Dr. Viktor Simončič

Stručnjak objasnio kakve su šanse da Marišćina ikad prestane smrdjeti: ‘To je zločinački poduhvat’

Portal Novilist.hr

Foto Sergej Drechsler, Pixsell

Foto Sergej Drechsler, Pixsell

Na Marišćini neće biti smrada kada tamo više neće dolaziti otpad. A tada bi sve sredine morale imate svoje sortirnice, svoje kompostirnice …. pa čemu onda Marišćina?



RIJEKA Dr. Viktor Simončič, jedan od revizora projekta županijskog Centra za gospodarenje otpadom Marišćina, u svojoj se kolumni ‘Viktorov poučak’ na ZG-magazinu osvrnuo na još jedno ljeto smrada koje stanovnici provode uz taj pogon vrijedan 30 milijuna eura, financiran europskim novcem.


Mještani sela Marčelji nedavno su uputili otvoreno pismo premijeru Andreju Plenkoviću, pozivajući ga da s odmora u Opatiji dođe kod njih na kavu i osobno se uvjeri koliko se guše u smradu. Prema onome što je u svojoj kolumni napisao dr. Simončič, svakako jedan od najupućenijih u ovu problematiku, stanovnici će se i dalje nastaviti gušiti, jer tu pomoći nema, a i ne može je biti.


Zašto? Pročitajte u nastavku. Kolumnu dr. Simončiča prenosimo u cijelosti.




“Na Županijskom centru za gospodarenje otpadom Marišćina smrdi. Normalno. Zna(lo) se. Nije niti moglo biti drugačije. Riječani već duže vrijeme na dosta osebujan način rješavaju problem otpada. Dugo upozoravam na to. Više o tome je u knjizi Društvo umanjene vrijednosti (str. 154 – 168). Direktor TD Ekoplus d.o. pojašnjava da će problemi širenja smrada postojati sve dok se biootpad ne počne odvajati. Do tada treba zabraniti dovoz biootpada, a jedinice lokalne samouprave treba prisiliti na odvajanje biootpada, pozivaju i iz Kriznog eko-stožera.


Spomenute izjave me navode na pomisao kao u Hrvatskoj još niti danas nitko ne zna kako je trebao izgledati Centar „Marišćina“. Iznenadio sam se da niti stručnjaci, koji godišnje organiziraju po nekoliko mudrih savjetovanja o otpadu, ne znaju ništa o tehnologiji na Marinšćini.


Znam i stojim iza toga, da to nisu znali niti oni koji su vodili projekt ispred Fonda za zaštitu okoliša i Ministarstva okoliša. Nije znala niti strana tvrtka koja je pobijedila na natječaju, niti domaći projektanti koji su dobili posao projektiranja.


Iako su na natječaju mogli sudjelovati samo ako su imali negdje izgrađeno jednako (slično) referentno postrojenje, strana tvrtka je suprotno uvjetima natječaja i našim i EU procedurama javnog natječaja, dobila posao bez prethodno stečenog iskustva.



Zar se ne zna da je Marišćina projektirana za prihvat ukupnog mješovitog otpada PGŽ, na kapacitet od 100.000 tona otpada? Kapacitet postrojenje je rađen kao da se na izvoru neće ništa odvajati, ali i da se to neće, izuzev metala, odvajati niti u centru. Otpad se na ulazu samelje, odvoji na dvije frakcije – stabilizirani biootpad i potencijalno gorivo. I to je sva mudrost centra. Kada se samelje, izdvajanje papira, plastike…je moguće još samo pincetom.


Biološki dio se stabilizira – suši. Dok je suh ostaje neaktivan. To je kao i s namirnicama. Suhi kruh možete čuvati godinama. Dođe li u dodir s vodom, samo nakon par dana – eto plijesni. Planiralo se da se čuva i da se nakon što se prikupi dovoljna količina u bioreaktorskoj deponiji otpad aktivira. Biorekatorska deponija je inače svaka deponija s bio otpadom. Naziv biorekatorska je novo uveden za deponije koje imaju samo biootpad.


