Obilno rodili ničiji vrtovi na Rujevici

Penzići traže porez pa da mogu prodavati na placi

Jelena Sedlak

Sve su to penzioneri koji višak vremena pokušavaju iskoristiti na najbolji način, a rado bi i zaradili. No, kako do papira o vlasništvu nad parcelom s koje je povrće? Kako na tržnici dokazati da je to vlastita proizvodnja, a za registriranje OPG-a su, drže, prestari



RIJEKA Vrtovi na Rujevici ovog su ljeta puni plodova, a nas su pozvali Ostoja i Kata Borenović zbog jednog specifičnog – krumpira u obliku srca. Krumpir je djeci iz ove obitelji poslužio kao slikarsko platno, pa vjerojatno neće završiti u loncu.


A kad smo već bili tamo, Borenovići i njihovi prvi susjedi su nam se pohvalili i obiljem drugih plodova. Oni, kao i brojni drugi Riječani koji obrađuju ove vrtove što se pružaju sve do Plodina, pa i iza zaobilaznice, odreda žive u stanovima i svakodnevni dolazak na polje smatraju užitkom i rekreacijom.


Kako su vrlo vrijedni, imaju i po tri žetve na istom komadu zemljišta i povrća uvijek ima i za prodaju. No, tu nastaje problem. Kako do papira o vlasništvu nad parcelom s koje je povrće? Kako na tržnici dokazati da je u pitanju vlastita proizvodnja, jer za registriranje kao OPG, ovi su ljudi po vlastitom mišljenju prestari. 


  Svi na gubitku




Sve su to penzioneri koji višak svog slobodnog vremena pokušavaju iskoristiti na najbolji način i rado bi nešto i zaradili, ali kako kad nemaju papire. Oni zapravo i ne znaju čije je zemljište koje obrađuju već i po 40 godina, kao što je to slučaj s Borenovićima. 


   – Nekad smo za ovo zemljište plaćali porez, pa smo znali na čemu smo, a onda su nam porez ukinuli, jer rekli su da tu trebaju doći razni drugi objekti i sadržaji, što se nije dogodilo. Nastavili smo ga obrađivati, radimo i proizvodimo, a ne smijemo na tržnicu zbog papira, govori Kata o ovoj ničijoj zemlji, na kojoj je nekada bilo razvijeno peradarstvo. Ima tu i mnogo neiskorištene zemlje, jer vrtlari su ostarjeli, najstarija ima 89 godina, kažu Rade i Dragojla Kobas, prvi susjedi Borenovića. I oni bi, kažu, bili najzadovoljniji da im se odredi porez pa da znaju što će s viškovima i da ih mogu mirne duše iznijeti na tržnicu. Ali, novac od poreza čini se, nikom ne treba. U međuvremenu, svi su na gubitku. 


  Bolje mi nego šverceri


– Ja ću bacati puno toga, dok će onaj švercer prodavati tko zna kakvo povrće i odakle nabavljeno. Nek nas puste da na miru obrađujemo ovu zemlju i nek’ nam odrede porez, da ne živimo u neizvjesnosti. Malo bi i penziju popravili, a vjerujem da bi nekome i naš novac od poreza koristio, kaže Kata.  

  Kada bi bilo manje neizvjesnosti, vjerojatno bi se našli zakupci i za zapuštene vrtove na kojima sada umjesto obilja povrća uspijeva obilje ambrozije i drugog korova. A svega je kažu, ove godine na onim obrađenim parcelama rodilo toliko da bi se samo iz njih mogla napuniti riječka tržnica.


Bilo bi čak i čudnovatih plodova poput krumpira koji smo otišli vidjeti. Ime sorte je Mona Lisa, a krumpir je izuzetno rodio možda i stoga što je to krumpir s pogledom na more, našalili su se riječki urbani vrtlari.