Tužba je podnijeta zbog gubitaka od 60 milijuna kuna koji su se gomilali jer su sudske parnice trajale godinama. Da je presuđeno u korist Grada, Linić bi sada morao zbog svoje tužbe isplatiti iz državne blagajne oko 200 milijuna kuna
RIJEKA Da život često piše neobične priče najbolje nam svjedoči slučaj riječkoga gradonačelnika iz 1999. godine Slavka Linića i ministra financija RH iz 2013. godine Slavka Linića. Prije 14 godina Grad Rijeka je podnio tužbu protiv RH zbog neažurnog i sporog pravosuđa, a naše »brzo i efikasno« pravosuđe nedavno je donijelo presudu – odbijena je riječka tužba što bi svakako danas trebalo radovati ministra financija jer je u državnom proračunu ostalo više od 60 milijuna kuna na koliko je glasila tužba. Kada se pribroje i kamate, u državnoj kasi zasigurno je ostalo više od 200 milijuna kuna. Barem za sada. Jer Grad Rijeka je podnio žalbu na presudu. O njoj će odlučivati suci Županijskog suda u Zagrebu.
Neustrašivi oporbenjak
I sama tužba je bila iznenađenje za naš uspavani i usporeni pravosudni sustav, jer tko se do 1999. godine uopće usudio tužiti državu zbog njenog neažurnog pravosuđa? Tada neustrašivi oporbenjak Slavko Linić angažirao je riječki odvjetnički ured na čelu s bivšim predsjednikom riječkoga Općinskog suda Veljkom Kneževićem. Iskusni pravosudni djelatnik prihvatio je Linićeve argumente i tužba radi naknade štete podnesena je zagrebačkom općinskom Građanskom sudu. Zastupnici države Hrvatske – Općinsko državno odvjetništvo iz Zagreba – tada je predložilo da se parnica zbog svrsishodnosti vodi u Rijeci, ali je to tužitelj odbio zbog sumnji u pristranost riječkoga suda. Spis je dobila sutkinja Vanesa Peruzović – Čuić, a tužbu je zastupao odvjetnik iz Kneževićeve pisarnice Edi Bradamante.
Punomoćnici Grada Rijeke zatražili su po primitku presude nalog od Grada Rijeke za eventualno podnošenje žalbe i kada su dobili »zeleno svijetlo« – uputili su žalbu.
U njoj navode da 1999. godine zakonom nije bilo predviđeno podnošenje tužbe zbog suđenja u razumnom roku. S druge strane pozivaju se na odluke Ustavnog suda koji svojim tumačenjima daje za pravo tužiteljima. Jer, nema nikakve dvojbe da je doista nastupila šteta za Grad Rijeku. I to je objektivna okolnost. S druge strane Grad Rijeke je sa svoje strane poduzeo sve zakonom predviđene mjere da zaštiti svoju imovinu. U principu, za Grad Rijeku je nastupila objektivna šteta za što je optužila neažurno pravosuđe, a na sudu je samo da utvrdi osnovu. Na presudu se žalilo i Općinsko državno odvjetništvo iz Zagreba jer im je sud dosudio trošak od samo 76.500 kuna.
U tužbi se navodilo da je sporost općinskih sudova u Rijeci, Opatiji i Crikvenici koji su trebali suditi u predmetima u kojima je Grad Rijeka podnosila tužbe protiv zakupaca gradskih prostora – prouzročilo štetu od točno 60.311.313,65 kuna. Sporovi su trajali godinama, dugovi su se gomilali i u tužbi se navodilo da je nastupala dvostruka šteta. Jer, za vrijeme spora gradski prostori se nisu nikome mogli iznajmljivati, a ako bi koja presuda i donijeta nakon niza godina – u većini slučajeva tužene tvrtke su odavno propale i moglo im se staviti samo »soli na rep«. Osim toga, kako je Linić objasnio na sudu, Hrvatska odgovorna i za rad DSV-a koji imenuje suce.
Primjer (ne)ažurnosti
Tijekom dugogodišnjeg spora na zagrebačkom sudu svjedočio je dakako Linić, ali i današnji gradonačelnik Vojko Obersnel. Iznosili su primjere kako je sporost sudovanja uvjetovala velike gubitke za Grad Rijeku. Spomenuta je primjerice tvrtka Bicom koja nije plaćala niti zakupninu niti komunalije i dug se popeo na 4,3 milijuna kuna.
Zagrebačko suđenje zbog sporosti pravosuđa bilo je protokom godina upravo tipičan primjer (ne)ažurnosti. U ovom slučaju nije bitno zbog čega se suđenje proteglo na gotovo 14 godina, ali ostaje neprijeporno da je upravo toliko trajalo. Održano je sedam ročišta, zastupnici tužbe predložili su sutkinji 9. lipnja 2011. godine da se obavi i financijsko-knjigovodstveno vještačenje ali je taj prijedlog sud odbio. Osim toga, Grad Rijeka u tužbi je naveo 1.500 primjera neurednih zakupaca-neplatiša, a sutkinji su dali na uvid samo 120 spisa. Tijekom postupka sud je od tužitelja zatražio i dopunu tužbe, razna očitovanja, dovoljan broj dokumenatcije, a Grad Rijeka je u sedam navrata tražio i produljenje rokove za dostavu.
U obrazloženju presude sutkinja navodi da uopće nije utvrđena osnova za naknadu štetu i zbog toga se nije niti utvrđivala njezinavisina. Sud u Zagrebu drži da RH nije kriva za ažurnost rada sudova i da je evuntalno tužitelj mogao ustati tužbom zbog suđenja u razumnom roku.
