Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 15° 4
Sutra: 15° 15° 4
24. rujna 2018.
Ispis članka: 'Ovdje je prekrasno': Emil Baltić je riječki asfalt zamijenio prostranstvima Like. I oduševio se - Novi List

NoviList.hr

'Ovdje je prekrasno': Emil Baltić je riječki asfalt zamijenio prostranstvima Like. I oduševio se

Riječanin u Lici

19. ožujak 2018 13:19

Napisao: Slavica Mrkić Modrić

Zima je i za mene i za životinje borba, no kad dođe proljeće, e onda je pjesma. Uvijek se puno radi, neovisno koje godišnje doba bilo, ali zimi je sve teže, kaže Emil Baltić, poznati sportski djelatnik, ali i vlasnik farme u ličkom selu Mogorić

Kondincijski trening u blatu i snijegu  Emil Baltić Balta, sportaš, farmer, drag čovjek  / Foto Marko GRACIN

Probijajući se ličkom zimom na putu u Mogorić, selo kojim je Emil Baltić, poznati sportski djelatnik – nekad vrsni košarkaš, a danas kondicijski trener Hrvatske ženske odbojkaške reprezentacije odlučio zamijeniti Rijeku, nismo mogli, a ne upitati se – zašto? I to zašto vrtilo se po glavi dok smo negdje u nigdje pokušavali naći Emilovu farmu, vrtilo se dok smo se selskim putem što je sličio blatnjavoj bob stazi omeđenoj s pola metra snijega sa svake strane izvlačili asfaltu vične noge iz kaljuže koja je nekom »milovala« kičice, a nekom bogme i koljena, a bilo je i prvo pitanje koje je nakon upoznavanja Emila i postavljeno tom istom Emilu. Po smijehu koji je uslijedio znali smo da ni po čemu nismo drugačiji tj. da svi traže taj »klik« koji se prije četiri godine dogodio u njegovoj glavi i odveo ga u prostranstva Like.

Lika i Ličanka

– Istina, ja jesam dijete asfalta koje je prije ove avanture u selu boravilo samo jedno ljeto i to u petom razredu osnovne škole, i taj ga se boravak nimalo nije dojmio, štoviše bila mu je dugogodišnja trauma, no isto tako sam i za vrijeme rata dobro upoznao Liku, sve njezine prednosti i mane, zapravo se zaljubio i u Liku, i u Ličanku. Tijekom godina ljubav prema Ličanki prešla je u prijateljstvo, a ljubav prema Lici ostala je.

Emil Baltić Balta, sportaš, farmer, drag čovjek / Foto Marko GRACIN

Uglavnom, kad sam odlučio načiniti kondicijski sportski centar, nimalo nisam dvojio gdje će se on nalaziti. U Lici. Kako mi je ondašnja djevojka s kojom imam prekrasnog sina bila iz Mogorića i ovdje imala starinu, locirao sam i točan predio Like u kojem želim to napraviti.

Balta pred srušenom sjenarom / Foto Marko GRACIN

E, sad kako se sportski kamp preoblikovao u OPG Emil Baltić je životni splet okolnosti, no niti u jednom trenutku nisam požalio što sam se upustio u ovu avanturu, u nekoliko rečenica skicirao je Emil djelić svoje životne priče.

Kakvi utezi, vile i bale! / Foto Marko GRACIN

Emil je, u partnerstvu s Alvarom Načinovićem, još jednim znanim i cijenjenim sportašem, 2014. godine u Mogoriću, selu koje se proteže na 13 kilometara, a ima svega 70 stanovnika, 2014. godine otvorio OPG-e, koji će se, kaže Baltić, dočim se zakon o imenovanju OPG-ova promijeni, a to bi se trebalo dogoditi uskoro zvati »Balta – farm«. Sad je li Baltina farma smještena u Buljmizu, Gornjem ili Donjem Mogoriću, što su zaselci koji čine selo, nismo pitali, a nije ni važno, jer vjerujte – svaki od spomenutih kilometara je prelijep u svojoj netaknutosti.

