foto: Marin Smolčić
Prpa je znao reći „meni je Velebit ili ne bit’” pa je život u Zagrebu prije nekoliko godina zamijenio s obroncima Velebita. Ondje gdje čiste bure znaju danima pjevati svoju pjesmu, gdje se život ne mjeri novcem niti bilo kakvim materijalnim dobrima.
BAŠKE OŠTARIJE – U crkvi Pohođenja blažene djevice Marije na Baškim Oštarijama danas su se obitelj, brojni prijatelji i sumješani oprostili su se od Vlade Prpića Prpe. Tijelo Vlade Prpića, dobrog duha Velebita, kako je prozvan u medijima, prošloga je tjedna nakon višednevnog nestanka pronađeno na Velebitu. Prema vlastitoj želji je kremiran, a njegov pepeo položen je u skromnu grobnicu na tisuću i više metara nad morem.
Prpa je znao reći „meni je Velebit ili ne bit’” pa je život u Zagrebu prije nekoliko godina zamijenio s obroncima Velebita. Ondje gdje čiste bure znaju danima pjevati svoju pjesmu, gdje se život ne mjeri novcem niti bilo kakvim materijalnim dobrima. Poštujući ovu životnu filozofiju Prpa je stoga iz komfora svojega doma preselio u obližnju špilju. Razumio je zmije, poštovao svaku biljklu i životinju, svaku škrapu i vrhove Velebita. Neki su ga smatrali čudakom kojemu nije stalo do novca i obilja. Svakim dahom živio je za prirodu čije je tajne znao bolje od bilo koga.
Planinarska legenda i planinari su govorili da nitko bolje ne poznaje Velebit od Prpe, a on je prije dvije godine kazao da ondje ima sve što mu treba: obilje hrane, ljekovito bilje, ogrijev i- slobodu!!!
-Dosta mi je bilo civilizacije i grada, ja sam u Zagrebu proveo 35 godina. Nisam baš bio oduševljen gradom ni onda, ni dan danas. Ja sam uvijek od djetinjstva bio vezan za ovaj „glupi“ Velebit, za ove livade i šume, ja kad sam u Zagrebu išao na posao, i ono osobito na proljeće na periferiji kad bi jorgovani procvali, ja bih bio na Velebitu. Ima Velebita, hvala Bogu, i moje geslo planinarsko je da je malo jedan život za Velebit, kazivao je Vlado Prpić Prpa.
Kada mu je dijagnosticiran neizlječivi tumor Prpa je stalno govorio kako neće skončati vezan uz postelju „s bočicom umjetnog soka od jabuke na ormariću“. Tako se i dogodilo. Netkom prije smrti smogao je još toliko snage da se uputi u velebitske gudure, na planinske risove za koje je živio. Ondje su ga nakon nekoliko dana pronašli njegovi prijatelji iz HGSS-a s kojima je bezbroj puta pregazio Velebit.
