Veliki zaokret u kulturnoj politici grada, slavljenički najavljen u sezoni godišnjih odmora, nakon ljetne stanke donosi i prve kritičke reakcije, pokazujući da odluka o napuštanju dosadašnjih projekata Muzeja moderne i suvremene umjetnosti i Gradske knjižnice, te nova koncepcija njihova udomljavanja u »Rikardu Benčiću« uz potporu Ministarstva kulture nije dočekana samo s aplauzima, kako se u prvi mah moglo pričiniti. 

  Štoviše, u riječkim kulturnim krugovima, a naročito među muzealcima, prevladava raspoloženje duboke skepse da će i nakon raskida s dosadašnjim projektima biti ostvareno išta od najavljenoga. Nisu rijetka razmišljanja kako se radi tek o »ljetnom spinu« pročelnika Odjela za kulturu Ivana Šarara. 

  No, čak i oni koji su uvjereni da će nove ideje zaživjeti, jer »to treba i ministrici i gradskoj upravi«, imaju ozbiljne rezerve prema predloženim rješenjima, a naročito metodama primijenjenim u osmišljavanju novog koncepta te načinu na koji se prezentira javnosti. Pokazuju to i izjave naših sugovornika. 

 Drago mi je da sam iz Vašeg članka dobio konkretnije podatke o projektu kojeg Uprava grada već mjesec dana ne može poslati Autorskoj agenciji kod koje sam zaštitio moj koncept izgradnje nove zgrade MMSU-a predan Ivanu Šararu u srpnju 2011. godine. I sam Šarar mi je još u lipnju 2012. tvrdio da unatoč glasinama o Turatovom projektu, takvog projekta nema. Nije ga niti spomenuo na posljednjem zajedničkom sastanku. Isti dan sam to saznao iz novina, a jasno mi je i zašto. 

  Ja sam bio »tajni tim« i na mom su se konceptu zasnivale njegove prve izjave o odustajanju od projekta Randić – Turato. Taj koncept je bez mog znanja i dozvole Šarar još na ljeto prošle godine proslijedio Turatu. Sada su mi cijela farsa o mom povratku na ravnateljsko mjesto, svi neispunjeni dogovori, sve šutnje i laganja koje su slijedile, jasnije. Čim sam se detaljnije upoznao sa projektom Randić – Turato 2004. godine, zaključio sam i argumentirano predlagao da se od njega odustane, što me dovelo do sukoba s projektnim timom, pa i do njihove prijetnje policijskom zabranom predavanja čuvenog kanadskog muzeologa Berryja Lorda o projektu plaćenom javnim novcem. Skandalozno za demokratsko društvo. 

  Smiješno mi je da se Idis Turato sad zalaže za ideju održivosti i organskog razvoja muzeja – dijametralno suprotnu njegovom izvornom projektu. Ali nisu samo to ideje koje je preuzeo iz mog koncepta. Unatoč svih razumljivih prednosti, ideja muzejske četvrti kolege Dubrovića koju smo za vrijeme mog ravnateljstva podržavali kolegica Šegota i ja, tada u Upravi grada nikad nije bila ozbiljno shvaćena. I sad ju je – makar sam mu je ja spominjao – Šarar izostavio iz svoje »revolucionarne vizije«. Propušta se prilika da se riješi ili naznači rješavanje problema Muzeja grada, što ukazuje na odsustvo bilo kakvog ozbiljnog sagledavanja složene problematike riječkih kulturnih institucija. Ne vjerujem niti da su o konceptu uopće ozbiljno konzultirani kolege iz muzeja i knjižnice. 

  Teško mi je govoriti o ostatku projekta bez detaljnijih informacija, ali parcijalno uvlačenje MMSU u Upravnu zgradu »Benčića« nije dobro ma koliko će god biti mudro opravdavano. Nije trebalo muzej izmještati iz T-objekta budući je ta lokacija već urezana u svijest javnosti. K tome, uz dužno poštovanje prema društvenoj funkciji knjižnice, muzeji su danas ipak najreprezentativnije institucije za međunarodno pozicioniranje grada, a za to je idealan cjelovit markantni objekt s trgom koji omogućuje i raspored prostornih umjetničkih djela. 

  Uzalud pričati, valjda je najvažnije da dečki iz »Kluba ljubitelja buke« omaste brke. Sretno! 

