformacija vojnog broda, fregate u mega jahtu koju smo s uspjehom napravili u Abu Dabiju silno financijski pokrenula, no cjelokupni rast bio je uvijek posljedica samo jednog – uspješnog dobivanja i obavljanja poslova, maksimalni profesionalizam, iznosi svoj recept rasta i razvoja Lorencin.A mora se priznati da je zapravo teško pratiti njegove misli, baš kao što vjerojatno nije jednostavno čitati ni ove retke. Lorencin naprosto ruši sve stereotipe. Što god, istina papagajski i sasvim dnevnopolitički, mi zaustili poput »pa možda je na žalost normalno da nam ne ide dobro kad nam je u odnosu na konkurenciju radna snaga preskupa«, Lorencin iskustveno ima sasvim suprotni odgovor.

Ima u ovoj priči još jedna zanimljivost: obje nagrađene tvrtke posluju na području Grada Kastva! Iako Kastav ima golemu povijesnu ulogu u razvoju ovog dijela Hvatske, neprijeporna je činjenica da nije pretjerano velik tako da se a neki način i on može smatrati pobjednikom ovogodišnje CROMA-e. Mada, ne čudi previše jer poznate su permanentne aktivnosti vodećih ljudi Kastva na omogućavanju značajnije gospodarske aktivnosti.– Ja sam vam zapravo dijete Kastva, tu sam završio osnovnu školu, a o gradonačelniku Ivici Lukanoviću imam jako dobro mišljenje kad je gospodarstvo u pitanju, dijelom i zbog toga što je i sam »dijete privrede«, osoba koja je formirana u uspješnoj privatnoj tvrtki. Potvrda da Kastav dobro promišlja gospodarski razvoj je na kraju krajeva i ova posovna zona, mjesto na kojem smo oslučili na dulji period smjestiti središte našeg rada, istaknuo nam je Lorencin. U RIS-u su pak – sasvim drugačijeg razmišljanja. – Pitate kakav je naš stav po pitanju poslovanja unutar Grada Kastva… nažalost, s Gradom Kastvom do sada nismo ostvarili suradnju, niti dublji kontakt. Mada, ima naznaka da će se to promijeniti. Naime baš smo sutra pozvani na primanje kod gradonačelnika Lukanovića. Povod je naravno nagrada, a moram istaknuti da će to ujedno biti prvi put da ćemo razgovarati s predstavnicima lokalne samouprave. Ipak, mi smo optimisti te vjerujemo da će se sutra u tom smislu pronaći načini za suradnju te da će nam vodeći ljudi Grada Kastva pružiti podršku u našem poslovanju, završio je Pavlić.

– Skupa radna snaga? Ponajprije, pogledamo li primanja, hrvatski radnik uopće nije skup. Kao drugo, znate li možda kolika je cijena rada njemačkog radnika? Nije mala i svakako je nekoliko puta veća od one koja se plaća za rad hrvatskog radnika. Pa je opet Njemačka možda najuspješnija gospodarska velesila svijeta, temperamentno objašnjava Lorencin.

A nama jezičavost ne da mira pa se istrčavamo s tezom kako je hrvatska brodogradnja krahirala jer su je, i ne samo nju, pregazila azijska, posebice južnokorejska brodogradilišta.

Papenburg nije na moru

– Dobro, mnogo je brodogradilišta u Europi propalo upravo pod pritiskom cijena koje su u stanju izvesti južnokorejska brodogradilišta. No, opet se vraćam u Njemačku i odgovorno tvrdim: najuspješnije svjetsko brodogradilište, ili u najmanju ruku jedno od nekoliko najboljih, je u njemačkom Papenburgu, gradu koji se uopće ne nalazi na moru već je udaljeno 70 kilometara od njega. Oni posjeduju najmoderniju lasersku tehnologiju, u razvoj ulažu goleme svote, no isključivo na temelju proračuna koji jasno daju do znanja kako će se uloženo jako brzo i vratiti. Zbog čega se mi uvijek »vadimo« samo s negativnim primjerima? Učimo od boljih, njih kopirajmo, a ne da se opravdavamo s nekim po nas lošim globalnim procesima. Uostalom, prema svim saznanjima Kraljevica je bilo hrvatsko brodogradilište s najvećom šansom za uključenje u moderne gospodarske tokove. A mi smo upravo njega prvog zatvorili, uz nemalo čuđenje zaključuje Lorencin.

A mi krećemo u kontru: zbog čega se ne biste upravo vi prihvatili čelne pozicije u »3. maju« pa ga transformirali u – uspješno poduzeće. Smiješak, kretanje u pokušaj odgovora, ali ipak – šutnja. Kako smo pak mogli razabrati, odgovor koji nismo dobili išao bi u smjeru rezignacije i zaključka kako nešto što je organizacijski, strukturno toliko zastarjelo, neusklađeno s modernim tokovima, naprosto nije moguće popravili ma ni – čarobnim štapićem. Moglo bi možda u cjelosti nestati pa opet, iz temelja nastati. Očigledno, neke je tvrtke nemoguće renovirati. Vraćamo se na školski sustav.

Kreativni studenti

– Imamo odličnu suradnju s riječkm Tehničkim fakultetom. Studenti su tamo jako kreativni, koliko smo u mogućnosti, pomažemo ih u većini iskoraka i inovacijama. Od osmišljavanja automobilskih bolida, do vodenih bicikala. Mada, može se uočiti kako živimo u vremenu u kojem djeca, studenti dakle bezmalo brže napreduju od nastavnog kadra. Dakako, osnove koje dobivaju zahvaljujući stručnosti i iskustvu profesora su baza bez koje ne bi bilo ma kakvih iskoraka, no nakon toga velik dio studenata bez većih problema kreće u vrlo uspješne kreacija. Permanentno pratimo studente jer oni koji udovoljavaju našim kriterijima, a tu ne mislimo samo na izvrsnost ocjena, kod bez problema dobivaju posao. Uostalom, ja sam jedan od najstarijih u tvrtki a tek su mi 43 godine. Prosjek nam je pak – 33 godine. Da, jako sam zadovoljan, a to sam prenio i u svom govoru prigodom dodjele CROMA-inih nagrada. Moram priznati kako me začudilo što je na tom događaju bilo jako malo pozitivnih tonova, moram priznati i to kako je većina mojih kolega jako nezadovoljna, a moj je stav kroz čitav razvoj poduzeća – uvijek pozitiva. Nema naprosto toliko lošeg okruženja u kojem se ne bi moglo uspjeti. Hrvatsko poslovno okruženje nije najbolje na svijetu, ali s druge strane mi smo potvrda da se u njemu itekako može uspješno poslovati.Bili smo na kraju razgovora potpuno zbunjeni. Lorencin nam je naime srušio sve »mitove« – o studiju brodogradnje, poslovanju u Hrvatskoj, nemogućnosti širenje hrvatskih tvrtki na »zapad«, pa čak i onaj naš tako tužni, već poslovični – gospodarski pesimizam.