Dario Almesberger predlaže projekt na Molo longu koji bi u potpunosti promijenio vizuru grada / Foto Damir ŠKOMRLJ
Inspiraciju za projekt dobio je kada je doznao da je Rijeka izabrana za Europsku prijestolnicu kulture 2020., čemu želi dati doprinos. Od Grada i države je zatražio da se osiguraju potrebni preduvjeti jer ne želi da projekt zapne na izdavanju dozvola 60
Molo longo je spomenik kulture 19. stoljeća, brod Galeb je spomenik kulture 20., a zajedno s njima Riječki kotač, po uzoru na onaj Londonski, može biti spomenik našeg vremena, 21. stoljeća, ali i velika turistička atrakcija, govori o ideji postavljanja velikog kotača na riječki lukobran inženjer Dario Almesberger, Riječanin koji već desetljećima impresivnu karijeru gradi u Italiji, ali i čitavom svijetu.
Vrijeme je da i mi nešto ostavimo generacijama koje dolaze. Nešto što će biti simbol i spomenik Rijeke 21. stoljeća. U ovom gradu i okolici u zadnjih pedeset godina, možda i dulje, nije izgrađena niti jedna značajnija građevina, osim Krčkog mosta. A kotač, na Molo longu, pored kojeg bi se trebao smjestiti i obnovljeni »Galeb«, sigurno bi potpuno izmjenio i vizuru i doživljaj grada za sve stanovnike i posjetitelje, kaže Almesberger.
Radio je na Aja Sofiji, brojnim talijanskim spomenicima kulture, pulskoj Areni, Krčkom mostu i nebrojenim drugim projektima, među kojima je i poznati London eye, koji se, upravo zahvaljujući njemu tako zove, a ne Millenium eye, kako je prvotno bilo zamišljeno.
Moja tvrtka Sercotec radila je ispitivanje čvrstoće zatega na London eye-u, bio je to za nas velik i vrlo značajan posao. Kako su zatege proizvodila tri različita proizvođača, na nekima od njih ustanovili smo da je došlo do »puzanja« čelika, zbog čega je na koncu otvaranje odgođeno i Eye nije otvoren u milenijskoj noći, nego gotovo dva mjeseca kasnije, zbog čega se više nije mogao zvati Millenium eye, nego je nazvan o gradu u kojem se nalazi, priča Almesberger.
Riječki kotač, kakvog je zamislio, konstrukcijom i izgledom bi bio vrlo nalik londonskom 135 metara visokom »oku«, ali umanjenih dimenzija.
Pomoć iz škvera
Riječki kotač u promjeru bi imao 60 metara. Trenutno se najveći takav kotač na svijetu gradi u Dubaiju, s promjerom većim od 250 metara, čija cijena se mjeri u stotinama milijuna dolara, s obzirom da ona eksponencijalno raste s veličinom kotača. Razgovarao sam s projektantima koji procjenjuju da bi izgradnja kotača na Molo longu stajala šest milijuna eura, kaže Almesberger, dodajući kako u Rijeci i okolici postoji infrastruktura,te stručno osposobljena radna snaga za realizaciju ovog projekta.
Prema njegovim riječima, gotovo svi dijelovi kotača, osim zatega, odnosno čelične užadi koja na kotaču ima ulogu sličnu kao žbice kotača bicikla, mogu se proizvesti u brodogradilištima »3. maj« i »Viktor Lenac«, a potom do Molo longa transportirati morem, te montirati na licu mjesta.
Almesberger je rođen u Rijeci 1943. godine, u jeku Drugog svjetskog rata. Završio je dva fakulteta – elektrotehnički i građevinski, a specijalizacija mu je dijagnostika građevina, opterećenja materijala te posebno otpornost na potrese, zbog čega ga u Italiji zovu doktorom za građevine, a često na tu temu, posebno zbog učestalih potresa na Apeninskom poluotoku, gostuje i na državnoj televiziji RAI. U Italiju je otišao prije više od četrdeset godina, nakon što je radio u zagrebačkom Gredelju.
Počeo sam raditi kao projektant u Bergamu, ali mi je tadašnji šef rekao da sam predobar za taj posao, i da objavim oglas u Corriere della sera, da tržim posao. Dobio sam osamdeset ponuda. Prvi veliki posao bio mi je dijagnostika objekata nakon velikog potresa u Furlaniji 1976. godine. U karijeri sam čak sedam puta imao prilike raditi na područjima uništenima potresima. Radio sam puno i u Hrvatskoj, primjerice na Krčkom mostu, na čijem monitoringu radim i danas, u suradnji sa zagrebačkim Građevinskim fakultetom. U Rijeci i sad radim na monitoringu Kosog tornja, a radio sam, primjerice, i u Areni u Puli, gdje smo ispitivali utjecaj vibracija na konstrukciju i došli do zaključka da najveću prijetnju predstavljaju vibracije od glasne glazbe prilikom održavanja koncerata, kaže Almesberger.
