Godinama u Vili Blažević ljetovao komunistički moćnik, a danas radi nemara države propada

Gledam kako taj objekt propada i duša me boli. Ja napravim koliko mogu, otvorim, prozračim, čuvam prije svega, ali drugo sama nisam u stanju, kaže Milica Tomljenović, čuvarica, osoba koja brine o objektu već 35 godina

Sunce je bilo visoko, a vrućina nesnosna. Tek lavež psa naslućuje da ima živih, dok uvala izgleda napuštenom. Gusta šuma na jednom mjestu spustila se do linije mora. Iz nje dopire glas. Čujem osobu, ali je ne vidim.  

– Tu sam, dođite gore, dovikuje Milica Tomljenović, 64-godišnja zaposlenica Vlade RH. Ustvari, njezin je poslodavac AUDIO, Agencija za upravljanje državnom imovinom. Prolazim pored psa koji je prije lajao. Sada je još bučniji. Reži i prijeti da će se istrgnuti s lanca. Uz nju, on je jedini čuvar državnog blaga u uvali Porat, smještenoj u Lukovom Šugarju. Jedino nju i njega briga je za vilu Blažević, državnu imovinu koja 23 godine sramotno propada. Primjerenije je reći da se radi o ljetnikovcu.

Zavučen u gustu šumu, s bilo koje strane je nevidljiv. Sve je više onih koji dođu u uvalu i žele mu se približiti. Neki zato jer ih zanima kuća u kojoj je desetljećima ljetovao partijski i politički moćnik Jakov Blažević, isti onaj koi je zastupao optužnicu protiv kardinala Alojzija Stepinca. Zbog toga su u stanju napraviti kakvu pakost. Drugi pak samo zalutaju, misle da tu mogu prespavati, ali ih odlučna Milica Tomljenović – pokazuje nam kako: pokretom ruke i s par riječi – otpravi.  

Fini čovjek

– Ovo je vlasništvo Vlade Republike Hrvatske. Molim vas da napustite područje, autoritativno im se obrati. »I odu«, kaže Milica Tomljenović koja ove godine navršava 65 godina života. Sredinom veljače 2014. ući će u 35. godinu života u uvali Porat. Od 1979. čuvarica je, domar, osoba koja održava objekt, brine o njemu, kao što je nekad s pokojnim mužem brinula o gostima, kuhajući im, služeći hranu, čisteći sobe i stavljajući se na raspolaganje u svemu što im je bilo potrebno. 

Jakov Blažević rođen je 1912. godine u Bužimu kraj Gospića, a umro je u Zagrebu 1996. godine. Pravni je fakultet završio u Zagrebu 1936. godine. Kao šesnaestogodišnjak postaje članom tada ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, a 1940. godine izabran je za sekretara OK KPH za Liku.

Navodno je 1941. smijenjen s položaja sekretara na zahtjev Rada Končara. Biva vraćen na dužnost u Lici, da bi 1943. bio ponovno smijenjen, te poslan na službu u ZAVNOH, gdje je na dužnostima vezanim uz pravosuđe. Bio je prvoborac; jedan od organizatora partizanskoga pokreta u Hrvatskoj. Godine 1943. postaje članom Izvršnoga odbora ZAVNOH-a, a godinu dana kasnije i prvim predsjednikom Vrhovnoga suda ZAVNOHA. Nakon oslobođenja postao je prvim javnim tužiteljem NR Hrvatske te se, između ostalih, našao i u svojstvu tužitelja u sudskom procesu Alojziju Stepincu.

Bio je predsjednik Izvršnog vijeća Sabora NRH, tj. hrvatski premijer (1953.-1962.), te predsjednik Sabora SRH (1967.-1974.), te predsjednik Predsjedništva SRH (1974.-1982.). Zbog svojih zasluga za NOP u Hrvatskoj dobio je odličje Orden narodnoga heroja, no mnogi ga smatraju zločincem zbog njegove navodne uloge u ubojstvima u poratno vrijeme te radi postupanja na namještenim političkim procesima.

