Antun Bakić u svom vrtu / Foto S. DRECHSLER
Brijanje fazona britvom kod nas znaju samo stariji majstori, a u Norveškoj je to odnedavna postao obavezan predmet, kaže Antun Bakić koji dobar dio svog vremena posvećuje vrtu na Podmurvicama
RIJEKA Najdugovječnijeg riječkog brijača i muškog frizera Antuna Bakića, zatekli smo rano ujutro u njegovom iznajmljenom vrtu kraj Učeničkog doma, nedaleko od brijačnice u Vukovarskoj ulici, u kojoj je radio pune 54 godine. Premda sa suprugom živi na 22. katu obližnjeg nebodera, vrijeme najradije provodi upravo tu. Osim kad nije u Norveškoj, gdje redovito predaje dva-tri puta godišnje u Aolesundu. Od njega budući muški frizeri uče rukovanje alatom i posebno brijanje fazona britvom, nešto što kod nas znaju samo stariji majstori, a u Norveškoj je to odnedavna postao obavezan predmet.
U bivšoj je državi Antun bio nepobijeđeni prvak u šišanju frizure zvane četka i to samo škarama. Sada je, kaže, čak i više »četkaroša« nego prije, čak i lijepo ošišanih.
– Mene to uvijek zanima, uvijek pogledam, pratim što je opet u modi, no ima i onih sramotno ošišanih, s kosom potkopanom na tjemenu. Izgledaju kao rugobe, tko zna tko ih šiša, govori ovaj iskusni frizer. Navodi i da su frizerske usluge danas često neopravdano preskupe, primjerice bojenje kose. No, to nije čudo kada se zna da u školi danas budući frizeri uče na primjer knjigovodstvo, a ne higijenu, koja je ranije bila obavezni predmet. Sve se svodi na estetiku i vanjski izgled, a dobar frizer bi morao moći prepoznati čak i je li netko bolestan, samo po stanju kose. Danas ljudi imaju sve slabiju kosu, usprkos golemoj ponudi vitamina, ulja i preparata za jačanje kose, a Antun za sve krivi lošu prehranu, pretjeranu uporabu konzervansa i aditiva.
U pet u vrtu
– Kad britva ode s pulta iz brijačnice, nestat će i taj posao, uvijek sam to govorio, a kod nas se sada to događa. Svojevremeno sam subotom znao obrijati po 80 mušterija. Dok sam ih brijao, znao sam ih i ošišati, ali tada je to bio drugi posao, govori ovaj član međunarodnog žirija za muško i za žensko friziranje, koji je četiri puta nastupao za frizersku reprezentaciju bivše Jugoslavije. Kako mu članstvo u međunarodnom frizerskom žiriju omogućava da bude mentor bilo gdje u svijetu, koristi to za sada tek u Norveškoj, jer mu jedna od dviju kćeri tamo živi. Od kako je prije četiri godine otišao u penziju, ovaj 72-godišnjak slobodno vrijeme koristi u svojem vrtu na crkvenom zemljištu, za koji plaća simboličnu godišnju naknadu, te vodu koju potroši za zalijevanje. Već u pet ujutro je tu, a ostaje do deset, ali ako prijatelji naiđu, i do podne. Dvadesetak vrtlara ovdje iznajmljuje crkvene vrtove, pa padne i druženje, kojiput se i zalomi, pa se peku ćevapi…
Bio je Antun Bakić punih 30 godina i zatvorski brijač, pa su ga u riječkom zatvoru dočekivali srdačno.
– Moja uskustva sa zatvorenicima su odlična, istina tamo mi škare i britva nisu stajali ispred nego iza mene, a stolica za mušteriju nije bila okretna, već fiksirana. Zvali su me i u bolnicu, jer neke moje mušterije nisu htjele drugog brijača. Šišao sam i u ustanovi za djecu s posebnim potrebama, te u popravnom domu. Nikada nisam imao ni s jednom mušterijom nikakvih problema, govori Antun.
Stambena zadruga
Već 35 godina Antun se tu odmara od svoje druge najveće ljubavi, one s britvom u ruci. Više od četvrt stoljeća, odnosno 6,5 mandata bio je predsjednik Sekcije frizera pri Udruženju zanatlija, odnosno obrtnika. Kao predsjednik Obrtničke komore za radnike privatnike, pokrenuo je prvu stambenu zadrugu u bivšoj državi, jer do tada radnici zaposleni u privatnom sektoru nisu mogli dobiti društveni stan. Tada je, sjeća se, u Rijeci i okolici bilo 176 privatnih brijačnica i frizerskih radnji, a sama Rijeka je imala 34 ženska i 27 muških frizera. Zadruga je u međuvremenu propala, pa sad stan ima onaj tko si ga može priuštiti. To je tek jedna od stvari koje su nekada bile bolje riješene, sa sjetom će Antun, koji je obnašao i funkciju predsjednik Kluba frizera Rijeke, jednog od najstarijih u bivšoj Jugoslaviji kada je davne 1950. u Opatiji organizirano prvo natjecanje »Zlatni češalj«. Ni tog kluba više nema.
Kredit zbog ministarstva
– U frizerskoj struci je prije bilo puno bolje. Radili smo preko računa, nismo mogli napraviti dug niti je bilo dugova, ovrha i sličnog. Računi su se provjeravali i ovjeravali i neplaćenih računa nije bilo. Kada sam nedavno otišao u mirovinu, Ministarstvo pravosuđa mi je ostalo dužno devet mjeseci šišanja u riječkom zatvoru. Svejedno sam morao platiti porez i digao sam kredit zbog toga. Tih oko 30.000 kuna bi mi sad itekako dobro došlo, ali Ministarstvo financija s tim kaže, nema nikakve veze, kažu mi »Čekaj i gotovo«.
Iz rodne Virovitice Antuna Bakića prije 55 godina u Rijeku nije doveo zanat, već nogomet. Doveo ga je, kaže, Marko Pavković, da igra za Rijeku, ali nije prošao na testu zdravlja, zbog urođenog proširenja srca. Međutim, veliko srce imao je za sve čega se u životu poduhvatio.
Antun danas živi s pacemakerom, imao je infarkt, tek je stigao s operacije glasnica u riječkoj bolnici, ali kaže da sve može raditi kao i prije, samo sporije. Vremena srećom ima, a ima i planova za nove pionirske pothvate. Jedan od njih je da pokrene Udruženje umirovljenih obrtnika.
