Novi projekt Staše Zurovca

“Diskretni šarm buržoazije” riječkog Baleta, Drame i Opere po Buñuelovim motivima

Svjetlana Hribar

S koautorom skladateljem Marijanom Nećakom, Zurovac se prihvatio postavljanja koreodrame u kojoj su, uz ansambl riječkog Baleta, i glumci Hrvatske drame i solisti Opere HNK Ivana pl. Zajca



U predstavi sudjeluju: Dmitri Andrejčuk, Svetlana Andrejčuk, Leonid Antontsev, Oxana Brandiboura, Antonija Družeta, Benjamin Duran, Tena Ferić,  Marta Kanazir,  Kristina Kaplan,  Andrei Köteles, Irina Köteles, Vitali Klok,  Cristina Lukanec, Deana Marčić,  Danijela Menkinovski, Laura Orlić,  Svetlana Rasskazova, Paula Rus, Svebor Zgurić, Tanja Tišma, Marta Voinea, Sabina Voinea Vukman, Ashatbek Yusupzhanov  i glumci Olivera Baljak, Alen Liverić, Jelena Lopatić, Davor Jureško, Žarko Radić, Tanja Smoje te orkestar Opere HNK Ivana pl. Zajca Rijeka i solisti: Marijana Radić, Anđelka Rušin, Vivien Galletta, Sergej Kiselev, Marjan Nećak i Saša Matovina.



Od »Andaluzijskog psa«, kratkog filma koji je nastao u suradnji s Dalijem 1929. godine, do »Fantoma slobode«, »Tag mračnog predmeta želja« i »Diskretnog šarma buržoazije« za kojeg je sedamdesetih dobio Oscara, Buñuel je stvorio lepezu filmskih naslova prepoznatljiva rukopisa, nagrađivan najvećim priznanjima… »Diskretni šarm buržoazije« ipak ostaje njegovim najupečatljivijim remekdjelom, koje desetljećima ne samo da nije izgubilo na oštrici, već dapače – danas ubada dublje i strašnije nego ikada, inspirirajući suvremene stvaraoce koji osjećaju da im je umjetnost u svijetu rinosaurusa (kako kaže pjesnik, pisac, dramtičar i redatelj Fernando Arrabal) – jedino utočište.    


Uzbudljiva glazba




Zgrožen stvarnošću u kojoj nam je živjeti, a ponesen buñuelovskom »nadpozicijom«, Staša Zurovac s koautorom skladateljem Marijanom Nećakom, prihvatio se postavljanja koreodrame pod naslovom »Diskretni šarm buržoazije«, u koju je ušao s ansablom riječkog Baleta, ali glumcima Hrvatske drame i solistima Opere HNK Ivana pl. Zajca.    


Prava je šteta što fotografija ne emitira i ton!  Jer uzbuđenje koje nosi glazba Marijana Nećaka, skladana za (uvjetno rečeno baletnu) premijeru »Diskretnog šarma buržoazije«, popraćena pokretom i ekspresivnom mimikom dovedenom do groteske, budi emocije svih vrsta! 


Iako se radi tek o probi u baletnoj dvorani – ili možda baš zbog toga, jer za mene je dobro odrađena proba na kojoj se kreativno stvara uzbudljivija od bilo koje gotove predstave – zanos koji sam osjetila sigurno će »pomaknuti« publiku, pogotovo danas kada sve vijesti – u novinama, na radiju i televiziji – počinju nemirima na hrvatskim ulicama. 


Sve to ima i te kako veze s Buñuelovim filmom, satirom što nemilosrdno kritizira licemjerje i moralnu izopačenost. Suprotnosti između prebogatih i presiromašnih postojale su otkako je ljudskoga društva, ali nam posljednjih desetljeća nikada nisu bile bliže nego su to danas… Čemu služi umjetnost, uopće, ako neće ukazivati na to? Koja je funkcija kazališta ako će samo pasivno promatrati svijet koji se ruši? 


To su pitanja koja postavlja Staša Zurovac u svojoj koreodrami, oslanjajući se snažno na Buñuela. Snažno do te mjere, da je predstava popraćena videoprojekcijama koje doslovno slijede film, samo su uloge drugačije podjeljene: umjesto prijatelja koji kreću na večeru što će se pretvoriti u niz nadrealnih slika, prašnjavom cestom prema zajedničkom cilju na velikom videoekranu korača autorska ekipa predstave: Uz Stašu Zurovca i Marijana Nećaka, tu je dirigent Igor Vlajnić, scenograf Žorž Draušnik, kostimografkinja Katarina Radošević Galić, oblikovatelj svjetla Deni Šesnić i autor video materijela Marin Lukanović.  


 Sraz različitih umjetnosti


Na probi kojoj smo nazočili, bilo je upravo potresno gledati sraz različitih umjetnosti – način na koji glumci promatraju plesače, ekspresiju njihovih tijela i bol te grotesku na licima jednih i drugih… 


Sve se događa pod čvrstom autorskom paskom Staše Zurovca, koji se tjelesno miješa među sudionike predstave dok mu se na licu zrcali atmosfera hinjenog elitizma, zaodjevenog u animalnu glad. I baš kad pomislim da smo to već vidjeli, zaključujem: Ne, ovo je nešto sasvim novo! 


Takva je i glazba Marijana Nećaka – podržava atmosferu Pariza u kojem je Bunuel stasao kao umjetnik i rodonačelnik jednog pravca na filmu, ali ne zaboravlja ni njegovo španjolsko porijeklo. Između valcera i tanga, nostalgičnih melodijski fraza i groteskne intervencije ljudskih glasova, zbivanje na sceni je košmar iz snova koji su naša stvarnost.