Nikad neću pustiti u eter ili na naš portal vijest ako nije 100 posto provjerena i potvrđena. Radije ću zakasniti
Mnogo ste radili u paru s Robertom Ferlinom. Stvarate li polako i vi svog nasljednika?
– Ne bih rekao da stvaram nasljednika. Pa nisam baš tako star, napunio sam 45 godina, no silno mi je drago što se sve češće uz mene, u sportskim temama pojavljuje Ivan Dorian Molnar. Odlično radi, vidi se kako ga tematika sporta silno privlači, kako naprosto živi svoj posao. On postaje mojim suradnikom, partnerom, ne bih rekao nasljednikom.
Sportaš
Jeste li se i sami bavili sportom?
– Jesam, u mladosti. Kao dijete sam trenirao atletiku, bilo je to za vrijeme osnovne škole, a unatoč tome što stanujem na Zametu, pohađao sam školu na Turniću što je tada nosila naziv »Veljko Vlahović« i jedna kraća rukometna epizoda. Dok sam išao u srednju Elektrotehničku školu, bio sam i aktivni nogometaš NK Zamet. Bili smo vrhunska ekipa, i ne samo po sportskim rezultatima, nego i po međusobnoj povezanosti. Kako se to kaže, bili smo odlična klapa za što velike zasluge pripadaju Borisu Srdoču – Borjanu, koji nam je bio i trener i prijatelj. Iako bih to želio, danas više nemam vremena ni za povremeno rekreativno bavljenje sportom, nogometom ponajprije.
Tolerantna supruga
Kakav vam je bračni status?
– Sretno sam oženjen, otac sam dvije djevojčice od 16 i 11 godina. Moj je dom moja oaza mira i zadovoljstva, sretan sam jer supruga u potpunosti razumije moju strast prema poslu, prema čestim razgovorima s vašim i mojim kolegom Ivanom Volarićem, prema bezbrojnim situacijama kada u večernjim satima, odmah nakon što dobijem inicijalnu informaciju krećem u njezinu potvrdu. Ima istina situacija kad i mojoj tolerantnoj supruzi prekipi, a to je signal nakon kojeg brzinski shvatim da moram odložiti telefon i »laptop«. Ma posao sportskog novinara ne poznaje odmor i isključenost iz teme. Nedavno sam bio na dužem odmoru, a kad sam prebrojio svoje tekstove za to vrijeme objavljene na portalu, došao sam do brojke 15. Novinarstvo, posebno sportsko znači i stalno izbivanje vikendima, traži mnogo razumijevanja i dakako uzajamnog poštovanja da bi se moglo živjeti oba života – bračni, obiteljski i novinarski. Za sada mi i jedan i drugi jako dobro funkcioniraju, nadam se da će tako i ostati.
O Koradu Vujnoviću najbolje mišljenje imaju i kolege novinari, a kako smo se mogli uvjeriti, njegovi su prijenosi, posebice nakon emocijama natopljenog uzvika, ma da uzvika – urlika oduševljenja prigodom izjednačujućeg pogotka Rijeke u Stuttgartu, krajem kolovoza 2013. godine, postali zanimljivi i populaciji koju nogomet nikad nije zanimao. Svakako, nerijetko se čuju i ženski glasovi koji pitaju – a kako taj Korado izgleda? No, to je već sudbina radijskih novinara, privlačni glasom u glavama slušatelja bude slike o svom izgledu.
Na Radio Rijeci ste već više desetljeća. Širem slušateljstvu manje je poznato da niste počeli kao novinar, već kao dio tehničkog tima?
– U pravu ste. Na Radio Rijeci radim već punih četvrt stoljeća, od 1990. godine. Prijavio sam se na natječaj i dobio posao kao tehničar. No, morate znati da sam čitav svoj život itekako bio vezan uz sport tako da mi je oduvijek, u početku pomalo pritajena, bila želja baviti se i novinarskim poslom. U početku sam s radošću bio dio tima koji je radio realizaciju prijenosa. Najviše sam radio sa Željkom Kesovijom, Josom Krmpotićem i na kraju s Robertom Ferlinom. Kao zanimljivost moram istaknuti i činjenicu da sam realizirao i prijenose za nacionalni program kad je novinar bio legendarni sportski radijski komentator Ivo Tomić.
Kao u sauni
Dakle, radili ste kao tehničar, ali upijali i tajne novinarskog zanata. Kad ste prvi puta bili suvoditelj prijenosa?
– Potrajalo je vrijeme do mog prvog uključenja u eter. Najprije sam tamo negdje 2004. godine počeo za Željka Kesoviju uzimati izjave nakon utakmica, da bih 2006. godine s Robertom Ferlinom postao dio tima koji prenosi utakmice. A svog prvog suvoditeljstva se odlično sjećam. Dugo sam to priželjkivao tako da mi se snažnije urezalo u pamćenje, ali ima još jedna zanimljivost vezana uz moje prvo suvoditeljstvo: u našoj novinarskoj kabini temperatura je bila kao u sauni. Bilo je to prvo kolo, 20. srpnja 2007. godine, Rijeka je protiv Intera igrala u Zaprešiću, i pobijedila zgoditkom Anasa Sharbinija, trener je bio Zlatko Dalić. Ferlin i ja smo bili potpuno mokri, znoj nam je izbijao kroz pore na koži gdje ga nikad prije ni poslije nije bilo. Nakon toga sam polako počeo raditi samostalne prijenose, i eto danas na Radio Rijeci pratim i ostale sportove, no specijalnost mi je dakako nogomet, posebno nastupi »Rijeke«.
