Osoba godine Krka

Ivan Šabalja: Običaj ne možete kupiti u butigi

Andrej Petrak

Organizacija kolejana počela je preko pjevanja. Ideja se rodila na jednom nastupu zbora i nakon punih 26 godina ponovo smo na prijelazu iz 2014. u 2015. godinu organizirali Dubašljanske kolejane. Rodili su se kolejani koji se, mislim, nikad neće zaboraviti ...



Ivan Šabalja osoba je godine otoka Krka, izabran glasovima čitatelja portala otok-krk.org, koji je proveo već peti po redu izbor za naj Bodula. Cijenjeni kuhar i hotelijer, predsjednik, pokretač i idejni vođa Dubašljanskih kolejana, Ivan Šabalja najzaslužniji je za to da se ovaj običaj otrgnuo zaboravu i održao nakon dugih 26 godina.


– Nagrada mi znači puno. Doma sam već 34 godine, otkad sam se vratio iz Amerike i više dana sam, nego nisam, radio za društveno dobro. Ne samo po pitanju kulture, već i uređenja mjesta te svih aktivnosti u mom mjestu, Portu. Ništa se nije dogodilo bez mene sve te godine. Bavio sam se puno i pjevanjem, a u crkvi sviram orgulje. Sve što se tiče glazbe sam sam naučio. Vodim zbor Malinska-Dubašnica, vodio sam klapu. Izuzetno volim susresti se s ljudima i radost pjevanja.



Nakon povratka iz Amerike na svoj otok otvorili ste pansion, koji je ove zime pretvoren u jedan od ljepših malih hotela na Jadranu. Nastavlja li vaša obitelj ovaj posao? – Pansion smo imali 31 godinu i prošlu zimu pretvorili smo ga u obiteljski hotel. Radimo obiteljski zajedno svi, supruga i ja, dva sina i kći, dvije snahe i zet. Oni mlađi sad praktički nastavljaju sve ono što smo supruga i ja započeli, preuzimaju cijelu tu priču. Jako su vrijedni, razumiju taj posao i, što je najvažnije, žele raditi. Cijelo ovo vrijeme radom smo polako stvarali platformu za iskorak u vidu malog obiteljskog hotela. Ponosan sam što će moja obitelj nastaviti ovu tradiciju.




Kako se rodila ideja za obnavljanje običaja Dubašljanskih kolejana?


– Organizacija kolejana počela je preko pjevanja. Ideja se rodila na jednom nastupu zbora i nakon punih 26 godina ponovo smo na prijelazu iz 2014. u 2015. godinu organizirali Dubašljanske kolejane. Dečki su me izabrali kao osobu koja će voditi organizacijski odbor. Rodili su se kolejani, koji se, mislim, nikad neće zaboraviti. Nije bitno samo jesti, piti i zabavljati se, već je bitno što smo ostavili iza sebe. A mislim da smo svojoj djeci u naslijeđe puno toga ostavili. Unatoč tome što je prošlo 26 godina na tradiciju se nije zaboravilo, ali potrebno ju je stalno obnavljati i mora zaživjeti. Jedan običaj ne možete kupiti u butigi, znači morate ga živjeti, njegovati i obnavljati. U tome smo i uspjeli i mislim da je to jako dobro. Odradili smo velik posao.


Četiri stotine ljudi u povorci


Kako se odvijala cijela priča? Oko kolejana se na koncu okupila cijela Dubašnica, a dobili ste i potporu Ministarstva kulture.


– Sedam do osam pjevača iz našeg zbora začelo je cijelu priču, a onda smo iz svakog mjesta Dubašnice uzeli po jednog odbornika. Pokrenuli smo cijelu Dubašnicu i izabrali ljude s kojima je bilo moguće odraditi cijelu stvar. Nakon 26 godina pauze nije lako animirati ljude. U protekla dva i pol desetljeća nešto ljudi se iselilo, doseljavali su se novi ljudi i priča je sad krenula opet ispočetka. U samom početku bilo je i dosta problema. Čak su neki htjeli i odustajati od odbora, govorili su da neće biti ništa od svega, da će to biti skupo, minirali su nas, da bi se kasnije to sve drukčije dogodilo. Ljudi su bili izuzetno zainteresirani i imali smo velik posjet. Imali smo četiri stotine ljudi u povorci i na samom piru, što je za ovo područje izuzetan uspjeh.


Zanimljiv je detalj da ste i prije 26 godina bili uključeni u priču oko kolejana.


– Tada sam isto bio predsjednik odbora, doduše puno mlađi s puno manje iskustva. U ta vremena, a bilo je to ’88./’89. godine, neizbježno je bilo i politike unutra. Nije bilo ništa sputavano, međutim trebali smo se paziti nekih momenata.


Kolejanima osigurana budućnost


Planirate li oko kolejana više uključiti mlađe generacije?


– Baš neki dan, nakon godinu dana, imali smo sjećanje na prošlogodišnje kolejane. Bilo je tako lijepo gledati svu tu djecu, koja su se uključila, izazvali su pravo oduševljenje. Moja unuka ima četiri godine. U šest i pol ujutro se digla iz kreveta i rekla moram obući nošnju i ići na kolejane, koji su tek bili navečer. Svih šest mojih unuka tad je plesalo. Meni je strašno važno da su i djeca prihvatila ovaj običaj. Radit ćemo i dalje na tome i sljedećih godina planiramo napraviti dječje kolejane, koji bi se odvijali tijekom jednog dana, da oni »zagrizu« za naš lijepi običaj i da kolejanima osiguramo budućnost. Tek to bi onda bilo naša prava velika zasluga, a ne sve ovo, koliko lijepo i važno bilo, što se odigralo u proteklih godinu dana: djeci približiti suštinu naše narodne baštine. Kad živimo pod nekim nebom, a mi smo tu, ne možemo se odseliti, to je na neki način i naša obveza kao roditelja.


Veliki ste zaljubljenik u zborsko i klapsko pjevanje, a već više od 40 godina svake nedjelje svirate na orguljama i vodite zbor u Samostanu sv. Marije Magdalene u Portu. Kako je nastala veza jednog kuhara i hotelijera s glazbom?


– Tata mi je bio seoski orguljaš, naučio je sam note. I ja sam isto sam note naučio, gledajući njega, što on pritišće na orguljama. Dok sam bio u Americi, nisam mogao spavati noću i tako sam naučio note. Došao sam do toga da mogu voditi zbor, pomalo i komponiram i pišem svoje pjesme. Uvijek sam volio sviranje i pjevanje, ali kad sam završio osnovnu školu nije bilo mogućnosti da se meni pruži da ostanem u muzici. Otac mi je rekao, čuj, odi za kuhara, bar nećeš bit lačan. Tako sam postao kuhar, a moram reći da u mnogo pogleda poistovjećujem kuhanje i glazbu. Gastronomija je meni jako slična muzici, jer i jedno i drugo traži kreativnost. U tome sam našao spoj i to me drži, jer volim kreaciju, ne volim se ponavljati, ako je moguće.