– Tada sam bila sretna i zadovoljna jer sam radila. Sada moram biti ovdje, to je moje radno mjesto, a nikoga nema. Nitko već godinama ne dolazi. Otkad je Hrvatske nijedan predstavnik Vlade i vlasnika ovdje nije došao. Gledam kako taj objekt propada i duša me boli. Ja napravim koliko mogu, otvorim, prozračim, čuvam prije svega, ali drugo sama nisam u stanju, kaže Milica Tomljenović koja je zajedno s mužem prvih desetak godina braka, od 1968. do 1978. vodila nekoliko kilometara udaljenu gostionu »Kod Zore«.  

– Kod nas su mnogi dolazili, pa tako i Jakov Blažević. Kad je prethodni domar otišao, Izvršno vijeće Sabora Hrvatske mužu i meni ponudilo je da preuzmemo vilu Blažević. On je i prije toga, punih 20 godina, ovdje redovno dolazio dva ljetna mjeseca. Bio je dobar, neposredan, jednostavan čovjek. Najprije je dolazio s prvom ženom i troje djece, sve curice! Poslije je dolazio s drugom ženom. Blaževići su bili fini ljudi. Posebno gospodin Jakov.

Nisu nikad ništa posebno zahtijevali. Jednostavan meni, još jednostavnije postavljen stol. Muž i ja radili smo po propisima: stavljali bi na stol svakome po nekoliko čaša, za svaku vrstu pića posebno, i nekoliko tanjura. Blažević je pio iz jedne čaše i jeo iz jednog tanjura. Nije bio formalan, kaže Milica Tomljenović.  

Žandarska kuća

Od zadnjeg dolaska Jakova Blaževića, a otad je prošlo preko dvadeset godine, više je nikad nijedan političar ili dužnosnik nije posjetio. Ne nju, ona je samo državna zaposlenica s trenutnom plaćom koja jedva doseže nešto više od 3.000 kuna, nego vilu u uvali Porat u kojoj je – e sad pitanje je koliko je to slučajno ili smišljeno – bivša, jugoslavenska vlast, od 1980. do 1984. godine napravila pristanište za ratne brodove.  

Neposredno iznad magistrale, dvjestotinjak metara od mora, napravljeni su i golemi rezervoari za naftu. Područje je, još i danas, ograđeno bodljikavom žicom. Neki smatraju da je upravo negdje ovdje prolazila zamišljena linija srpskog osvajanja hrvatskog prostora. Ishodište, gledajući s istoka, trebala je biti Virovitica, a još prije i Vukovar. Preko Karlovca, osvajanje Hrvatske, prema znamenitom Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti, išlo bi do Karlobaga, kao najzapadnije točke.

Dvoetažna vila Blažević ima sveukupnu površinu od otprilike 150 četvornih metara, a kao logičan dio cijeline pripada joj i mala kućica u neposrednoj blizini u kojoj već 34 godine živi Milica Tomljenović. Stotinjak metara dalje je u brdo ukopan objekt u kojem su uvijek za Blaževićevog boravka spavala dvojica policajaca. Za vrijeme Domovinskog rata u tom objektu bila je vojna bolnica Šiška, a vila Blažević, u kojoj je bilo smješteno medicinsko osoblje, proživljavala je svijetlo razdoblje svoje prošlosti.

Cijeli je kompleks, naime, tada stavljen u funkciju hitnog zbrinjavanja ranjenika koje su s Velebita, ako je bio onemogućen prolaz prema Senju ili Karlobagu, dovodili upravo »kod Blaževića«. Uvala Porat uvučena je duboko u kopno i prirodna je zaštita nautičarima. Obzirom da ima izgrađeno pristanište i solidnu infrastrukturu, da je u njoj smještena i vila Blažević s pratećim objektima, sigurno je da se taj prostor može promatrati i u kontekstu nekog novog nautičkog sadržaja. Ovako je to vrijednost koja propada.