Iz bio plina – deponijskog plina – se treba(la) proizvoditi električna energija. U projektu se proizvodnje električne energije ostavila za neku narednu fazu. Takav način proizvodnje električne energije ilustriram na primjeru hidroelektrane na Biokovu. Povuče se cijev na vrh brda, a onda se kantama voda nosi gore i spušta na turbinu. Do tada bi se, godinama, na suhom trebao čuvati stabilizirani biootpad.


Do sada to nigdje, na ovim projektom predviđeni način, nije uspjelo. Naime, čim suhi biootpad dođe u dodir s vodom eto bioloških procesa. Uz dovoljno kisika, kod klasičnog kompostiranja, smrada nema. Kada se proces vodi bez prisustva kisika, dobije se deponijski plin (metan, sumporovodik, amonijak, …) i bez da se spaljuje neugodan miris je neizbježan.



Uz ovakav projekt, Marišćina će smrdjeti sve dok i zadnja kila biootpada dolazi u centar. Znači, sve sredine bi morale izdvojiti ukupni biootpad na izvoru. Što bi onda došlo u centar? Samo izdvojene potencijalne sekundarne sirovine.


A tehnologija centra ne omogućuje pripremu/selekciju za njihovo materijalno iskorištavanje. I slijedi, da na Marišćini neće biti smrada kada tamo više neće dolaziti otpad. A tada bi sve sredine morale imate svoje sortirnice, svoje kompostirnice …. pa čemu onda Marišćina?


Revidenti, tri nezavisne revizije, u vrijeme kada se sve moglo popraviti, nedvojbeno jasno su upozoravali što se sprema. Bilo je to vrijeme početka projektiranja. Kako je posao dobiven po takozvanoj Žutoj knjizi, projektant je imao obavezu da projekt prilagodi trenutnom stanju. Nažalost, ispalo je, da su revidenti, jedan od njih sam bio i ja, smatrani neprijateljem projekta.


U velikom neznanju i meni nerazumljivom strahu od Europske unije, od vrha (Fond i Ministarstvo), do regionalne i lokalne politike, postajao je strah da će se, u slučaju inače legitimnih i stručno utemeljenih potrebnih promjena, izgubiti EU sufinanciranje. Svi su bezrezervno vjerovali cijeloj plejadi stranaca, od kojih mogu reći da nitko nije vidio, a kamo li radio na sličnom projektu.



I umjesto da se projektanti prisile da naprave projekt prema pravilima struke i primjedbama revidenata, kako to kod nas obično biva, osnovano je Povjerenstva za davanje mišljenja na revizorske nalaze tehničko tehnološke dokumentacije za izgradnju centralne zone za gospodarenje otpadom Marišćina i opravdanost odabira tehnologije obrađivanja otpada.


Povjerenstvo je sumiralo nalaze triju revizija i na razini „kamilice“ upozorilo kao se nešto mora popraviti i – što je najgore – dalo dodatni legitimitet za nastavka rada koji je doveo do današnjeg smrada s Marišćine (dostupn OVDJE).


Članovi Povjerenstva spominju da su vidjelo postrojenje. Kako nisu stručni, nisu znali da nisu vidjeli referentno postrojenje kakva je trebala biti Marišćina. Vidjevši postrojenje tvrtke Ecodeco u Villafallettou (Italija), mislili su da će tako izgledati Marišćina.


Iako nisam vidio talijansko postrojenje, znam da to postrojenje ima smisla, jer se na njemu obrađuje samo ostatak ostatka otpada. Možda oko 10 % ukupnog otpada, jer su prije toga izdvojene sve korisne sekundarne sirovine i sav upotrebljivi biootapd. Tvrtka Helector nema takvog, ali ni slično referentno postrojenje u što se pretvorila Marišćina. Postrojenje u takvoj cjelovitosti kao Marišćina ne postoji nigdje u svijetu.