 Palača Riječkog trgovačkog društva (koje se izvorno nazivalo i »Tršćansko-Riječko« te po imenima raznih vlasnika, a danas se najčešće naziva »Ex Rikard Benčić« ili – »Šećerana«) dragulj je riječke graditeljske baštine. Moglo bi se reći da je ta palača – a ne upravna zgrada! – Rijeci ono što je Puli Arena, a Splitu Dioklecijanova palača. 

  Ta bi zgrada, koja je u 18. stoljeću bila najraskošnija poslovna palača bez premca najvećeg trgovačkog društva u Monarhiji, koja je tada sezala od Atlantika do istoka Europe, morala postati jedan od ključnih simbola više od dva stoljeća uspona Rijeke. Palača riječkog trgovačkog društva bitno određuje karakter grada koji se počinje oblikovati upravo polovicom 18. stoljeća i potvrđuje pripadnost »pravoj«, razvijenoj Europi u doba dok su drugi hrvatski krajevi još ratovali s Turcima. Svojedobno sam, vjerojatno prvi, upozoravao na važnost Palače i čudio se da nitko ne primjećuje mogućnost revalorizacije burne riječke povijesti i prvorazredne graditeljske baštine. Zato sam ražalošćen činjenicom da je novim konceptom udomljivanja riječkih institucija kulture Palača dodijeljena Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, kojemu će biti više opterećujući nego prikladan smještaj. Isto će tako samoj Palači biti teret neprikladni sadržaji koje će morati progutati – ako se bude radilo po najnovijem konceptu. 

  Naročito mi je čudno da se jedna institucija radije smješta parcijalno u tri raznorodne odvojene zgrade umjesto u jednu jedinu, ali prikladniju. Ne vjerujem da to proizlazi iz razvojnih strategija i želja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, niti da su to zamisli arhitekta koji je pozvan na suradnju u osmišljavanju budućnosti kompleksa »Benčića«. 

  I dalje sam čvrsto uvjeren da velika riječka šansa za razvoj turizma i kulture leži upravo ovdje. Ovdje bi moglo biti novo središte grada, kompleks »Benčića« trebao bi biti riječki »Museumsquartier«, kojega bi okruživali poslovni, trgovački i drugi javni sadržaji za građane i turiste, a naročito za mlade. 

  Svojedobno sam predlagao da u Palači bude smješten Muzej grada Rijeke. Kao drugu varijantu predlagao sam i koncept Muzeja srednje Europe te, u suradnji s uglednim austrijskim kolegom, izradio prvi nacrt kako bi taj muzej funkcionirao. U svakom slučaju, kako god se muzej u Palači zvao – glavni bi junak morala biti sama Palača, kao podsjetnik na slavne transeuropske domete »multinacionalnog« Riječkog trgovačkog društva i riječkog gospodarstva. 

 Sigurno ću biti jedna od najradosnijih Riječanki kada se steknu normalne pretpostavke za rad središnje gradske knjižnice. Što zbog osobne energije i skoro 15 godina uloženih u taj proces, što zbog osvještenosti da javna knjižnica treba zauzimati visoko mjesto u prioritetima iz gradskih nadležnosti: uz vodovod i kanalizaciju, upravljanje otpadom (!), dječje vrtiće, osnovne škole… Dakle, s obzirom na »revolucionaran i hrabar zaokret« objavljen vrućeg srpanjskog dana, može se činiti da je najoportunije šutjeti. No, kako nam je dano da mislimo, sumnjamo, propitujemo, govorimo, ipak nije prirodno, a niti dobro da šutimo. 

  Odluka da se u prostor »Benčića« smjesti i Knjižnica i Muzej svoju visoku, i vjerovatno već ostvarenu (!?), kulturološku vrijednost s naglašenom dodanom i izravnom ekonomskom vrijednosti prostora imala bi da je donesena krajem prošlog stoljeća, najkasnije početkom ovog stoljeća. 

  U svakom slučaju, odgovor na pitanje zašto se u nas tako loše planiraju strateški projekti i jednako tako katastrofalno upravlja javnim prostorom, jedno je od krucijalnih pitanja našeg društva, a ono bez sumnje vrijedi i za Rijeku. To ozbiljno pitanje još je uvijek na čekanju za prave odgovore, a pogotovo za promjenu paradigme upravljanja. U velikom sam očekivanju dinamiziranja isprepletene mreže stručnjaka za odnose s javnošću da dokažu kako se zapravo radi bezgrešno i kako će i u sljedećih par godina cvjetati samo mirisno cvijeće, a za sve što nije ili neće biti dobro kriv je, naravno, netko ili nešto drugo. 