Možda bi završavalo upravo u uvali Jakova Blaževića, hrvatskog političara koji je 1974. postao prvim predsjednikom Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske i tu je dužnost obnašao punih 8 godina. Dio tog vremena, posebno ljetnog, čak i do dva mjeseca, provodio je u vili. A famozna vila Blažević, bivša žandarska kuća iz 1918. godine, naknadno prepravljana sredinom 50-ih, te još jednom 1978. godine, uskoro bi, pretpostavlja se, trebala u prodaju.

Vlada RH radi popis imovine ine, nekretnina koje ima u vlasništvu, a nisu u funkciji. Vila Blažević je, nema sumnje, pri samom vrhu. Sramotno je da u 23 godine hrvatske samostalnosti objekt nikada nitko nije posjetio, osim jednom, nakratko, Stipe Mesića dok je još bio u političkom partnerstvu s Franjom Tuđmanom. Zajedno su došli tom u uvalu Porat, ali u vilu Blažević, vjerojatno i zbog odbojnosti prema njenom prethodnom korisniku, Tuđman nogom nije kročio.   Sada pak ostaje pitanje kakvu je sudbinu vili Blažević namjenio Mladen Pejnović, čuvar interesa hrvatske Vlade čiji je Predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom. On će reći što će biti s vilom Blažević, njegova bi riječ trebala biti posljednja. Sve hrvatske vlade dosad prema vlastitoj imovini pokazale su golemi nemar.  

Podmireni računi

Ni vila Blažević, nije iznimka. Naočigled, naime, propada. Prizemlje i kat sada već stogodišnje kuće ozbiljno nagriza zub vremena. Stabiltet vile ozbiljno ugrožavaju korijeni borova i ostalog drveća koje raste neposredno uz nju, omogućavajući diskreciju, ali i, doslovno, razmičući zidove. Opasne pukotine vidljive su s vanjske strane kuće, ali i unutar njenih zidova.  

Po onome što je u njoj ostalo vidi se da unutrašnjost kuće nije obilovala nikakvim luksuzom. Na prvom, i posljednjem katu s lijeve strane nalaze se dvije spavaće sobe: jedna je bila za Jakova Blaževića, druga za obitelj, a u sredini tog prostora dominirala je radna soba od 20 četvornih metara. Nasuprot tome bila su dva kupatila. S desne strane kata nalazila se soba za dnevni odmor s pripadajućom terasom. Sveukupno, obitelj Blažević boravila je u prostoru manjem od 80 četvornih metara.

Stolarija je u međuvremenu potpuno propala, zidovi na katu, kao i u prizemlju, puni su vlage, sa strpova pada boja. Prizemlje je još jednostavnije od kata: s lijeve strane spavaća soba s kupatilom. Desno, brodskim podom nakićen prostor od 30 četvornih metara, inače planiran za održavanje sastanaka, i još malo desno kuhinja u kojoj su jednostavnu hranu za Blaževiće i njihove goste pripremali supružnici Tomljenović.  

Jedino što je ostalo neokrznuto protekom vremena u cijeloj su vili samo parketi. Čvrsti, uredno poslagani, ni na jednom mjestu ne pokazuju slabosti. U spavaćoj sobi Jakova Blaževića još su ostaci bračnog kreveta i radnog stola. No politički moćnik i u danima najveće slave i važnosti, kao prvi čovjek Hrvatske od ’74. do ’82., uredno je plaćao svoj boravak u vili. Milica Tomljenović kaže da je Jakov Blažević za svakog člana obitelji, kao i za sebe, dnevni boravak u vili plaćao, kada bi se ondašnji novac preračunavao u današnje vrijeme, oko desetak maraka.

– Nije to bilo nešto puno, ali nije bilo baš ni malo. Tome treba pridodat još i plaćanje hrane. I tu nije bilo iznimaka. Jakov Blažević svoje je račune plaćao, kaže Milica Tomljenović.