Snimio Ivan VOLARIĆ
Želio sam se maknuti iz Rijeke, vidjeti svijeta, proživjeti neke stvari. Plan je bio ostati godinu, dvije, ali posao se proširio i ostao sam tu puno duže nego što sam planirao. Toliko sam se ustalio da se u Dubaiju osjećam kao da tu živim, kaže Albert Altarac, Riječanin s dubaijskom adresom
Tridesetdevetogodišnji Albert Altarac odrastao je na Drenovi. Riječko gradsko naselje nekada je bio prigrad koji se velikim priljevom stanovništva rapidno razvijao u jedan od većih dijelova grada. Brojne mlade obitelji doseljavale su u stanove što su nicali početkom 80-ih godina zahvaljujući socijalističkom modelu stanogradnje i povoljnim kreditima koji su se vrlo brzo istopili pod teretom galopirajuće inflacije.
Albert je imao klasično riječko djetinjstvo 80-ih i 90-ih godina, koje je podrazumijevalo bezbrižno školovanje i igranje na obližnjem parkiralištu (nekad s puno manje automobila nego danas) svih mogućih sportskih igara, odlaske u ratne pohode na obližnji Veli vrh ili pak guranje u prenatrpanoj jedanaestici po povratku iz škole ili s utakmice na Kantridi, zamijenio odlaskom u bijeli svijet.
Snimio Ivan VOLARIĆ
Albert je danas uposlenik tvrtke iz Dubaija koja postavlja cjevovode i strukture za kompanije koje se bave crpljenjem nafte i pline. Radi kao menadžer za kadrove, a u rodni grad navrati nekoliko puta godišnje. Roditelji su u mirovini, preselili su u Selce, stan na Drenovi zjapi prazan kao podsjetnik na dane kada je Rijeka bila grad u kojega se doseljavalo u potrazi za ljepšom budućnosti, a Dubai, u odnosu na najveći jugoslavenski lučki grad, drugorazredna destinacija na Arapskom poluotoku, koja je živjela u debeloj sjeni naprednijeg i razvijenijeg Kuvajta.
Cijene u Dubaiju sigurno nisu prilagođene prosječnom hrvatskom džepu. Cijene u trgovinama su otprilike kao one u Hrvatskoj, benzin je jeftiniji, ali sve ostale usluge su osjetno skuplje. Recimo, čaj u hotelu je 50 kuna, kava 40, pizza u jednom od restorana na JBR plaži 150 kuna… Ima sigurno i jeftinijih mjesta, ali to obično nisu mjesta na kojima se nailazi na Europljane.
Dosadni pijesak
Na Drenovi je živjelo dosta obitelji pomoraca ondašnjeg giganta Jugolinije, čiji brodovi su imali redovnu liniju iz Rijeke preko Italije kroz Sueski kanal prema Karachiju, Muscatu, Abu Dhabiju, Dubaiju ili Kuvajtu. Bili su to moderni kontejneraši (Hreljin, Bribir…), simboli moćne trgovačke flote, na kojima su se nerijetko u ljetnom periodu našla djeca i supruge riječkih pomoraca.
Dubai početkom tih 80-ih godina ničim nije impresionirao osmogodišnjeg dječaka s riječkog asfalta. Pijesak, cesta s dva ili četiri traka, poneki neboder i opet dosadni pijesak koji se zavlačio u tenisice. Tridesetak godina kasnije Dubai nudi jednu potpuno drugu sliku.
Baš kao i Rijeka! Odavno već nema Jugolinije/Croatia linea, a ni perspektive u gradu iz kojega se sve češće odlazi bez povratne karte. Ponekad se čini da u Rijeci nedostaje samo pijesak… Dubai je s druge strane izrastao u poslovno središte ovoga dijela svijeta i mjesto koje djeluje kao obećana zemlja za ambiciozne, hrabre i poduzetne ljude. Albertova avantura počela je prije 11 godina.
– U principu put me doveo u Dubai zbog nekih osobnih poriva. Došao sam poslom, ali mi to nije bila glavna motivacija. Želio sam se maknuti iz Rijeke, vidjeti svijeta, proživjeti neke stvari. Plan je bio ostati godinu, dvije, ali posao se proširio i ostao sam tu puno duže nego što sam planirao – kaže Albert.
Kad govori o Dubaiju zvuči kao da ni ne pomišlja na skorašnji povratak u rodni grad.
– U principu ne! Toliko sam se ustalio da se osjećam u Dubaiju kao da tu živim. Rijeka i Hrvatska su moj dom, ako se nešto dogodi uvijek ću se vratiti kući, međutim toliko duboko sam ovdje pustio korijene da se osjećam kao pravi Dubajćanin.
Kaže se da u Dubaiju ima svega što poželiš samo to moraš platiti! Tako stvari stoje i s alkoholnim pićima koja se toče samo na posebnim mjestima, u hotelskim barovima ili noćnim klubovima. Cijena? Sitnica. Pivo je – 80 kuna!
Riječka kolonija
Život olakšava brojna riječka i hrvatska kolonija u Dubaiju koja je dosta homogena. Dečki imaju zajednički termin za mali nogomet, idu zajedno na ronjenje…
– Družim se s ljudima iz Hrvatske, većinom Riječanima. Skupina nas Riječana je svojevremeno zajedno došla u Abu Dhabi, većina je otišla, ja sam ostao, a sada su se svi oni opet vratili! Družimo se i s ljudima s prostora bivše Jugoslavije.
Nekoliko puta godišnje vrati se u rodni grad kojega vjerojatno drugačije doživljava nego oni koji su 365 dana u godini stanovnici grada na Rječini.
