Menadžeru milijuni

OTVORENE STARE RANE Radnici LRH izgubili 1990-ih, a i danas gube

Marina Kirigin

Foto D. Škomrlj

Foto D. Škomrlj

Radnici u Liburnia Riviera Hotelima su oni koji su gradili tu tvrtku, koji su je svojim radom pomagali, a nikada nisu dobili zadovoljštinu, kaže Eduard Grizilo, nakon što je predsjedniku Uprave Šehanoviću isplaćeno 14,1 milijun kuna bonusa



Izgubili su onda, i danas gube. Radnici Liburnia Rivera Hotela, još uvijek najjače hotelske tvrtke na Opatijskoj rivijeri, na koju otpada 40 posto ukupnih opatijskih hotelskih smještajnih kapaciteta, oni su na kojima se već gotovo tri desetljeća redovno »lome koplja«. Dogodilo se to u vrijeme pretvorbe i privatizacije kvarnerskog hotelskog giganta 1990-tih godina, događalo se to i u doba Domovinskog rata kada su u LRH-u zbrinjavali prognanike, a događa se to i danas kada traže minimalno povećanje premalih plaća, u doba kada na tržištu kronično nedostaje radne snage, a kada se predsjedniku Uprave te iste kuće Igoru Šehanoviću nakon ostavke isplaćuje nagradni bonus u neto iznosu od 14,1 milijun kuna. Radnici LRH još u bivšoj državi bili su ti koji su zahvaljujući svojim izdvajanjima od plaća omogućili izgradnju opatijskih hotela kao što su Amabasador, Admiral… 


Kada su u hotele stigli prognanici, na račun tih istih radnika zbrinjavani su i hranjeni ljudi pristigli iz ratnih krajeva Hrvatske. Radnici LRH-a i danas kada ih je ostalo svega 300 stalno zaposlenih traže samo onaj »komadić« koji im pripada, a taj je da nakon teškog, višesatnog rada mogu doći doma i nahraniti obitelj. Eduard Grizilo, predsjednik Udruge umirovljenika LRH-a koja broji skoro 200 članova, već se odavno prestao nadati »boljem sutra« za radnike u LRH-ima. Posljednje nade »iščezle« su nakon pet-šest pisama upućenih Šehanoviću, kada je zatražio sastanak kao predstavnik ljudi koji su cijeli svoj život radili u LRH-a. To se nažalost nije nikada dogodilo.


Gdje je državni novac za prognanike?


– Radnici u LRH-u, oni koji su gradili tu tvrtku, koji su je svojim radom pomagali, nikada nisu dobili zadovoljštinu. Istina je da je nekada bilo jako puno zaposlenih i da smo bili zadovoljni plaćama, ali isto je tako činjenica da onda kada smo imali prognanike da smo radili za 100 maraka mjesečno. Država je poslije Upravi kuće dala 10 milijuna kuna, onda kada su svi prognanici već odavno napustili hotele, ali to radnici nisu osjetili. Čitav personal smatra da su tih 10 milijuna zaslužili oni koji su radili u LRH-u za vrijeme prognaničke krize. Međutim, od toga novca možda je poneki radnik nešto dobio kroz otpremninu. U doba bivše države plaća se definirala po završnom računu, a sav ostatak nije išao u plaće nego u investicije. Tako su indirektno, umjesto boljih plaća, zaposlenici gradili Ambasador, Admiral i druge hotele novijeg datuma na Opatijskoj rivijeri – govori Grizilo, zaprepašten odlukom NO LRH-a kojom je predviđena isplata 14,1 mlijuna kuna predsjedniku Uprave hotelske kuće.




– Pitam se kako se to uopće može dogoditi. To je životna plaća desetak radnika. Nakon očajnog odnosa prema personalu, prema običnim smrtnicima. Na radnicima su se uvijek »lomila koplja«, ali mi smo računali kako radimo i gradimo za svoju djecu. Međutim, naša djeca nemaju posao u LRH-u, oni tamo mogu biti samo sezonski radnici – rekao je Grizilo ispričavši priču o tome kako je u opatijskoj hotelskoj kući, istina u doba kada su imali nešto više kapaciteta, bilo zaposleno gotovo 2.500 radnika, a danas ih ima 300 stalno zaposlenih. Kaže kako je ovakvu situaciju i sam nagovještavao s dolaskom ove Uprave prije osam godina.