Neprihvaćen

– Ako ne računamo blizinu autoceste, i dvije pilane u krugu od pedeset kilometara nema nikakve industrije. Sve je ovdje čisto i prirodno – kaže Balta i počinje nabrajati prednosti života na selu. Primjerice, mir, tišina, spokoj, zdrav život... Zapravo život u skladu s prirodom. No, kako sve na ovom svijetu ima lice i naličje, ima i Baltina lička avantura. Ne, nije stvar u državnim poticajima koje dobivaju »opegeovci«, štoviše Emil kaže da su OK, nije stvar ni u novcu jer, doznajemo, farma je već lani počela poslovati u plusu i ako ovako nastavi kroz nekoliko godina trebao bi se vratiti uloženo, već u međuljudskim odnosima.

Kad mišići rade

Osim o farmi popričali smo s Emilom o ženama u sportu, i sportu općenito.

– Žene su mrak. Oduševljava me njihova upornost, snaga, inatljivost, predanost. One su zvijeri u pozitivnom smislu te riječi. Obožavam raditi s njima. Sve do jedne su prave profi sportašice. Još vam moram reći da je stjecanje kondicije u teretani jedno, a ovdje na farmi nešto sasvim drugo. Testirao sam to na sebi. Vjerujte, nakon jednog ljeta odrađenog ovdje, nakon dizanja bala i bala sijena, kad sam se vratio u teretanu imao sam za ohoho posto bolje rezultate.

– Ne osjećam se prihvaćeno. Jednostavno, i nakon četiri godine ja sam još uvijek stranac. Uz časne iznimke i divne ljude, i unatoč tome što sam bio tzv. mogorićki zet, za mnoge od njih ipak sam bio i ostao došljak. Kad me nema tu rade mi strahovite nepodopštine, ali ako netko padne i slomi nešto, ako se razboli, ako treba ovo ili ono, onda sam OK, onda mi se ne spočitava ni prezime, ni sudjelovanje u Domovinskom ratu, ni ništa slično. A valjda tako mora biti jer ipak, ma koliko se ja trudio, nismo isti svijet, ni svjetonazor. No, ja sam vječiti optimist pa se nadam da će se i to jednog dana promijeniti.

»Popis stanovništva« kaže da na farmi koja se proteže na mnoštvo hektara, od čega 25 u najmu i nešto u vlasništvu živi Balta, njegov pastir, 70 ovaca, 17 kokoši među kojima tri pijetla i 6 pilića, te pas Bobi. U »dijaspori« tj. preko brda još 32 koze o kojima brinu dva kozlara.

– U startu sam imao 50 ovaca, pa sam došao do 120, zaključio da je to previše i sad ih imam 70. Zašto imam tako malo kokoši? Zato jer Lika baš i nije neko mjesto u kojem kokoš čeka dug i sretan život. Orao, lisica, lasica, tvor samo su neki od brojnih »zaljubljenika« u koke. Meni je bitno da imam svako jutro svježe jaje, a to imam i s ovoliko kokoši koliko ih je u kokošinjcu. Nema tome dugo, kopam ja u vrtu, a svega deset metara iza mene lisica napala kokoš, pas lisicu, ja priskočio psu upomoć i uglavnom rezime priče glasi – mrtva lija, mrtav pas, kokoš preživjela. ma, što meni trebaju takvi stresovi.

Lice i naličje

I mic po mic dolazimo do one druge slike Like, one surove jer jer Lika jest prekrasna ali i opasna. Balta priča da zimi češće vidi divlju svinju, medvjeda, zeca i srnu nego li čovjeka. Istina, i vuk tu i tamo navrati ali je shvatio da će lakše do ovce u Dalmaciji nego u Lici pa se tamo i otputio.

Lička zima

Zima u Lici znači puno snijega, puno kiše, kratke dane i duge noći, znači minuse i izoliranost. Što treba imati da bi »zimovanje u Mogoriću« prošlo kako treba?

– Trebaš imati dobar krov nad glavom, toplu odjeću, pravu obuću, suhu hranu u slučaju »ne daj Bože«, dobra drva, rakiju i, rekli bi starosjedioci – ženu runjavicu da te grije.

– Ženu runjavicu?

– A, puni su oni mudrih izreka i pobrkanih lončića. Znaju me nasmijati do suza. Hajde, biste li se vi smijali da čujete primjerice »što će nama intermet« ili »nemoj ti meni, imam i ja čips u glavi«?

