Treba li poharati supermarkete i napuniti podrume hranom

Zdrav razum glavna hrvatska ugroza

Jasmin Klarić

Hrvatska bi mogla, ako se zvijezde tako poklope, eto, »proračunsku štednju« koja drži cijelu EU taocem gospodarske krize već sedmu godinu, dignuti na razinu ustavne odredbe

Da se čovjek u Hrvatskoj danas odluči potpuno odspojiti od stvarnosti, pa da istu promatra samo kroz ogledalo (dobrog) dijela medija, vjerojatno bi se brzo zaputio u obližnji supermarket i krenuo u nabavku hrane s dugim rokom trajanja, te dovoljnih količina baterija i većih akumulatorskih uređaja. Jer, apokalipsa samo što nije. Već je tu, zapravo.  

Državom tumaraju pothranjena gladna djeca, a na granici se skupljaju Šešeljeve horde, željne revanša za devedesete, ovaj put s ruskim vojno-logističkim pojačanjem.


Razočarani branitelji iz 1. Domovinskog rata u međuvremenu pokušavaju s hrvatskog Majdana upaliti oganj revolucije koja bi zbrisala petokolonašku kamarilu s vlasti, te pospremila u ropotarnicu povijesti dokazano najgoru Vladu u Europi.


  Sve gore navedeno su, jasno, otvorene laži i brutalna pretjerivanja, ali i dio borbenog propagandnog kompleta kojim nas se dnevno zasipa. U Hrvatskoj je, međutim, doista dramatično, samo ne zbog gore navedenih razloga.




 


 Trijumf Vesne Pusić


No, prije riječi-dvije o dramatično lošim zapletima i potencijalnim katastrofama koje bi nas mogle očekivati, red je osvrnuti se i na dramatično dobru stvar koja se dogodila ovih dana. Riječ je o Bosni i Hercegovini.


Odnosno, o oživotvorenju inicijative hrvatske ministrice vanjskih poslova o tome da se ta zemlja koja je već jednom nogom u grupi »propalih država« (a drugom na banani), vrati kao prioritet na dnevni red Europske unije.


Kad ju je, ima tome devet mjeseci Pusić prvi put javno spomenula, dočekala ju je uglavnom javna skepsa i poruga (i to uglavnom od onih istih koji domaću diplomaciju rutinski prozivaju kao nedovoljno aktivnu).


No, prošlog tjedna su se za novi pristup prema BiH, kojim bi se toj zemlji donekle olakšalo napredovanje prema eurointegracijama, založili prvo europski teškaši Njemačka i Velika Britanija, a zatim i cijela EU.


»Inicijativa i poticaj« iz male Hrvatske tako je, sasvim sigurno i uz geopolitički poguranac Putinovih tenkova u Ukrajini, postala službena politika Unije.


Koliko je Hrvatskoj gospodarski, politički i sigurnosno prebitno da uzduž svoje granice nema »propalu državu« ne treba posebno naglašavati. Zato treba, poštenja radi, notirati ovaj veliki uspjeh s ne pretjerano dugačke liste pozitivnih ostvarenja aktualne vlasti.    

Miki, Marina i »naši dečki«


No, koliko god eventualna stabilizacija BiH i hrvatski utjecaj na to da se ista dogodi bili dobra vijest za budućnost građana ove zemlje, toliko je stanje u pravosuđu još jednom razlog za preduboku zabrinutost.


Priča o puštanju Milana Bandića i drugova na slobodu uz goleme jamčevine na svjetlo dana je iznijela nevjerojatnu količinu apsurda i nelogičnosti domaćeg pravnog sustava, pogotovo u tumačenju dijela domaćih sudaca.


Naime, iako je Bandić na slobodi već nekoliko dana, nitko još ne zna kako će se nadzirati da on ne obavlja svoju dužnost gradonačelnika – što je jedan od uvjeta izlaska iz pritvora. Pritom predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić, notoran po svom odmaku od politike i neutralnosti u pitanju političkih preferencija, stvar objašnjava lakonski.


