Foto Ivica Tomić
Kršćanstvo ima dvije životne dimenzije, prva je vjerovanje, a druga je moral, tj. naše postupanje i odnosi prema drugim ljudima. Naši političari ne govore ni o jednoj, ni o drugoj
S dr. fra Emanuelom Hoškom, trsatskim franjevcem, uglednim teologom i crkvenim povjesničarom razgovaramo o Uskrsu, najvećem kršćanskom blagdanu, koji je, kako je sam jednom rekao, blagdan kršćanskog identiteta, perspektive, odnosno: da je kršćanska vjera u Boga vjera u uskrsnuće.
Razgovaramo i o tome zašto u svojim propovijedima ljudima uvijek, izravno ili neizravno, naglašava njihovo dostojanstvo djece Božje. Pitali smo i o nekim aktualnim pitanjima u našoj zemlji – iseljavanju mladih, Agrokoru.
– Blagdan Uskrsa je spomendan i proslava Kristovog uskrsnuća. Isus Krist je izišao iz zatvorena groba koji su čuvali stražari. Na freskama fra Serafina Schöna u klaustru franjevačkog samostana na Trsatu redoslijed slika iz života Isusove majke Marije pokazuje da je Isus po uskrsnuću najprije nju pohodio. Ona je zapravo jedina vjerovala njegovim mnogim navještajima svoje muke i uskrsnuća, pa ga je i očekivala. Uskrsnuće njegovo bilo je konačni dokaz njegovog naučavanja i jasan znak da smo i mi pozvani na uskrsnuće, tj. na život vječni, da tada počinje i za nas život nad kojim smrt nema posljednju moć, jer je to u određenom smislu već Božji život.
Dakle, Isusovo uskrsnuće opravdava prije svega vjeru u život Boga samoga, vjerovati u Boga. Njegov je život drukčiji od našega ljudskoga; nije omeđen rađanjem i smrću pa si ga i ne možemo predstaviti. To je jedan od razloga da neki ljudi nisu u stanju vjerovati u život vječni. Treba razumjeti njihov prigovor kada kazuju da bi bilo najbolje da taj nastavak života bude onakav kakav si mi možemo predočiti. Tako život preko groba npr. zamišlja islam, a i druge naravne religije.
Treba spomenuti da mnogi naši suvremenici skeptično mašu glavama, kad je riječ o tom životu poslije smrti. Vjeruju da ima nešto, ali ne žele razmišljati kako je to i što bi to zapravo trebalo biti. Radije se posve usredotočuju na ovaj život prije smrti.
Postavljanje pitanja i prihvaćanje odgovora
Koja je danas, današnjem čovjeku, poruka Uskrsa za život? Za naš svaki dan?
– Kršćanski govor o vječnom životu naglašava da je taj vječni život naš cilj, a naš ovozemaljski život prije smrti je put do toga cilja. S toga puta, nažalost, lako zalutamo, ako izgubimo cilj pred očima.
Premda ne možemo do kraja domisliti taj vječni život, ipak možemo o njemu govoriti. S kršćanskog vidika je važno naglasiti da taj vječni život ne počinje tek poslije smrti. To znamo iz Isusovih objašnjenja o naravi samoga Boga. Bog je ljubav, pa je zato vječni život udioništvo u Božjem životu. To nam pak Bog omogućuje i daje već prije naše smrti. Upravo u tome je posebno dostojanstvo ljudskoga života.
Čovjekov život je postavljanje pitanja i prihvaćanje odgovora, pjesma i muk, odustajanje i nastojanje, smijeh i jauk, rad i praznovanje, patnja i utjeha. Iznad svega ljudski život je ljubiti i biti ljubljen. I djeca i odrasli traže ljude uz koje će moći biti, kojima su važni i potrebni. Čovjek nije samo muško i žensko da bi nastavljao ljudsku vrstu, nego i zato da ne bi čovjek bio i ostao sam. Za čovjeka je dobro da ima drugoga čovjeka s kojim će dijeliti svoj život, da ga drugi sluša, pomaže, da s njime razgovara, da ga drugi razveseljuje, da ga usrećuje.
Foto Ivica Tomić
Govorite i o opasnosti, kako kažete, »neživljenog života«. Može se reći, o opasnosti da nam život bude pustoš.
– Svaka starost donosi i opasnost neživljenog života, tj. ne treba biti fizički star da iskusimo takav »neživljeni život«. On se događa kada se radujemo, ali ta radost ne rađa zahvalnošću. Kad trpimo, a bez ičije sućuti. Kad nam stvari postanu važnije od ljudi. Kad imamo kuće pune svega, a u njima nema mjesta za druge ljude.
