Važno otkriće

Talijanski povjesničar koji je našao riječkog orla: ‘Ključan je bio pronalazak pisma dvojice legionara’

Jasmin Đečević

Foto www.lokalpatrioti-rijeka.com

Foto www.lokalpatrioti-rijeka.com

Uz pomoć ekipe stručnjaka, Simonelli je utvrdio da glava zaista pripada riječkom orlu. Između ostalih, kontaktirao je i Alice Skull, kći vlasnika ljevaonice u kojoj je orao napravljen i koja mu je rekla da su radnici za izradu koristili posebnu leguru lijevanog željeza



Glava riječkog orla bila je izgubljena gotovo 100 godina, sve dok neobična skulptura na zidu Vittorialea nije zapela za oko povjesničaru Federicu Simonelliju.


– Prvi put sam pomislio da bi to mogla biti glava riječkog orla u proljeće 2016., dok sam se bavio istraživanjem simbola i kolektivnih rituala kojima su D’Annunzio i njegovi legionari eksperimentirali za vrijeme njihova boravka u Rijeci. Proučavao sam arhive u Vittorialeu i često sam prolazio kraj dvoriša koje je D’Annunzio prekrio raznim artefaktima i spomenicima, uključujući pronalaske s Jadranske obale.


Primijetio sam glavu orla; taj dugi kljun i silueta su me podsjetili na austrougarski grb, tražio sam među D’Annunzijevim dokumentima i studijima, ali bez zadovoljavajućeg rezultata. Ta metalna glava bila je jedan od rijetkih predmeta u Vittorialeu bez »povijesti«, odnosno objašnjenja. Kada sam nakon nekog vremena proučavao fotografije iz Rijeke iz vremena D’Annunzijeve vladavine, pogotovo one koje su se bavile dvoglavim orlom, kroz glavu mi je opet prošla ta glava. Na početku sam bio skeptičan oko toga da bi to mogla biti ta glava, pratio sam i debate koje su se vodile oko ponovnog postavljanja orla u Rijeci, ali jednostavno nisam imao dokaza – objašnjava Simonelli u korespondenciji koju je vodio s Velimirom Grgićem, a koju smo dobili na uvid.





Osim simbolike što su talijanski istraživači do potvrde da je glava u Vittorialeu dio riječkog orla iz 1906. došli upravo u godini u kojoj je dvoglavi orao vraćen na Gradski toranj, zanimljivo je da je u Rijeku te 2017. došao i dio te skulputure. Naime prilikom posjeta Rijeci, predsjednik društva Societa di studi Fiumani Roma Giovanni Stelli predao je gradonačelniku Vojku Obersnelu dio skulpture orla uništene 1949. godine, izrazivši tada nadu da će to pomoći očuvanju fijumanskog dijela riječkog identiteta.



Praznina povijesti


U telefonskom razgovoru za Novi list talijanski povjesničar kaže da je prvi veliki trenutak u njegovu istraživanju bio pronalazak pisma dvojice legionara koji su D’Annunziju poklonili odsječenu glavu kao svojevrsni trofej. To je pismo Simonelli pronašao u privatnim arhivima samog D’Annunzija. Ono što je bila tek zanimljiva hipoteza, polako je počelo dobivati konkretne obrise. Potvrda o autentičnosti na kraju je došla analizom materijala za koju su upotrebljeni dijelovi orla, odnosno baze skulpture koji se nalaze u Rimu, u muzeju Societa di Studi Fiumani, a koji su tamo završili krajem 40-ih godina prošlog stoljeća nakon što je naređeno da se skulptura skine i uništi.


Uz pomoć ekipe stručnjaka, Simonelli je utvrdio da glava zaista pripada riječkom orlu. Između ostalih, kontaktirao je i Alice Skull, kći vlasnika ljevaonice u kojoj je orao napravljen i koja mu je rekla da su radnici za izradu koristili posebnu leguru lijevanog željeza.



Federico Simonelli posjetio je Rijeku u srpnju ove godine, a prva stvar koju je napravio pri dolasku u grad bio je »susret« s novim dvoglavim orlom.


– Bilo je to jako emotivno iskustvo. Vidjeti uživo ulice, trgove, mjesta i simbole koje godinama znam kroz istraživanja bilo je fascinantno. Ako povijesnim događajima poput D’Annunzijeve riječke epizode pristupimo moderno i na znanstvenim temeljima, uvijek možemo naći više točaka koje nas spajaju. To su prilike za razvoj dijaloga o brojnim temama, uključujući i razgovore o europskom identitetu, što je iznimno važno, pogotovo za gradove s kompleksnom poviješću kao što je Rijeka.



– Kada sam se konačno uvjerio da je ta tamna i prašnjava glava dio starog orla s riječkog gradskog tornja, preplavile su me emocije; bilo je to kao da sam upoznao neku slavnu osobu. Oko ovog važnog artefakta vezanog za D’Annunzijevu riječku epizodu postoji neobična praznina pisane povijesti, što stvara dodatnu misteriju. Smrt D’Annunzija i svjedoka tog vremena zamutila je značenje mnogih stvari spremljenih u kući, pretvorivši ih u prave zagonetke – kaže Simonelli, koji smatra da su legionari glavu odrubili kao dio »obračuna« s identitetom grada.


– Orao nije samo objekt, već i važan simbol. D’Annunzio je bio ljubitelj simbola, tako da se ovim činom možda htjelo urezati u identitet grada – zaključuje Simonelli.


Priča o riječkom dvoglavom orlu ovime je dobila neočekivani nastavak, pogotovo kada se uzme u obzir da je prevladavajući stav istraživača do sada bio da originalnih ostataka orla postavljenog 1906. godine – nema. Činjenica da je odsječena glava preživjela gotovo cijelo stoljeće »izgubljena« među stotinama artefakata D’Annunzijeva muzeja jednostavno je fascinantna. Nema sumnje da bi to mogao biti dodatni poticaj za daljnje istraživanje ove, ali i ostalih zanimljivih, važnih i kontroverznih epizoda iz riječke povijesti.


Ključne godine 


Priča o dvoglavom orlu uglavnom je poznata, ali ponovimo nekoliko osnovnih činjenica:


1659. dvoglavi orao postaje dio riječkog grba poveljom cara Leopolda I.;


1754. prva skulptura orla (jednoglavog) stiže na Gradski toranj, autor Lodovico Ruppiani;


1890. odlukom Gradskog vijeća taj se orao skida zbog rekonstrukcije Gradskog tornja, što izaziva nezadovoljstvo građana. Točna sudbina te limene skulpture nije poznata;


1906. postavlja se skulptura dvoglavog orla, novac je osigurao Odbor riječkih žena. Drveni model izradio je kipar Vittorio De Marco, a lijevan je u ljevaonici Mattea Skulla;


1919. D’Annunzijevi arditi dvoglavom riječkom orlu režu jednu glavu, jer je, po njima, dvoglavi orao austrijski simbol;


1949. skulptura orla se skida s Gradskog tornja uz naredbu da ga se razbije; navodno su dijelove sačuvali radnici koji su ga trebali uništiti;


2017. dvoglavi orao opet je nad Rijekom, skulptura Hrvoja Urumovića izazvala je veliko zanimanje građana, koji su danima čekali u redu da orla pogledaju »oči u oči« uz pomoć dizalice.