Bandić, naime, u svoj gradonačelnički ured ne smije ulaziti. Ali smije kontaktirati sa svojom zamjenicom Sandrom Švaljek (ako ista nije na listi od skoro 200 svjedoka). Nekoliko dana ranije glasnogovornik istog suda tvrdio je da će Bandića nadzirati Gradska skupština, koja doista tu mogućnosti ima u svom poslovniku.


Koji je iz 2001. godine. I nije usklađen s izmijenjenim Zakonom o lokalnoj samoupravi po kojem skupština nema više nikakve ovlasti nad direktno izabranim gradonačelnikom.


Nakon što je predsjednik Gradske skupštine Darinko Kosor nekoliko dana javno čupao kosu zbog takvih izjava o »kontroli nad gradonačelnikom«, pojavio se Turudić i kontrolu prebacio na leđa DORH-a. Koji bi valjda trebao imati više zaposlenika od Zagrebačkog holdinga da obavi sve što bi trebao samo u glavnom gradu.


  Sve te nelogičnosti oko Bandićevog statusa, međutim, unatoč neusporedivo ozbiljnijim optužbama od onih protiv bivše sisačke gradonačelnice Marine Lovrić Merzel nisu izazvale ni izbliza jednako jako javnu histeriju, na samom rubu linča.


Javnost je režala i pljuvala dok Lovrić Merzel nije izašla iz SDP-a i dala ostavku, pa onda još vitlala omčom kad je reaktivirala svoj saborski mandat. A Bandića? Njega prate na jutarnjem trčanju i izvještavaju kako je još uvijek u formi.


  Rekao bi čovjek da se radi o običnom seksizmu. Da nema politike. Po kojoj je Bandić daleko bliži »našim dečkima«.    

Strukturne reforme i loš zadah


No, još gore od vrlo mutnog stanja u predmetu Bandić (koji bi bez ikakve sumnje trebao biti delegiran nekom drugom sudu u Hrvatskoj, a ne zagrebačkom), je ono što se kuha u laboratorijama visokih ekonomskih krugova, uglavnom bliskih desnom centru.


Martina Dalić, bivša ministrica financija i bivša HDZ-ovka, je naime iznijela ideju o tome da se proračunski deficit ograniči Ustavom. Samo tako, kazuje narativ, će se državu natjerati na smanjenje potrošnje i strukturne reforme.


  O kojima, pak, vrište posljednjih mjeseci ama baš svi. I vlast (nešto manje), i opozicija i stručnjaci i mediji. Jer da su te i takve reforme (ublaženi naziv za smanjenja plaća, mirovina i masovna otpuštanja) jedini jamac da Hrvatska »neće pojesti svoju budućnost«.


Da smo bez »bolnih, ali nužnih« strukturnih reformi na sigurnom putu za bankrot i potpunu propast. Naravno, kome god reformska mečka zaigra pod prozorom, taj ju, uz ozbiljnu medijsku podršku i sveopći vrisak tjera sa svog praga. No, nije problem ta ljudska sebičnost.


  Problem je u tome što su »strukturne reforme«, to jest, »bolni, ali nužni rezovi« tako zdravorazumski. I tako pogrešni.


  Kolumnist (i nobelovac) New York Timesa Paul Krugman se već godinama sprda (doduše u očajanju, jer ga slabo slušaju) sa »strukturnim reformama« i »fiskalnom disciplinom« kao putu za izlazak iz krize. Neki dan je tako napisao da strukturne reforme, zasigurno, liječe i inflaciju i deflaciju. I loš zadah iz usta i bolove u kralježnici.


  A Hrvatska bi mogla, ako se zvijezde tako poklope, eto, »proračunsku štednju« koja drži cijelu EU taocem gospodarske krize već sedmu godinu, dignuti na razinu ustavne odredbe.


  Hm. Možda odlazak u supermarket ipak i nije tako loša ideja.