Foto V. Karuza
U Tvornici duhana – Paltu imale smo jako dobre uvjete rada. Tvornica je imala svoj vrtić, liječnika, vešeraj, savjetnike, tako da su radnice s djecom imale gdje ostaviti ih na čuvanje
U Veprincu živi Tonica Rubinić, 92-godišnja umirovljenica, posljednja živuća radnica bivše Tvornice duhana Rijeka koja je radila za vrijeme Italije. Naime, prema njezinom pričanju, u Tvornici duhana u to su vrijeme radile još i Meri Puž s Drenove i Irena Pupić s Turnića, ali su obje umrle, tako da je ostala još jedino ona iz tog vremena.
Tonica Rubinić rođena je 1925. godine u Lokvama, majka je sina Petra, baka Elizabete i prabaka Giulije. Donedavno je živjela u Rijeci, ali se zbog bolesti nedavno preselila sinu u Veprinac.
Strogi šefovi
– U Tvornici duhana zaposlila sam se 1940. godine, s nepunih petnaest godina. Naime, naglim razvojem Rijeke i njene luke bilo je posla za svih koji su željeli raditi. Većina muškaraca zaposlila se u gradu, gdje su radili kao zidari, tesari, stolari i lučki radnici. I žene su radile, uglavnom u Tvornici duhana – Paltu, pa smo zbog toga dobile naziv paltarice. Zaposlila sam se odmah poslije završene osnovne škole. Željela sam nastaviti školovanje za šnajdericu, ali je moj tata bio jako strog i rekao da se moram zaposliti. Kako nisam bila iskusna u poslu, bila sam još dijete, morala sam prvo proći obuku, sve faze rada na izradi cigareta i cigara. Dobili smo crvenu kutiju s dugmadi i lopticama, čime su nam ispitivali manualnu sposobnost, prisjeća se prvih dana svoga zaposlenja nona Tonica.
Tvornica duhana Rijeka iz vremena Italije
Uvjeti rada su, nastavlja, bili jako dobri, iako su šefovi bili strogi i svaka učinjena šteta u izradi kažnjavala se novčano, oduzimanjem određenog postotka od plaće.
Prema pisanju Lokalpatriota Rijeka, 1851. godine u Rijeci je započela radom Tvornica duhana (Tabakera), desetljećima najveća u Habsburškoj Monarhiji. »Na vrhuncu je imala oko 2.400 zaposlenih, pretežno radnica. Smještena je u zgradi nekadašnje Rafinerije šećera, koja je zbog veličine u međuvremenu služila kao vojarna. Preuzeti industrijski kompleks Tvornica je proširila novim proizvodnim zgradama postajući najveći pogon za preradu duhana u Monarhiji. Među novim je zgradama pogon za proizvodnju cigara Virginia iz 1867. godine zbog tlocrtnog oblika nazvan T-objekt. Posebnost njezinu radu dao je vrlo visok udjel ženske radne snage. Zamah u proizvodnji popularnih duhanskih brendova poput Virginie i drugih zaustavio je Drugi svjetski rat, koji je ostavio pustoš diljem Hrvatske, pa tako i u Rijeci. Tvornica je tako zatvorena krajem Drugog svjetskoga rata te je preostali dio, tada već pomalo zastarjelih strojeva za proizvodnju cigara i cigareta prebačen u Rovinj«. (Lokalpatriot Rijeka)
– Radno vrijeme bilo je od 8 do 12 sati, onda smo do 13 sati imali jednosatnu pauzu za ručak, a rad smo nastavljali u 13 i završavali u 16 sati. Tvornica je imala svoj vrtić, liječnika, vešeraj, savjetnike, tako da su radnice s djecom imale gdje ostaviti ih na čuvanje. Kada smo završavali posao, na portirnici su nas pregledavali, ali i darivali cigaretama. Cigarete smo dobivale i za vrijeme pauze za ručak, pa hoćeš-nećeš moraš propušiti, priča Tonica Rubinić.
Cigarete i cigare
U Tvornici duhana izrađivale su se cigarete i cigare, kao i punile limenke s duhanom, postojala je norma, za koju su radnice dobivale novčane nagrade ili kazne, ovisno o tome da li su je obavile ili ne.
– Više napraviš, veća plaća. Cigare smo punili na ruke, duhanom, od kojeg me u početku boljela glava. Na nagovor kolegica otišla sam u zahod zapaliti i nije mi bilo dobro. Ipak, s vremenom sam i ja počela pušiti, kao starija, ali danas ne pušim. Plaću smo dobivali svakih petnaest dana. Starije radnice imale su plavo-bijele uniforme, odnosno kute, a mi mlađe svijetlo roze. Na glavama smo nosile kape, kao bolničarke. Ne dao Bog da vam šef vidi da kosa »viri«, odmah nam je oduzimao od plaće. Urednost je bila na visokom nivou i morala se poštivati. Za vrijeme rada nismo smjele pričati, čuo se samo zvuk motanja papira. List smo mazali i stavljali duhan, rezali nožem na krajevima, imali smo za to mjerice. Znalo bi se dogoditi da fali duhana, onda kupiš oko sebe i s poda, koji je bio besprijekorno čist. Odnosi među ljudima bili su odlični, posebice smo se mi žene dobro slagale. Muškarci su radili na strojevima, ali smo se viđali, bilo je i ljubavnih priča. Za vrijeme bolesti imali smo osiguranu zdravstvenu njegu i mogle smo koristiti bolovanje, kaže nona Tonica.
Društveni život
Kada je Tvornica zatvorena, gospođa Tonica zaposlila se u tvornici RIO, gdje je šivala, ali i peglala muške košulje za trgovine.
– Samohrane majke su se nakon zatvaranja Tvornice duhana zapošljavale u RIO-u, a kako sam i ja sama odgajala sina, tamo sam se zaposlila. Nakon zatvaranja Tvornice duhana, dobili smo dobre otpremnine. Nakon RIO-a, zaposlila sam se u Metalografičkom kombinatu, gdje sam radila 25 godina. U mirovini sam od 1975. godine. Moram priznati da sam u okviru svog radnog vijeka najljepše godine provela upravo u Tvornici duhana. Imali smo i društveni život, plesne zabave, sportske igre, druženja. Bila su to dobra vremena, ako si želio raditi mogao si, a bile su i dobre plaće, lakše se dolazilo do stana. Mislim, bilo je i tada i sirotinje i gospode, ali tko je radio, dobro je prolazio, priča nona Tonica.
Tabakera je na vrhuncu imala oko 2.400 zaposlenih, pretežno radnica
Vrijeme u mirovini donedavno je provodila u Rijeci, dok je zdravlje služilo odlazila je na plesne zabave u Zajednicu Talijana Rijeka.
– Starost me sustiže i noge sve manje »slušaju«, pa puno toga danas više ne mogu sama. Ipak, sama obavljam higijenu, uspijem se i prošetati, uz pomoć štapa. Volim gledati televiziju, talijanski program posebno, zabavne emisije, kao i turske serije. Uživam u ovom starijem dobu koliko mogu, jer godine se gomilaju, a s njima i zdravstveni problemi. Živim s uspomenama na neka stara vremena, a najrađe se sjećam upravo svog djevojačkog razdoblja koje je, iako sam mlada počela raditi, bilo sretno, završava nona Tonica.