Je li netko od novinara na vas presudno utjecao?
– Nije na takvo pitanje jednostavno odgovoriti, jer utjecaja ima mnogo, no kako sam u početku najviše radio s Ferlinom, od njega sam preuzeo profesionalni odnos prema poslu. Jer voditelj kakav je Ferlin se naprosto rađa, a bilo što od njegova talenta se ne može »ukrasti«, pokušajem imitacije možeš ispasti samo smiješan. Ja nikad neću pustiti u eter ili na naš portal vijest ako nije 100 posto provjerena i potvrđena. Radije ću zakasniti. Grozim se površnosti u poslu, iako smo svjedoci da se danas pušta u javnost ma samo i naznake neke »senzacije«. Da, Ferlinova temeljitost je sigurno postala i dio mog novinarskog stava. Iako, nešto sam »ukrao« i od Željka Kesovije, nešto i od vašeg kolege Ivana Volarića. Zapravo, kod koga sam god kolege vidio nešto što mislim da je dobro, pokušao sam to primijeniti i u svom radu.
Kek i ja
Izađimo iz povijesti, krenimo u središte današnjeg zanimanja. Emisija »Pod stijenama Kantride« ima kultni status i jedna je od najslušanijih na Radio Rijeci. I sam idem u red onih što ponedjeljkom u 9 i 30 »prestaju disati« kako bi vas bolje čuli. Spremate li se za nju posebno, ili je naprosto prirodni nastavak vašeg svakodnevnog posla?
– Je, ta je emisija uistinu jako slušana. Najprije smo je koncipirali da to bude puni sat, od 9 do 10, nogometa, no kasnije smo ju profilirali u dva dijela. U prvom se predstavlja ostale sportove i sportaše koji svojim uspjesima zaslužuju posebnu medijsku pažnju, dodatni prostor, a drugi je dio posvećen isključivo nastupima nogometaša Rijeke. Emisija je dugovječna, no najveću popularnost doživljava paralelno s velikim uspjesima »Rijeke«, zapravo s prvim ulaskom u Europa League. Da, emisija je zapravo, da ju tako nazovemo, »produžetak« događanja iz prethodnog kola, svojevrsna analiza zadnjeg nastupa i najava onog što će uslijediti u novom kolu, u novoj utakmici. S trenerom Rijeke Matjažom Kekom ste postigli specifični odnos? Čini se naprosto kao da ste jedan drugom karakterno »legli« što »Stijenama« daje posebnu notu.
– Matjaž Kek je specifična, studiozna osoba s nevjerojatnim osjećajem za medije. U hrvatski je medijski prostor unio puno pozitivnih novosti. Odlično govori hrvatski, a kako je posebno sklon analitici, odlično se uklopio u karakter emisije. K tome, Kek je i vrhunski trener, usudio bih se reći najveći nakon velikih imena koja su trenerski kruh na Kantridi zarađivali sedamdesetih godina prošlog stoljeća, mislim prvenstveno na Gojka Zeca i Dragana Spasojevića. Da, može se reći da si »pašemo«, točnije čini mi se da su moj novinarski i njegov trenerski senzibilitet slični. Znaju me ponekad prijatelji pitati, nakon nekog lošijeg nastupa »Rijeke«, što ga nisi napao, optužio kako je upravo on kriv za poraz. Nema potrebe za tako nečim. Matjaž Kek sam eleborira svoje propuste i promašaje tako da ga pitanjima na tako nešto dodatno poticati naprosto nije potrebno. Kakva je službena slušanost »Stijena«?
– Ponosno mogu istaknuti kako se slušanost Radio Rijeke 2014. godine u odnosu na 2013. povećala za golemih 14 posto. Nadam se da je u svemu tome i jedan moj djelić, da su moji prijenosi nastupa »Rijeke« tome pomogli. Kad je riječ o slušanosti pojedinih emisija, posljednja istraživanja slušanosti govore kako je »Pod stijenama Kantride« jedan od »pikova« našeg programa, jedna od najslušanijih emisija Radio Rijeke.
Osim sportskih, nogometnih tema što vam je još u fokusu novinarskog zanimanja?
– Pratim sve po malo, ali se profesionalno bavim isključivo sportskim temama. Nisam pobornik »svaštarenja«, mada je mnogo kolega novinara prisiljeno raditi upravo tako, od svega ponešto. Osim nogometa, vezan sam i uz sve druge sportove s loptom, posebice rukomet i košarku, no nisu mi strana ni ma koja druga sportska nadmetanja.
Radijski novinari bude posebno zanimanje javnosti jer uz poznati glas, vaš izgled izaziva ponešto mistike, stvaranja osobne slike o vašem izgledu? Kako ljudi reagiraju kad povežu vaš glas i lik?
– Ha, znam za tu priču. Ljudi česti znaju idealizirati lik radijskog voditelja, posebno ako im se dopada njegov glas ili tematika koju obrađuje. Ja nisam imao nekih posebnih izraza čuđenja kad bi me ljudi upoznali, kad bi povezali moj glas s mojim likom. Ne, nema tu baš neke zanimljive priče.