 Vijest o napuštanju projekta Hrvoja Njirića za novu zgradu Gradske knjižnice Rijeka primili smo s dvojakim osjećajima. S jedne strane izuzetno nam je žao što su se silne godine truda i nastojanja uložene u projektiranje nove zgrade na Klobučarićevu trgu pokazale uzaludnima. 

  Međutim, za nas je bilo izuzetno frustrirajuće da se četiri godine nisu nalazila rješenja da se premoste problemi koji su kočili realizaciju projekta, pa nas ta vijest istodobno i raduje, jer je nama i našim građanima bitno napokon dobiti novu knjižnicu, a vjerujemo da će se sada to i dogoditi. Naravno, stalo nam je da to bude u skladu s pravilima naše i drugih struka uključenih u realizaciju projekta. S nama u Knjižnici održane su konzultacije oko novog rješenja u »Benčiću«. Utvrdili smo da se u T-objektu može ostvariti koncept suvremene knjižnice na temelju naše Programske osnove za novu zgradu knjižnice, prema kojoj je rađen i projekt zgrade na Klobučarićevom trgu. U T-objekt možemo smjestiti većinu planiranih sadržaja, a u cijelome zaokretu zapravo se radi o povratku starim idejama grupiranja ustanova kulture u »Benčiću«. 

 Muzeju moderne i suvremene umjetnosti primarni je interes novi prostor. U postojećem smo prostoru podstanari, imamo ga u najmu, što nam i u financijskom i u organizacijskom smislu otežava poslovanje, a k tome je neadekvatan i po pitanju smještaja umjetnina i za organiziranje povremenih izložbi, a o formiranju stalnog postava da se ne govori. Za to nemamo baš nikakvih uvjeta. 

  Nadamo se da će prostori u kompleksu »Rikarda Benčića« biti odgovarajući, da će biti dostatni za sve njegove potrebe te da će omogućiti poslovanje muzeja u skladu s muzejskim standardima. Također se nadamo da će se svako buduće planiranje preseljenja muzeja i osmišljavanje koncepcija prostora raditi u bliskoj suradnji s MMSU-om. 

 Kada sam vidio prijedlog moram reći da sam ostao zbunjen. Muzej i dalje ide u »Benčić«, ali iz nekog razloga ne u zgradu koja je do kraja isprojektirana, i to nakon sedam godina dogovaranja, nego tri metra dalje. Zašto? – ne razumijem. Prema sadašnjem projektu muzeja, kojeg Šarar ima, u postojećoj zgradi trebale su se smjestiti apsolutno sve funkcije muzeja koje se sada spominju; i depoi, i izložbeni prostori, i uprava. Dogradnja je uključivala samo velike dvorane visine 7 metara, tražene natječajnim programom, kakvih nema u postojećim zgradama kompleksa. 

  Ako su se potrebe muzeja sada smanjile, i te dvorane ne trebaju, naravno da se zgrada mogla urediti u postojećim gabaritima. I sad, umjesto da zgrada useli, i počne se pomalo uređivati, stvar se vraća deset godina unatrag, a sve što je do sada napravljeno se može samo baciti. 

  Priče o struci koja ga je tobože zavela, nekakvim pritiscima i revoluciji arhitektonskog svijeta smatramo običnim politikantstvom, a jedini razlog zbog kojeg se nismo odmah oglasili stoji u činjenici da je za plasman vijesti o propasti dotadašnjih kapitalnih kulturnih projekata odabrano gluho doba ljeta. 

  Nakon dekade neuspješnog investicijskog ciklusa logično je, a u krizi i racionalno, razmotriti sve aspekte ranije donesenih odluka i opredjeljenja, te razmisliti o mogućim novim rješenjima. Takvo političko opredjeljenje je opravdano podržati, a vjerujem da je to jedan opći stav i struke i ostalog stanovništva ovog grada. 

  U to se sasvim sigurno uklapa i praksa raspisivanja javnih arhitektonskih natječaja. Smatrali smo i tada i danas da je to najprimjerenija forma natječaja s obzirom na javno i kulturno značenje nove zgrade Muzeja, za razliku od javnog nadmetanja koje je Grad bio raspisao u skladu sa Zakonom o nabavi roba, usluga i ustupanja radova, što je potpuno suprotno strukovnim pravilima i zakonskim propisima koji uređuju rad i poslovanje ovlaštenih arhitekata. 

  Ozbiljan investitor mora znati ne samo što hoće, nego i koliko za to ima novaca, a sve drugo je neodgovorno, kao i pokušaj gradonačelnika da arhitekte okrivi za promašaje vlastite politike.