Ti dijelovi na mjesto gradnje dovozili bi se baržama. Kotač bi se montirao u horizontalnom položaju, baš kao i londonski, također na baržama. Naša prednost u ovom slučaju bi bila to što se lukobranu baržama može pristupiti s obje strane, dok je u Londonu, na Temzi, to bilo moguće samo s jedne. Unutar ločkog bazena ima dovoljno prostora da se postave barže na kojima bi se sekcije kotača spajale u cjelinu, bez da se ugrožava sigurnost pomorskog prometa. Jednom kada bude dovršen, dizalicama bi se podigao i montirao na osovinu, nakon čega se montiraju kabine za posjetitelje. Imamo tu sreću da u neposrednoj blizini imamo brodogradilišta i tvrtke koje imaju stručne kadrove koji mogu obaviti posao na kvalitetan način, kaže Almesberger.
Na primjedbu da se društvenim mrežama i u riječkoj javnosti već razvila polemika oko njegove ideje, pri čemu neki zamjeraju manjak originalnosti, Almesberger odmahuje rukom.
Bura ne smeta
Nije li već gotovo sve izmišljeno? Londonsko oko uostalom nije prvi ni jedini takav objekt u svijetu. Bečki Prater izgrađen je puno prije. Osim toga, posve nova rješenja mogu biti i potencijalno opasna, jer je riječ o tehnologijama koje nisu isprobane i dokazane. Siguran sam da bi riječki kotač bio velika atrakcija, zbog koje bi turisti dolazili u grad. Posebno ukoliko se Rijeka doista okrene turizmu, kao neki drugi gradovi. Uz to, imamo izrazito turističko okruženje i vjerujem da bi mnogi posjetitelji otoka i priobalja zbog njega tijekom odmora došli u Rijeku. I ne samo oni, nego i mnogi drugi, iz Italije posebno, jer moramo imati na umu da ničeg sličnog nema na obje strane Jadrana, kaže Almesberger.
Izgradnja na Molo longu, koji je nasip, kao ni snažni udari bure, ne predstavljaju problem niti ugrožavaju sigurnost, tvrdi, jer konstrukcija kotača bila bi takva da su površine izložene udarima vjetra zapravo vrlo male.
To vam je kao kotač bicikla, površine izložene vjetru vrlo su male. Kabine za putnike također bi bile jajastog oblika, što smanjuje otpor pri udarima bure ili juga. Što se vibracija izazvanih vjetrom tiče, kotač bi mogao normalno funkcionirati do brzine od 80 kilometara na sat. Pri jačem vjetru od toga privremeno bi se zaustavljao. Za sad nemam točnu geološku sliku podloge, odnosno nalazi li se u nasipu Molo longa isključivo kamen. Ako je tako, onda se nosač ne bi ni morao sidriti u morsko dno. U suprotnom, opet postoji rješenje, a to je upravo sidrenje u kamenu morskog dna, tako da nema mjesta strahu od rušenja konstrukcije, ističe inženjer.
Velika podrška
Inspiraciju za projekt dobio je kada je doznao da je Rijeka izabrana za Europsku prijestolnicu kulture 2020. godine, čemu želi dati svoj doprinos.
I ne samo ja, nego i brojni Riječani koji žive u Italiji. Moja je želja da se kotač postavi 2020. godine, kada je Rijeka Europska prijestolnica kulture. Razgovarao sam ovoga tjedna o tome s pročelnikom za kulturu Ivanom Šararom, kojemu se projekt svidio. Od njega, odnosno od Grada i države sam zatražio da se osiguraju potrebni preduvjeti. Ne želim da projekt zapne na izdavanju potrebnih građevinskih i drugih dozvola, ili koncesije na pomorskom dobru. Kada to bude riješeno, krećem u potragu za investitorima. Jasno je da takav projekt ne može biti isplativ u roku od deset godina, pa će biti potrebna i koncesija dulja od tog roka. Već sam razgovarao s nekim ljudima u Italiji, a među mogućim investitorima je i Fiat.
Možda to nije općepoznato, ali Fiat ima duge i čvrste veze s Riječanima. Mnogi od onih koji su nakon Drugog svjetskog rata otišli u Italiju, radili su u Fiatu, njih gotovo tri tisuće, jer Rijeka je imala kvalificirane majstore i stručnjake metalske i drugih struka. Nisu oni tamo radili kao čistači, nego su mnogi od njih, kasnije i njihovih potomaka, zauzimali važna mjesta u proizvodnji. Ne mislim da će biti problema u nalaženju investitora, a dio se može osigurati i takozvanim crowdfundingom. Kotačem bi upravljalo dioničko društvo, a ja vjerujem da bi mnogi Riječani uložili manje iznose u dionice, te tako dali doprinos svom gradu. Pored toga, kao manjinski suvlasnik može se uključiti i Grad. Ipak, smatram da većinski paket treba biti u rukama privatnih ulagača, jer je to, iz mog iskustva, najbolja garancija da će projekt biti realiziran na vrijeme, kaže Almesberger, uz zaključak kako će riječki kotač biti kruna njegove dugogodišnje karijere, ali i ponos svih Riječana.