Birokracija EU je kod izgradnje Marišćine odigrala posebno prljavu ulogu. Morali su reagirati najkasnije u trenutku kada su na upit Kriznog ekostožera Marišćina, dali tumačenje kako se bioreaktorska deponija ne smatra načinom da se smanje količine biorazgradivog otpada.


Kada su na upozorenje Ministarstva u EU shvatili da bioreaktorsku deponiju na Marišćini oni financiraju, isti službenik je napisao kako biorektorska deponija à la Marišćina može biti u skladu s EU okolišnom politikom, pa neka bude iako biti ne može.


Kako mi Marišćina i slično štetni drugi, EU financirani, projekti ne daju mira, imao sam priliku (veljača 2015.) razgovarati u Bruxellesu s glavnim za otpad, profesorom Helmutom Maurerom. Htio sam dobiti potporu da se s EU novcima ne radi šteta lokalnom stanovništvu.


Pokazao sam mu prvo odgovor na upit Kriznog ekostožera. Kao pravnik mi je objasnio da je logično kako se tehnologija na Mraiščini ne smatra načinom smanjenja biorazgradivog otpada. Onda sam mu pokazao i drugo pismo po kojem je to ipak moguće.


Zbunio se. Mislim da mu je bilo neugodno. U skladu s EU birokratskim načelom, kako „birokrata birokrati oko ne vadi“ rekao je da je pisma potpisala osoba iz nekog drugog odjela. Mislim nešto vezano za regionalni razvoj.



Iako ovo zvuči bahato do neba, s obzirom na činjenicu da je Marišćina nastala, trebao bih biti puno grublji. Za toliko šarlatanstvo, za toliki bezobrazluk kada su pojedinci donosili odluke bez minimuma stručne kompetencije, možda bi jedina satisfakcija bila da se objave slike svih onih koji su sudjelovali u ovom, po meni „zločinačkom pothvatu“, počevši od članova komisije za odabir ponuđača.


Kada je još bilo vremena, i kada su i platno i škare bile u našim rukama, tokom revizije (moje završne primjedbe se mogu pogledati u prezentaciji OVDJE) sam predlagao, kada se već gradi centar, da to bude s tehnologijom koju je razvio Tehnix. Tada su to bili počeci ideje izdavanja svega korisnog iz jedne posude, a danas se inačice te tehnologije (neka mi bude oprošteno navijanje za domaću industriju, što mi se vrlo često nabija kao veliki krimen, valjda zato jer sam rodom Slovenac), tehnološki manje napredne i operativno skuplje, uspješno primjenjuju u mnogim sredinama.


Nažalost, zna se, ne i kod nas. Tom tehnologijom, koja se danas može naći pod imenom MO-BO-TO, može se izdvojit ukupni organski otpad, materijalno koristit sirovine za koje postoji okolišni i ekonomski interes, a iz ostatka pripremiti zamjensko gorivo.


Da se primijenila Tehnixova tehnologija, ne bi trebala deponija kao u slučaju Marišćine od 1,650.995 m3. Moglo bi se bez izdvajanja na izvoru dobiti sve željene sirovine za materijalnu oporabu. Treba li spomenuti da je MO –BO-TO pet puta jeftiniji od onoga što je nastalo na Mariščini? Mislim da je MO – BO – TO i danas moguće rješenje, ne samo za Marišćinu…”, piše dr. Viktor Simončič na ZG-magazinu.


Koga zanima, neki od Simončičevih ranijih komentara na ovu temu dostupni su ovdje:


– https://zg-magazin.com.hr/neznanje-i-nestrucnost-dolaze-na-naplatu/ 


– https://zg-magazin.com.hr/pokrenimo-tuzbu-prema-eu-za-nadoknadu-stete/ 


– http://zg-magazin.com.hr/birokracija-europe-ujedinjena-protiv-naroda/ 


– https://zg-magazin.com.hr/ovdje-nisi-a-tamo-te-nema/ 


– https://zg-magazin.com.hr/kurta-i-murta-zaustavite-gangrenu-drustva/