– Moram priznati da današnju Rijeku doživljavam dosta drugačije od one koju sam napustio. Možda sam se ja promijenio, više nego grad, a možda bi bilo bolje da je obrnuto – da se grad promijenio, a ja ostao isti. Činjenica je da je malo mojih prijatelja ostalo živjeti u Rijeci. Razbježali smo se svijetom u potrazi za poslom, iako uvijek je fantastično vratiti se u Rijeku. Neke osjećaje i uspomene jednostavno ne možeš izgubiti – govori Albert.
Uvjerava nas kako riječka radna snaga itekako dobro kotira u Dubaiju i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
– Riječani posebno dobro kotiraju u poslovima vezanim uz pomorstvo, te naftu i plin. Svi manje-više imaju dobre poslove, dobri su radnici, a ovo je destinacija gdje je teško proživljavati. Nama Europljanima se teško prilagođavati nekim novim kulturama, azijskim običajima. Jednostavno smo tako odgojeni i zato se držimo zajedno – rekao je Albert, kojemu kao da je nelagodno podsjećati se na sretne dane djetinjstva na Drenovi. Dojam je da potiskuje osjećaje da mu je teško govoriti o Rijeci, posebno iz perspektive života i rada u gradu koja mladom i ambicioznom čovjeku otvara neke nove horizonte, široke mogućnosti napredovanja u struci i kvalitetan život.
Emiraćani smiju imati četiri zakonite žene. Njihova je dužnost da svim suprugama omoguće iste životne uvjete, ali to ne znači da su sve jednake. Samo jedna je prva, dakle »kraljica majka« koja brine o djeci, kućanstvu… I preostale tri imaju svoju svrhu. Jedna je recimo samo za javno pokazivanje ako je to naravno uopće moguće s obzirom na njihovu tradicionalnu odjeću koja otkriva samo zjenice oka… Inače, Emiraćani su u tom smislu dosta liberalni. U Dubaiju je normalno vidjeti turistice ili zapadnjakinje »razodjevene« kao u svojim zemljana ili pak nogometašice na treningu. U susjednoj Saudijskoj Arabiji stvar je puno radikalnija, tamo ni žene iz »neislamskog svijeta« nisu lišene barem marame na glavi uz naravno zaštićene ostale dijelove tijela. Sve to nadgleda – vjerska policija.
Okrutna suština
Dubai je sjecište kultura, religija i različitih sudbina. Jednostavno nemaju svi pravo na istu šansu… Život je u tom dijelu svijeta u suštini prilično okrutan. Emiraćani su vladajuća kasta, do njih Arapi iz susjednih zemalja, potom zapadnjaci, Amerikanci i Europljani, a onda ispod toga ostatak šarolikog društva koji je tu da radi za više slojeve na društvenoj ljestvici. Vožnja taksija jedna je od djelatnosti koja je rezervirana za brojne »gastajbartere« iz zapadnog ili južnog dijela Azije koji čine glavninu radne snage u Emiratima. Ti ljudi pobjegli su iz svojih siromašnih i besperspektivnih sredina. Došli su s par dolara u džepu po posao i bolje sutra za svoje obitelji.
– Radim 12 do 16 sati dnevno… Moram kako bih pokrio sve troškove i osigurao obitelji novac potreban za život – govori taksist Ahmad, Afganistanac, koji je svoju vožnju između dva hotela udaljena otprilike pet kilometara, naplatio 25 dirhama ili malo manje od 50 kuna.
– Ne, taksi nije moj. Plaćam najam 300 dirhama (600 kuna) dnevno, sve ostalo je moja zarada. Naravno kada platim troškove, gorivo koje je srećom jeftino.
Nafta danas donosi tek četiri, pet posto prihoda UAE-u, glavnina otpada na turizam koji je postao pogonsko gorivo Dubaija. Kako? Zašto? Eto odgovora: posjet najvišoj građevini na svijetu, neboderu Burj Kalifa stoji 46 eura, a 30 eura ukoliko se najavite dan ranije. Tko želi skijati na »plus 45« može to učiniti u Mall of the Emirates i to će ga stajati 400 kuna za dva sata ili tisuću kuna za cijeli dan. U cijenu »žice« ide i oprema. Sva turistička ponuda u tom gradu namijenjena je visoko budžetnim gostima, dakle jako dobrim potrošačima.
Tri kune po litri
Nije se Ahmad mogao načuditi kako se on vozi za otprilike tri kune po litri, a Hrvati to plaćaju triput više.
– Obitelj je ostala u Afganistanu jer su tamo puno jeftiniji uvjeti života. U Dubaiju su skupi troškovi stanovanja. Je li obitelj sigurna u Afganistanu? Žive kraj NATO baze pa su relativno sigurno – objašnjava Ahmad kojemu na kraju mjeseca ostane otprilike 4.000 kuna što je njegovoj obitelji u Afganistanu malo bogatstvo.
Razlike će pokušati dočarati poduzetni Habibi, kako su Pakistanca, vozača mini busa, od milja nazvali riječki novinari u pratnji nogometaša »Rijeke« za boravka na pripremama u Dubaiju.
– Imam plaćeno sve, od hrane do smještaja što je dobro jer je riječ o najvećim izdacima. Zaradim oko 4.000 dirhama, a to je u Pakistanu malo bogatstvo. Recimo u Dubaiju za 2.000-3.000 dirhama možete iznajmiti sobu, a u mojem gradu u Pakistanu za isti novac dvije vile! – govori Habibi koji se baš kao i Ahmad ne žali nad svojim gastarbajterskim životom udaljenim od obitelji jer je svjestan da njegova žrtva ima smisla.
Takvih priča ima na stotine tisuća. Vjerojatno ni Albertova nije usamljena samo zato jer Rijeka više nije kao Dubai, grad neograničenih mogućnosti i prosperiteta. A ima nas i u Rijeci koji se još sjećaju da je to nekada bila…