Ne vodimo računa o drugima
Jednom ste rekli: »Čovjek je odgovoran za svoju sadašnjost i za svoju vječnost i to ga odgovorno angažira za vrijeme, za svijet u kojemu živi.« Mislim da je vrijedno da o tome i ovdje ponešto kažete.
– Dakle, valja naglasiti da naš zemaljski život ima puno veću zadaću nego što se može naslutiti iz naših razmišljanja i razgovora o životu kad naglašavamo da je važno da sa što manje težine doživimo prosječnu starost. Naravno, smijemo jedan drugome željeti da dugo živi i da mu godine budu dobre. Također smijemo poduzeti sve što je u našoj moći da bi mnogi ljudi, a i mi sami, živjeli što duže i što bolje, da bi doživjeli što više radosti. No, odrediti broj godina nije u našoj moći, a nije cilj života niti u broju godina niti u svemu doživljenom u tim godinama. Naprotiv, može i onaj koji je umro mlad, imati od svog života puno više nego oni koji su imali puno više vremena na raspolaganju. Najveće životne opasnosti nisu bolesti i nezgode, nego to da želimo imati od života što više za same sebe, a ne vodimo kod toga računa o drugima.
Kršćanski stav prema životu nastoji biti cjelovit, tj. uključuje ovozemaljski život i život vječni, a to konkretno znači držati se Isusovog razjašnjenja koje govori: »Tko hoće zadobiti život, neka ga izgubi!« To znači: vjera u život znači osloboditi se za to da izgubim svoj život sadašnji i zadobijem život vječni. Kako? Izgubiti život, da bih zadobio život vječni, znači za neke od nas već sada: valja prihvatiti zatvor i smrt za to da mogu reći i učiniti ono što im nalaže ljubav. Za druge znači: biti otvoren za zadaće i ljude koje su nam dani; s njima se veseliti i trpjeti, od njih primiti kao dar da su baš oni tu za nas, da se s nama vesele i s nama trpe. Za sve nas znači: predati svoj život Bogu u nadi, da ćemo ga naći u njemu samome.
Želim vas pitati i o jednom velikom problemu naše zemlje. Hrvatska se danas suočava sa znatnim iseljavanjem mladih – i samaca i parova, i mladih obitelji – ljudi koji su većinom u potrazi za poslom, a onda i boljim životom, sigurnijom egzistencijom. Odlaze i oni manje i oni više obrazovani; neki se vraćaju, mnogi u drugim zemljama ostaju. Teška su to pitanja, osobna i obiteljska, a naravno i za cijelu našu zemlju. Kako ih vi vidite?
– Uistinu je iseljavanje mladih tužna činjenica. Razloga ima više. Na prvom je mjestu bijeg pred odgovornošću. Postavljam im pitanje: što bi bilo 1990. da su naši branitelji pobjegli od odgovornosti u inozemstvo? Zatim to je mentalitet iščekivanja. Čekaju da im drugi osiguraju radna mjesta i uvjete života. Pitam ih: bude li što očekujete, hoćete li tada reći da to ipak nije onako kako ste vi očekivali te da je to dovoljan razlog napuštanja domovine? Gdje je njima hrabrost započimanja, spremnost na osobno poduzetiništvo, sposobnost pridruživanja onima koji već rade, hrabrost udružiti se s nekima od onih s kojima su studirali pet godina zajedno i odlučiti se na zajednički pothvat? Država omogućuje prekvalifikacije i dokvalifikacije, čak ih novčano podupire, a jedva da tko smatra da se ti pozivi i njega tiču.
Kada dođu u druge zemlje, i te zemlje traže mnogo od njih. Prije svega da dovoljno nauče jezik te zemlje kako bi se njime mogli služiti. Zatim traži i određene dokvalifikacije. Ta zemlja mu može pružiti mnogo, ali mu nije domovina ni kada stupi u mirovinu.
Kod nas je čest mentalitet čekanja da drugi napravi, a nedostaje mentalitet veće zauzetosti. Podsjetio bih na ono što je 2003. godine papa Ivan Pavao II. na riječkoj Delti govorio, a odnosi se i na mlade: da mladim ljudima država treba pomoći da stanu na svoje noge i da organiziraju svoj život. Dakle, država treba ići ususret. Sve je to kompleksno pitanje.
Optimizam i povjerenje ne padaju s neba
S tim možemo povezati i pitanje nade. Čini se, bar na nekoj općoj razini, da u našoj zemlji nedostaje nade, perspektive, povjerenja, optimizma, a da je sve više zatvorenosti, samoće, defetizma, nepovjerenja, nepravdi. U Hrvatskoj kao da su i mladi umorni od svega toga. Nade – ne lažne nade, nego istinske nade – a i perspektive, osmišljenja, nedostaje kod nas i među mladim ljudima, što je apsurdno. Kako gledate na to?
