Nestanak krčkog poduzetnika

NI TRAGA, NI GLASA VEĆ 13 GODINA: Noćna mora krčke obitelji traje već duže od desetljeća

Mladen Trinajstić

Na fotografiji: Goran Marević, brat nestalog poduzetnika / snimio Mladen Trinajstić

Na fotografiji: Goran Marević, brat nestalog poduzetnika / snimio Mladen Trinajstić

"Svakog ljeta na ovaj dan, na mjestu na kojem je moj brat posljednji put viđen, okupi se grupa njegovih najbližih prijatelja pa ćemo tako i ovaj put, nažalost, s istim gorkim okusom u ustima kao i svih prethodnih 13 godina..."



KRK – Jučer, dan uoči današnje tužne i mučne, 13. obljetnice nestanka Krčanina Zorana Marevića, našli smo se s njegovim bratom Goranom koji nam je, kao i svih prethodnih godina u toj prilici, iznova »otvorio dušu« govoreći o predugoj noćnoj mori koju i on osobno, ali i cijela obitelj netragom nestalog krčkog poduzetnika, proživljava već punih 13 ljeta.


Goran Marević ni ovaj put nije mogao sakriti svoje razočaranje i ogorčenje s, po njemu, odavno nedovoljno anagažiranim službama ove, kako nam je sam rekao – »nazovi« pravne države koje, ocjenjuje, nakon preduge i očito nedovoljno kvalitetno provedene istrage i nadalje ne čine dovoljno da bi razriješile ovaj misteriozan, a za Zoranove najbliže i previše mučan, nerazjašnjeni slučaj.


– Svakog ljeta na ovaj dan, na mjestu na kojem je moj brat posljednji put viđen, okupi se grupa njegovih najbližih prijatelja pa ćemo tako i ovaj put, nažalost, s istim gorkim okusom u ustima kao i svih prethodnih 13 godina, sjesti za »njegov« stol i prisjetiti se mog brata koji uistinu nije zaslužio ovakav odnos policijskih i odvjetničkih struktura prema onome što ga je, prema svemu sudeći, na današnji dan zadesilo, rekao je na početku našeg razgovora poznati i uvijek angažirani krčki maslinar.





– Nažalost, prošlo je previše vremena otkad je moj, tada 44-godišnji brat, točno na današnji dan 2005. na terasi kafića na Dunatu posljednji put viđen u predvečernjim satima, u društvu dviju muških osoba. Od tada mu je izgubljen svaki trag, a ono što nam je od svega »ostalo« i što nas sve u obitelji boli, jest činjenica da ni nakon toliko vremena nadležni nisu uspjeli učiniti baš ništa što bi rasvijetlilo njegovu sudbinu te otkrilo i sankcioniralo one koji su odgovorni za ono što mu se dogodilo, što god to bilo – naglašava Zoranov brat Goran s izmiješanim osjećajima ljutnje, razočaranja, ali i volje da nastavi s poslom koji bi trebali raditi policajci i Državno odvjetništvo.


Razočaranje u ljude


Upitan o tome je li i u kolikoj mjeri imala rezultata njegova svojevremena ponuda nagrade od 100 tisuća eura onome tko bi korisnom informacijom rasvijetlio Zoranovu sudbinu, odnosno doveo do pronalaska počinitelja zločina koji se tog dana sasvim izvjesno dogodio, Goran nam kaže da je jedini rezultat tog njegovog očajničkog poteza bilo samo dodatno produbljenje njegova razočaranja u pravnu državu, ali i ljude koji su mu se javili.



– Ono što se nakon tog mog poziva dogodilo, gotovo su pa isključivo bili pozivi i dojave uistinu bijednih ljudi »iz sustava«, dijelom umirovljenih, a dijelom i aktivnih djelatnika službi koje bi trebale rasvjetliti ono što se dogodilo mom bratu – podsjetio se Goran, napomenuvši da su mu te spoznaje o karakteru dijela ljudi koji su sudjelovali u istražnim postupcima dodatno umanjile vjeru u njihovu profesionalnost, etičnost i vjerodostojnost. Ništa od onog što mi je tada »dojavljeno« nije bilo novo, niti u okvirima onog što već nisam znao, odnosno do čega, vodeći godinama vlastitu istragu, sam nisam došao i »proslijedio« istražiteljima – kaže Goran.


Ne dizati prašinu


– A ono što je ipak najgore od svega – kaže Marević – ogleda se u mom čvrstom uvjerenju da je, s protekom toliko dugo vremena, danas svima u policijskim, te posebice u redovima DORH-a, cilj postao tek to da se o ovom neriješenom slučaju čim manje govori, odnosno da se javnost na njega čim rjeđe podsjeća. Pred koju godinu, svaki put kad bi u novinama nešto bilo objavljeno o Zoranovom nestanku, netko bi me, valjda zbog straha od lošeg publiciteta, nazvao ili me pak osobno kontaktirao, makar tek toliko da pokaže da se, tobože, nešto događa. Danas je situacija drugačija i istražitelji, ali i DORH-ovci, postali su posvećeni tek – nedizanju prašine.



Zoran se, podsjetimo, kobnog dana u predvečernjim satima dovezao svojim motociklom do kafića na Dunatu, lokalitetu između Krka i Punta. Parkirao je motor pored ceste i otišao na piće. Prema svjedočenju onih koji su ga tog dana vidjeli, sjedio je za stolom s dvojicom muškaraca, u kafiću punom gostiju. Od tada mu se gubi svaki trag, a motocikl je kasnije pronađen na mjestu na kojem ga je ovaj sam ostavio. Sve je upućivalo na njegovu otmicu. Dodatan »element« u ovoj čudnoj, do danas nerazjašnjenoj priči jest i to da je od policije malo potom obrađivana, a kasnije na slobodu i puštena osoba koja je nakon Zoranova nestanka njegovom karticom na bankomatu dizala novac s njegova računa. Utvrđeno je da je isti, baš u to vrijeme, bio u kontaktu s čovjekom kojeg Marevići otvoreno sumnjiče, a koji je samo koji dan nakon Zoranova nestanka misteriozno nestalom Krčaninu trebao vratiti dug nešto veći od 120 tisuća eura. U tom novcu, Zoranov brat u konačnici nalazi i najvjerojatniji motiv zločina koji se prema svemu sudeći tog dana dogodio i zbog kojeg, do danas, baš nitko nije odgovarao.



Svjesni da će se i nakon ovog vašeg današnjeg članka već sutra oči javnosti okrenuti nekoj drugoj »štoriji«, nečijoj krađi, nekoj sportskoj medalji ili razvodu neke estradne zvijezde, nitko od onih koji bi trebali nešto raditi na tom slučaju neće se potruditi u ponedjeljak niti me nazvati – kaže Marević. Čak i da sad te ljude izvrijeđam i imenom i prezimenom oklevetam na najružniji, najosobniji način, siguran sam da nitko od njih ne bi prstom mrdnuo ocjenjujući da je, zbog svega čudnog i sumnjivog što ovaj slučaj prati i što, nažalost, uvelike ukazuje na neprofesionalno postupanje uključenih u istragu i provosudno procesuiranje osumnjičenika koji postoji, najbolje pokriti se ušima, šutiti i mirovati. Eto, tako vam stvari stoje – zaključio je Goran Marević, priznavši da mu je u takvim okolnostima okupljanje i druženje s ljudima koji su bili istinski prijatelji njegova nestala brata, iako prilično slaba, ali ipak jedina utjeha!