Trbuhom za kruhom

Na riječkom Autobusnom kolodvoru smo ispratili još jednu grupu ‘Nijemaca’: Ovdje nam ode mladost!

Biljana Savić

Foto S. Drechsler

Foto S. Drechsler

Uskoro nećete imati koga intervjuirati, ostat će samo političari i tajkuni, kaže nam Zume Zemzija



Idete vi možda raditi u Njemačku?


 – Nego! A tko ste vi?


– Novinari. 




– Uskoro nećete imati koga intervjuirati, svi ćemo pomalo otići, ostat će samo političari i tajkuni, kaže nam Zume Zemzija.


Zatekli smo ga na autobusnom kolodvoru na Žabici, odakle svake večeri u 22 kreće autobus za Njemačku. Ponekad je gužva, pa kreću dva ili tri autobusa, a ovaj put išla su dva. Zume ima 45 godina. 


– Znači, nema života u Hrvatskoj?


– Ma ima života, još smo živi, ali nema posla, i nema pristojno plaćenog posla. U Njemačkoj ću raditi kao vozač. Sutra idem potpisati ugovor, a prvog kolovoza počinjem raditi, priča Zume.


Prate ga dva maloljetna sina, Šuki i Muhamet. Ostavlja ih s njihovom nezaposlenom majkom. A kći mu je već u Njemačkoj i tamo radi. 


– Ja sam se jutros vratio iz Njemačke. Imam tamo dosta rodbine i kći, a evo, vidite, večeras idem opet da bih potpisao ugovor. U planu mi je kad dobijem prvih nekoliko plaća uzeti u Njemačku i ženu i sinove, govori Zume.


Sreli smo i Damira Dukića, iz Sinja je i s cijelom obitelji već 27 godina živi u Njemačkoj.


Rijetko u Sinj


 – Radim građevinske poslove, supruga je isto zaposlena, djeca idu u školu. U rodni Sinj dođem rijetko, ovaj put idem busom, jer sam došao sam, supruga je morala ostati raditi, kaže Dukić.


Trbuhom za kruhom u Njemačku je krenuo i Sijan  Košut, umalo pa golobrad.


 – Ode nam mladost, dobacuje jedan od putnika.


 – A idem, zvao me ujak da mi je našao posao, počinjem 1. kolovoza. Sad idem potpisati ugovor, radit ću kao čistač u sklopu održavanja marketa. Dobar je svaki posao, pogotovo onaj za koji te dobro plate, smatra Sijan. Po struci je barmen i u turističkoj zemlji Hrvatskoj tvrdi da nije mogao pronaći posao.


Darijo Ilijić  iz Zadra u Njemačkoj se zaposlio u struci, 2009. godine. 



Sreli smo i neke koji u Njemačku idu ljubovati. Uglavnom djevojke kojima su dečki nedavno otišli raditi u Njemačku.  – On sad ne može dobiti godišnji pa mi barem jednom mjesečno pošalje novac za put da dođem k njemu i da se vidimo, kaže nam jedna Riječanka. I ona će, kaže, čim završi fakultet, otići u Njemačku. I zbog bolje plaće, i zbog dečka.


– Radim tamo kao medicinski tehničar, a moja supruga kao medicinska sestra. Taj je kadar u Njemačkoj tražen i na vrijeme smo otišli, još dok nismo u Hrvatskoj dotakli baš samo dno. 


Imamo dvoje djece i živimo puno bolje nego što bismo živjeli u Hrvatskoj, kaže nam Darijo, ali ne želi reći kolika mu je plaća. 


– Dovoljna za život dostojan radnog čovjeka, dobacuje ulazeći u autobus.


Korumpiran sustav


Jedan nam reče da u Njemačku odlazi zbog korumpiranog hrvatskog sustava. U Hrvatskoj je bio zaposlen kao zaštitar i kaže da mu je bivša supruga, kojoj redovno za dijete plaća alimentaciju 1.200 kuna, nakon 15 godina od rastave podigla tužbu za troškove dok su bili u braku. 


– Nisam bio pozvan ni na jedno ročište, samo mi je stiglo rješenje o ovrsi koja mi uzima 2.300 kuna plaće mjesečno. Dakle, zajedno s alimentacijom to je 3,5 tisuće kuna, a živim s drugom suprugom i dvoje malodobne djece s 800 kuna mjesečno, to mi ostane kad mi odbiju alimentaciju i stave ovrhu. Supruga ne radi, pa sam prvo počeo prodavati neke stvari iz kuće da prehranim obitelj, a sad sam rekao dosta i odoh u Njemačku. Gore je suprugin otac i on će mi pomoći pronaći neki posao, žena i djeca zasad ostaju u Hrvatskoj dok se ja ne snađem, kaže nam ovaj 45-ogodišnjak iz Malog Lošinja. Slikati se želio, rekao nam je i ime i prezime, no zbog delikatnosti situacije u kojoj bismo latentno komentirali sudski spor u koji smo samo djelimice i jednostrano upućeni, za čitatelje ga ostavljamo anonimnim. U njegovoj pratnji su  bili i predstavnici Živog zida.