RIJEKA Svoju je ponudu klub Tunel proširio, ili bolje rečeno produbio, otkako je ovog ljeta po drugi put zašao podno gradskog centra, u prostor Riječkog tunela. Ondje je, iz smjera ulaza kod katedrale sv. Vida, ove subote organizirana dnevna i noćna glazbeno-vizualna ponuda koja je ukazala na potencijal cjelokupnog prostora i smjer kojim se ondje može krenuti. Tek što se ugasila jednolična tunelska neonska rasvjeta te postavilo nekoliko prigušenijih izvora svjetlosti, prostorom je usred dana, a potom i noći – premda je u tunelu za doba svejedno – zavladala sjajna atmosfera.

Od nelagode do lagode

Dnevni program, podijeljen u tri zasebne točke, započeo je, zbog organizacijskih poteškoća nešto kasnije, postavljanjem zvučne instalacije pod nazivom »Vibracija 03« koje su osmislili i u tamu tunela postavili riječki umjetnici Dominik Grdić i Michel Mesarić. Ondje su, u dosluhu s prostorom u kojem se instalacija nalazila, puštali dekonstruiran zvuk bombardiranja, preuzet iz inih filmova koji tematiziraju ratna razaranja. Zvuku su ostavljene samo niske i duboke frekvencije što fizički osjećajem vibracije i neugodnog tutnjanja, u posvemašnjem mraku dijela tunela gdje se instalacija nalazila, izazivaju nemir i nelagodu.

Od nelagode do lagode, okupljene je preusmjerila dnevna zabava u mraku tunela pod vodstvom DJ-a Dr. Smeđeg Šećera koji je, kao drugi dio programa, u dvosatnom setu svojim funky povratkom u 60-e i 70-e zanjihao klince od pet i penzionere od šezdeset pet godina te, naravno, sve one između. Vrlo privlačna komponenta zamračenog i dugačkog prostora počivala je na činjenici da je šank bio smješten na početku tunela, a Šećerov pult stotinjak metara dalje pa je s plesnjaka prema ulazu dopiralo samo slabo svjetlo, bez Šećerova zvuka. No kao što poznati slogan kluba kaže »Svjetlost na kraju Tunela je zapravo – muzika«, nikome tko je ušao do šanka nije palo na pamet ne istražiti što sve i koga svjetlo u daljini krije.

Inovativna rješenja