Standardna hrvatska priča o lošoj pretvorbi


Priča o kvarnerskom hotelskom gigantu, koji je nastao polovicom prošlog stoljeća, standardna je hrvatska priča o lošoj pretvorbi i privatizaciji u eri tranzicije i divljeg kapitalizma. U tom procesu duljem od 20-tak godina apsolutno se sve poduzelo da »mali« čovjek ne dođe do svojeg komadića kolača. Privatizacija 90-tih godina omogućila je da i ratni stradalnici i branitelji dođu do dionica nekih tvrtki. Kako bi »okrupnili« dionice branitelja i njima upravljali stvarali su se holdinzi, a onda su osnivači holdinga od branitelja pokupovali dionice ispod cijene. Tako su Dom Holding i SN Holding dobili dionice LRH-a. Sve to dovelo je do nezadovoljstva lokalnih vlasti, do radničkih prosvjeda, građani su se bunili… Već su ranije pokrenuti postupci kako bi se zaštitili interesi lokalne zajednice, a nakon dugotrajne pravne i političke bitke, prije desetak godina slučaj je »zapečaćen« dogovorom državnih i lokalnih vlasti: Grad Opatija i tri liburnijske jedinice lokalne samouprave stekle su paket od 25 posto plus jedne dionice Liburnia Riviera Hotela, koje, preko tvrtke Nova Liburnija, drže i danas. Bila je to sreća, u cijelom tom zapravo nesretnom procesu, za generacije koje su stvarale LRH-e. Utjeha radnicima zato danas eventualno može biti da tvrtka Nova Liburnija u vlasništvu Grada Opatije, te općina Lovrana, Mošćenička Draga i Matulji ima oko 300 milijuna kuna u dionicama LRH. Darko Ostoja, danas većinski vlasnik LRH-a, »kompliciranom komibinatorikom« došao je do većinskog vlasništva u opatijskoj tvrtki. Njegova poslovna politika posljednjih osam godina imala je samo jedan cilj: ostvariti što veći profit, nažalost na račun drastičnog smanjivanja broja djelatnika i njihovih niskih plaća.


To se »čitalo« kao priprema za što bolju prodaju tvrtke, o čemu se ovih dana nagađa kao o »gotovoj stvari«. Dok sindikalci opet upozoravaju na težak položaj radnika u LRH-u, zamjerajući i gradskim ocima što nisu bolje iskoristili svoj utjecaj u tvrtki i više branili interese djelatnika, gradska se vlast nada da će novi vlasnik biti neki renomirani, jaki hotelijer.Jer događaji u LRH-u odrazili su se i na Opatijsku rivijeru kao turističku destinaciju. Opatija je, nažalost, sve manje vidljiva na turističkoj karti svijeta, na kojoj je nekada bila prepoznata kao »Biser Jadrana«, »Kvarnerska perla«, »Stara dama«. Dugogodišnji turistički djelatnik i profesor na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu Zdenko Cerović na pitanje o tome koliko je situacija s LRH-om u posljednja tri desteljaća utjecala na ugled i turističku poziciju Opatije, kaže kako su LRH-i svojom poslovnom politikom »umanjili« Opatiju kao suptilnu stoljetnu destinaciju.

Cerović: Ima materijala za DORH


– Smatram da je cijela privatizacija, cijeli proces bio nemoralan. Zakon u suštini nije bio moralan, a ni cilj. LRH-i su samo kap u moru. Sigurno je da su ti »čudni« poduzetnici, a posebno politika fondovske privatizacije posebno »brusila noževe« na Opatiju. Dubrovnik nisu uspjeli u tom smislu obraditi, drugačije su ga rasparcelizirali, a Opatiju su specijalno »stukli«. Pojavila su se fondovska ulaganja koja su predstavljala skup nemoralnih radnji. U tim i takvim okolnostima, LRH-i su suprotno poslovnim politikama, isključivo gledajući vrijednost kapitala, »umanjili« Opatiju kao suptilnu stoljetnu destinaciju, za razliku od opatijskih Ugo hotela koji čitavo vrijeme »njeguju« destinaciju – govori Cerović koji se osvrnuo na sada već bivšeg predsjednika Uprave LRH Igora Šehanovića za kojeg je rekao da nikada nije bio spreman na suradnju s Fakultetom, a ni s drugima u zajednici.


– Međutim, hladni, neemotivni menadžer nije ključni igrač, on je negdje drugdje. To je netko kome nije do hotelijerstva, do struke, do razvoja. Pametan vlasnik i menadžer uvijek igra na duge staze. Ti svi koji u tri-pet-deset godina žele »zgrnuti« velika bogatstva, to rade na način da nešto ušminkaju, nešto izgrade, a onda prodaju. Oni nestrpljivo čekaju da prodaju, njih ne zanima posao, budućnost, ne žele da se njihova djeca bave hotelijerstvom, da se vesele svojim roditeljima, njima je samo do brutalne zarade. Zato je LRH završila tu gdje je, a tu je i Haludovo i neke druge firme. Pitanje je čiji su to novci koje bi trebao dobiti Šehanović i kamo će završiti? To je malo materijala za DORH. Ipak, tužna da ne može biti tužnija je priča iz Malinske, priča o Haludovu gdje DORH »spava«. Gdje se imovina nije prodala, već raspodijelila – zaključuje Cerović.