– Ma, sve vam je to normalno. Zima je i za mene i za životinje borba, no kad dođe proljeće, e onda je pjesma. Uvijek se puno radi, neovisno koje godišnje doba bilo, ali zimi je sve teže. Evo, neki dan mi je na sjenari, uslijed ogromne količine snijega, pao krov i napravio mi pakao od života. Morao sam u metar dubokom snijegu prokopati stazu dugu tristotinjak metara kojom sad s jednog kraja imanja ovce tjeram na drugi da bi im mogao dati jesti jer je sjenara izvan funkcije i bit će sve dok se ne otopi snijeg. Zima je najopasnija za janjce. Moram ih grijati, umatati i paziti jer minusi se u Lici ne mogu izbrojati na prste obje ruke. Nažalost, unatoč brizi ne preživi svako janje.

Prisjetivši se podatka da u pastire nitko neće, pitamo ga je li ih njemu bio problem pronaći.

– Pa, u četiri godine sam ih promijenio četrnaest, pa sami zaključite. Brzo se umore, potroše i odu. Nije lako biti pastir. Iskreno, ništa bez Bosanaca. Oni su navikli raditi, znaju raditi i žele raditi. S ovim kojeg sad imam više sam nego zadovoljan, kaže Balta i dodaje da su po zimi i za proljeća na farmi dovoljni on i jedan pastir, no po ljeti treba dvojicu, a još mu i brat dođe u ispomoć.

– Svih mojih sedamdeset ovaca autohtone su pasmine – lička pramenka. Jednom godišnje se janje i jednom godišnje slijedi im striža, a to obično bude u svibnju, ne ranije jer nikad ne znaš kad te može zaskočiti lička zima tj. zna se vratiti kad se najmanje nadaš. Vunu, nažalost, u cijeloj Hrvatskoj nitko ne otkupljuje, pa je bacam, a to je strašna šteta. Prodajem prirodno uzgojenu hranu – povrće, sir, voće, janjce i gnjoj u vrećama. Nikakvih problema s plasmanom nemam, ali imam s emocijama.

Farmer emotivac

– Emocijama, u čudu ponavljamo?

Glupost ljudi iz grada

Bobi je Baltin pas. Balta kaže – avlijaner. Ostavili su mu ga lovci za jednog od prolazaka jer mu je prvi stradao u sukobu s lisicom. Bobi je zapravo neka »inačica« jazavčara. Umiljato, debelo i ušato stvorenje. Stalno bi se mazio i gladio. Maza je, konstatiramo, na što će Balta:

– Ma je. Mislim da je tvoja ruka prva koja ga je pogladila u životu, a da nije moja. U Lici se psi ne glade. U Lici psi ne žive u kući, već u dvorištu, jedino za velikih hladnoća u štali. Ne komentiramo, već s još više ljubavi gladimo Bobija, a na kraju kad nas je taj isti Bobi otpratio kilometar puta do auta, htio s nama i u auto, što činimo? Zovemo Baltu i pitamo – hoće li se Bobi znati vratiti kući. Još i sad nam njegov smijeh odzvanja u ušima. Zbilja, nikad od nas ni Ličana, ni farmera.

– Je, baš s emocijama. Nikad u životu ne bih ubio janjca ili kokoš, za to plaćam one koji mogu, nikad ih nisam ni imao na vlastitom tanjuru, a onog trenutka kad prodam janje osjećam kao da sam ga izdao. Pa ja ih sve poznam, zovem po imenu i onda kad ih odvezu, meni je muka. Iako nisam »pičkast tip«, tako je. A, valjda ću vremenom i ja postati gorštak.

Kližući i na dvije, i na stražnjici i na sve četiri pratimo Baltu i njegovo stado od staja do privremenog hranilišta i nalik pravim pastirima dovikujemo se, jer Balta je, baš kao što je bio i četiri godine u HV-u, izvidnica. Za njim stupa vunena vojska, a na kraju ne »sedma sila« već »sila nečista« kojoj se ličko blato i u uši uvuklo. Vičemo – Balta, planovi! On odvikuje – nisam odustao od sportskog kampa, ukomponirat ću ga u farmu, a bit će namijenjen pretiloj djeci. Odgovaramo – imat ćeš posla, preporučamo se!

I tako konvoj dođe do hranilišta, Balta vitla vilama punih sijena dijeleći ovcama dnevni obrok, bjelina blješti bojom sutona, a u ušima, unatoč blejanju stada, tišina, tišina, tišina...

Trebalo se vratiti na onaj asfalt s kojeg je Emil Baltić prije četiri godine otišao, a nekako nam se nije išlo, jer ima Balta pravo – Lika je prekrasna. Divlja, a opet tako pitoma.