Dosad neobjavljeni materijali

‘Neprijateljima sam slikao leđa’: Pogledajte slike koje je naš fotoreporter snimio odmah nakon Oluje

Slavica Mrkić Modrić

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Ono što ću čitav život pamtiti je izraz lica ljudi koji su nakon četiri-pet godina ugledali svoje selo, svoju kuću. Znaš ono kad gledaš u prošlost i vidiš tu prošlost, a zapravo je nema. Nema kuće, nema imanja, nema ničega iz prošlog života. Ali ima sve. Ima tu emociju povratka na svoje. Osmijeh na zgarištu, suze radosnice, pjesma i ponos. U tim trenucima sam odrastao, shvatio puno stvari i zapravo – razumio. Sve je tada sjelo na svoje



Znate onu narodnu – što zna dijete što je sto kila, ono uzme pa nosi. E, upravo u skladu s njom je i naš fotoreporter Sergej Drechsler iznio vojno-redarstvenu akciju Oluja na svojim leđima. Nije Sergej znao ni kud ide, ni s kim ide, osim da ide.


Kad-tad, jer kad iz dana u dan slušaš kolegu Kalčića, pa kolegu Herljevića i njihove »ratne priče« iz 1991. godine, jednostavno te »ponese«. Tako nekako mi je Serđo još tih davnih godina, objasnio svoju silnu želju za odlaskom na ratište.


Dodao je i sljedeće – ali ja se ne želim povlačiti, ja želim u napad. I bogme mu se želja ostvarila. S tek navršenih 21 godinu i dvije godine staža u Novom listu, ode Serđo u Oluju. Da stvar bude bizarnija, u akciju svih akcija otišao je s Izbora za Miss. Ili bolje reći s bureka. Zapravo, najtočnije – s prometne nesreće.


Foto S. Drechsler


Foto S. Drechsler





Priča ide ovako – u Crikvenici se birala najljepša djevojka, blage veze nemam čega, ali vjerojatno Županije. Odradili mi to i s kolegama put bureka. Gdje ćeš nego »Kod braće«. Bogme smo se malo i opustili žvačući taj burek pa je policija u prolazu zastala i iz »marice« se prolomilo – ajde, RAZGLAS! I danas nam je to neviđena fora. »Razglasili« smo se svatko svojoj kući, a Serđo je po običaju, jer tko traži taj i nađe, naletio na hitnu i policiju pod rotirkama pa umjesto kući, on za njima. Snimio je »prometnu« ali te fotke nikad nisu objavljene jer je Serđo već ranom zorom s kolegom Nenadom Bunjcem krenuo tamo gdje je, kako rekoh, silno želio – u napad. U Oluju.


Hvala Veljku i Janiju


Sergej Drechsler


Sergej Drechsler



– Nikad ja ne bih tamo dospio da nije bilo dva, nažalost, sad pokojna čovjeka. Veljka Vičevića, glavnog urednika Novog lista i Ivana Fabijana Janija, šefa foto službe. Obojici sam rekao da kad se ukaže prilika, da bih ja eto… I ukazala se, oni su se sjetili moje želje i poslali me. Pitaš me jesam li bio svjestan gdje idem, što se može dogoditi, jesam li razmišljao koja je moja odgovornost prema novini? Ma, ništa od toga. Pucao me adrenalin sto na sat i, zapravo, za neko razmišljanje i nije bilo vremena. Razmišljam o tome sve ove godine poslije, ali tada – ma baš. Nije da nisam bio svjestan kud idem i što mi se može dogoditi ali odluka je bila donesena već davno prije, i samo sam čekao priliku. Čekao sam da kažem Kalčiću i Herljeviću – ja sam »njima« vidio leđa. Šalim se, ali duboko u sebi sam o tome sanjao, o tome da im snimim »leđa« i da konačno svo to krvoproliće završi.


Serđo tad još nije odslužio vojni rok, nije imao pojma ni o čemu vezanom uz rat i ratovanje, jedino što je imao je fotoaparat i silnu želju da snimi ta »leđa«. Njegov put ratnog fotoreportera krenuo je iz Karlobaga.


Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



– Mislim da je Veljko ostavio telefonom poruku mojima doma da ujutro odem po kolegu Bunjca i da nas oko 6 ujutro u Karlobagu čekaju ljudi iz policije te da krećemo. To vrelo jutro budim Bunjca, sjedamo u bijeli AX bez klime i letimo magistralom puni iščekivanja. U Karlobagu stajemo kod Hotela Zagreb, a u tren dolazi i terenac iz kojeg izlazi ministar policije Ivan Jarnjak i njegovi suradnici. Vade neki popis na kojem su i naša imena i slijedi vožnja za njima do Selina i uvale Modrić gdje se premještamo u policijske terence, a pridružuje nam se i general Markač. U jednom trenutku vidim da jedan policajac vadi ploču Policijska postaja Lovinac te pitam onako pomalo naivno pa to je još okupirano, a policajac onako pun ponosa kaže – nije, nije ni Lovinac, ni Sveti Rok, ni Gračac. Sad vas vodimo tamo! Tek sam tada shvatio gdje krećem, a putem na vezi smo čuli kako su oslobođeni i ostali dijelovi Hrvatske. Prašnjava cesta koja vodi iz uvale Modrić s Jadranske magistrale preko Velebita; Tulovih greda bila je prve kilometre prepuna naše inženjerije, naoružanja i mehanizacije te naravno specijalne policije. Putem su naše snage pozdravljale ministra i generala, a ponos, osmijeh na njihovim licima bio je vidljiv iz aviona! Prije samog polaska naravno potpisali smo da idemo na vlastitu odgovornost i dobili mini upute što u slučaju ako se zapuca. Tako na jednom dijelu puta začujemo pucnjavu i automatski se hvatamo kvaka na vratima, a vozač smiruje i umire od smijeha ma nije to ništa to naši pucaju, pa vi ne razlikujete kad se granata ispaljuje i kad dolazi prema vama, tko je vas poslao na prvu crtu!!! Putem bacamo pogled na Obrovac, dolazimo u razrušeni Lovinac postavlja se ploča policijske postaje na potpuno razrušenoj kući, zatim slijedi Sveti Rok, Gračac… povratak je bio istim putem a na magistralu se zbog sigurnosti vraćamo pred mrak… Naredni dani uglavnom su prolazili slično – ranojutarnje vožnje magistralom do novooslobođenih područja, a kako nije bilo interneta i sličnih pogodnosti današnjeg doba fotografije i tekstovi do čitatelja su dolazili s dan-dva zakašnjenja… Tih smo dana obišli Knin, Obrovac, Benkovac, Drniš…. Zapravo tek sam nakon nekog vremena postao svjestan čemu sam svjedočio na što sam danas iznimno ponosan!


Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



Turbulencija emocija


Dok je Serđo putovao na krilima Oluje, njegovi roditelji Dolores i Ruben putovali su na krilima brige, jer pričamo o 1995. godini, godini u kojoj se nije bilo lako javiti iz nigdje u negdje.


– Znao sam da se brinu ali isto tako nikad mi ne bi rekli – nemoj. Nisam im se mogao javiti. Nisam se nikom mogao javiti ali ta javljanja su tada bila najmanje bitna. Prostrujilo bi mi kroz mozak u sekundi kako sad Dolores sigurno ludi ali u trenu sam već bio tamo gdje sam bio i gdje mi je trebala sva koncentracija ovog svijeta. Jer, pazi, baš sam ja znao što je prebačaj, što podbačaj i slično. Jedino što sam znao je da ništa ne znam i da trebam sačuvati živu glavu. Pazili su ljudi na nas ali u tom kaosu zapravo nitko nije mogao ni na koga paziti. Fijukalo je na sve strane ali jedino što je bilo bitno jest da idemo naprijed. Ne mogu opisati tu sreću kad bi na radio vezi čuli »pao je ovaj grad, pa ovaj, pa Knin«. E, taj je trenutak bio zbilja neopisiv.


Od svega proživljenog tijekom tih dana ponosa i slave Sergej priča o vrlo malo stvari vezanih uz sebe, ono što će, kaže, čitav život pamtiti je izraz lica ljudi koji su nakon četiri-pet godina ugledali svoje selo, svoju kuću.


– Znaš ono kad gledaš u prošlost i vidiš tu prošlost, a zapravo je nema. Nema kuće, nema imanja, nema ničega iz prošlog života. Ali ima sve. Ima tu emociju povratka na svoje. Osmijeh na zgarištu, suze radosnice, pjesma i ponos. U tim trenucima sam odrastao, shvatio puno stvari i zapravo – razumio. Sve je tada sjelo na svoje.


Foto Sergej Drechsler


Foto Sergej Drechsler



Povratak u svakodnevicu


A kako je Serđo nakon što je završila Oluja i ponosno se kao i mnogi drugi s ratišta dovezao kući s ratnim trofejem – kninskom tablicom, »sjeo u svakodnevicu«?


– Osim uspomena i vrijednih fotografija iz Oluje imam i suvenir koji je tada značio jako puno. Naime već prvog dana na cesti naišao sam na odbačenu registraciju KNN i odmah je stavio ispod šajbe službenog AX-a, ma nije bilo šanse da me te dane bilo koj policajac a bilo ih je na jadranskoj magistrali kazni za brzu vožnju…, a ako staneš ispod Velebita na cugu svi časte kad vide od kud dolaziš i naravno raspituju se kao je gore… A kako sam »sjeo u svakodnevicu«? Teško, baš teško. Sve mi se u početku činilo nevažno, svaki posao koji sam dobio. Ali, život nosi dalje pa hoćeš-nećeš dođeš na svoje. Danima sam, ma što danima, zapravo često i dandanas prođem taj put Oluje i uvijek je osjećaj isti – tako mi bude drago, tako budem sretan. Isto tako kad krenem put Dalmacije kroz Liku, sve opet oživi. A srce i dalje »ko avion«. Znam da će taj osjećaj trajati sve dok sam živ.


Olujom do ženidbe


Baš kao i s retrovizorom, tako se znamo našaliti i sa činjenicom da se Serđo svojoj današnjoj supruzi udvarao pričajući joj ratne priče iz Oluje. Bile su maškare, bili smo na Krasici, bila je i Nera, tada Žigrović, danas Žigrović Drechsler. U jednom trenutku, shvatim ja da mi se Serđo izgubio, kad bolje pogledam, vidim njega kraj prekrasne plavuše kako maše rukama i nešto žustro objašnjava. Nije mi dugo trebalo da shvatim kako Serđo »konta«, a iz govora ruku sam odmah shvatila kako Serđo »konta Olujom«. I dan danas ga znam upitati – na kojoj je ono točki oslobodilačkog puta Nera »pala«. Odgovor glasi – posrnula je negdje već u Karlobagu, a u Kninu sam ju definitivno okupirao.