– Nada, očekivane i opravdane perspektive, optimizam i zasluženo povjerenje ne pada s neba niti ne raste po poljima. Sve je to plod koji raste u pameti i osjećajima mladih ljudi. Zar stariji mogu spremiti nade u miraz mladima, muškarcima i ženama?
Posljednjih tjedana u medijima pratimo što se događa s Agrokorom, mega-tvrtkom s desecima tisuća zaposlenih na različitim područjima, čiji je vlasnik, ili možda već bivši vlasnik, valjda megaloman. Što biste rekli o tome – o toj u mnogo čemu »kuli od karata« – a prije svega o mogućim teškim posljedicama za desetke tisuća radnika i njihove obitelji?
– Što se Agrokora tiče situacija se čini složenijom i lošijom nego li se moglo iščitati iz prvih informacija u medijima. Za mjerodavno mišljenje nedostaje niz podataka i saznanja, ne samo nama koji informacije crpimo iz dnevnih vijesti već i stručnjacima koji se tek moraju uključiti u rješavanje svih dubioza koncerna. Ono što je izvjesno je da će posljedice proizišle iz ove afere ostaviti duboki negativan učinak na hrvatsko gospodarstvo. Moram istaknuti duboku zabrinutost za mogućnost očuvanja mnogih firmi, zadržavanje radnih mjesta zaposlenih, a posebno za brojne OPG-ove.
Čovjekova psiha je tako sazdana da mladi iznenađuju starije svojim nadama, poduzetnošću i optimizmom, a ne obratno. Redovito spada na mudrost mladih da se ne sukobe sa starijima svojim idejama i poduzetnošću već da ih mudro mimoiđu. Točno ste rekli da je apsurdno, ako mladi nemaju nada i poduzetnosti. Nema sumnje da je tu zakazao odgoj roditelja i sredine u kojoj su rasli, ali i obrazovanje koje su trebali steći, ali ga nisu stekli. Pametni telefoni danas pružaju i čuvaju znanje zapravo umjesto ljudske pameti. Komunikacija mladih s drugima zasniva se na njima. Pismeni ispiti također, jer nije teško jedan mobitel predati nastavniku, a drugi držati ispod odjeće pa ga koristiti dok se rješavaju ispitni zadaci.
Trsatski ste franjevac više desetljeća, poštovan i omiljen među ljudima. Mise koje nedjeljom u 11,30 sati predvodite u trsatskoj bazilici uvijek ispune crkvu. Čini mi se da redovito, izravno ili neizravno, u svojim propovijedima naglašeno ljudima govorite o njihovom dostojanstvu djece Božje, kako to znate reći. Možete li ovdje nešto više o tome reći?
– Kršćanstvo ima dvije životne dimenzije, prva je vjerovanje, a druga je moral, tj. naše postupanje i odnosi prema drugim ljudima. Naši političari ne govore ni o jednoj ni o drugoj. O prvoj ne govore opravdano jer smo se proglasili sekularnim društvom. Drugoj pristupaju tako da ljude razvrstavaju po istom ključu po kojem su ih njihovi očevi ili djedovi svrstavali po završetku Drugog svjetskog rata. Naravno da tako nalaze samo ono po čemu mogu druge obezvrjeđivati i napadati. Ne shvaćaju da ih politika poziva na odgovornost prema cijeloj zemlji i državi kao i prema svim njezinim stanovnicima.
Već sam u trećem razdoblju života po svojim godinama, ali nemam volje više poći ni na kakvo glasovanje ili izbore jer ne želim svojim glasačkim listićem poduprijeti ni jednu političku skupinu koja suprostavljanje svim drugima i veličanje same sebe smatra svojim temeljnim zadatkom.
Stoga ste dobro primjetili da u propovijedima naglašavam da je ljudsko dostojanstvo utemeljeno na istini kršćanstva da smo svi dionici dostojanstva djece Božje. Molim se, i to nastojim govoriti uvjerljivo, da ta istina kršćanstva bude osnovica naših izbora i opredjeljenja. Na svijesti o tome da smo djeca Božja raste poštovanje drugih ljudi i postavljanje pred samoga sebe zadaće živjeti i postupati u skladu s tim dostojanstvom. Na svijesti o tome da smo djeca Božja raste i opravdanje očekivati da nas Bog uvodi u svoj vlastiti život i obogati tekovinama Kristovog uskrsnuća.
