foto: Davor Kovačević / Duško Jaramaz / PIXSELL
U našoj zemlji postoji visoki stupanj prezira prema politici, ali nju se i dalje shvaća ozbiljnom. Kod nas ljudi koji su samo zabavljači nemaju šansu ostvariti na izborima neki dobar rezultat, smatra politički analitičar Žarko Puhovski
ZAGREB – Prije nešto više od četiri mjeseca glumac i komičar Volodimir Zelenski pobijedio je na ukrajinskim predsjedničkim izborima. Nekoliko mjeseci prije toga, u rujnu 2018. godine, Marjan Šarec, također bivši komičar, postao je predsjednik vlade Slovenije. Rodonačelnik uspješnih komičara u modernoj europskoj politici je Beppe Grillo koji je godinama bio na čelu pokreta Pet zvijezda u Italiji. Netko bi mogao kao pravog rodonačelnika tog pokreta uspješnih ljudi iz zabavljačkih voda u politici navesti i Ronalda Reagana, solidnog glumca koji je, nakon što je bio guverner Kalifornije, u dva mandata bio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.
U Hrvatskoj se uoči predsjedničkih izbora javljaju i takvi, uvjetno rečeno, antipolitički kandidati. Međunarodno iskustvo govori da oni nisu bez šansi, ali u hrvatskom slučaju stvari ipak stoje nešto drugačije. Nedavno je svoju kandidaturu (za koju će, da bi bila validna, morati kao i svi ostali prikupiti deset tisuća potpisa) najavila Ava Karabatić. Ona je objavila i svoj program. Zalagat će se za Schengen i slobodno kretanje ljudi, bit će protiv pobačaja kojega bi ograničila do šestog tjedna trudnoće, uvela bi seksualni odgoj u škole i povećala prava branitelja.
Sličan kandidat je i Milan Bandić koji se donedavno zvao Dario Juričan i koji u svojem pokušaju, kojega se može nazvati i konceptualnom umjetnošću, ide tako daleko da je i službeno promijenio svoje ime pa se sada i službeno zove Milan Bandić, a subverzivna okosnica njegova programa kojim cilja na istoimenog zagrebačkog gradonačelnika je »korupcija svima, a ne samo njima«.
Prvi pokušaji
Takvi politički pokušaji nisu novost u Hrvatskoj. Prije deset godina Alka Vuica odlučila se kandidirati za predsjednicu, ali je odustala jer nije prikupila dovoljan broj potpisa. O predsjedničkoj kandidaturi razmišljao je i Denis Latin, ali je on odustao i prije nego što je počeo prikupljati potpise. Svoju sportsku slavu pokušao je iskoristiti i »trener svih trenera« Miroslav Ćiro Blažević kandidirajući se 2005. za predsjednika Republike, no dobio je skromnih 0,8 posto glasova.
U Srbiji se sa svojim parodijskim političkim pokretom kandidirao Luka Maksimović Beli, samonazvan Ljubiša Preletačević. Njegova lista »Sarmu probo nisi« osvojila je 20 posto glasova u Mladenovcu, a on je na prošlim predsjedničkim izborima u Srbiji bio treći osvojivši više od devet posto glasova.
Profesor filozofije politike Žarko Puhovski smatra da je, kada je riječ o kandidiranju u osnovi estradnih osoba, riječ o svjetskom trendu što pokazuje i nedavni slučaj Zelenskog, i nešto stariji slučaj Šareca ili Beppe Grilla. Puhovski smatra da se više ne radi samo o konceptualnoj umjetnosti ili reklamerstvu glumaca ili nekih drugih umjetnika »jer ti ljudi mogu doći na veoma važne pozicije«. Međutim, postoji razlika između Hrvatske i tih zemalja. Naime, Puhovski smatra da kod nas nema prostora za tako nešto jer kod nas ljudi preozbiljno shvaćaju politiku, kako je kazao »prezrivo, ali preozbiljno«.
– Postoji visoki stupanj prezira prema politici, ali nju se i dalje shvaća ozbiljnom. Kod nas ljudi koji su samo zabavljači nemaju šansi na izborima, ustvrdio je Puhovski. Potkrijepio je to slučajem Miroslava Škore koji se kandidirao za predsjednika i koji je prema anketama na trećem mjestu. Naime, Škoro je bio konzul, ima doktorat, bio je saborski zastupnik, a sve se to danas smatra da i nije »bog zna što« pa Škoro mora dokazivati da sve te njegove funkcije ne znače da je bio »samo zabavljač«.
– Ta situacija je drukčija od Slovenije gdje se svojedobno Slavoj Žižek kandidirao za predsjednika, navodi Puhovski i dodaje da tako nešto, izborni uspjeh takvih kandidata, kod nas nije realan jer »ovo su eskapade, neka vrsta PR-a za razne vrste umjetnika i umjetnica ili kvazi umjetnika i umjetnica, a možda bi se sada i Kristina Mandarina mogla pojaviti«. U Hrvatskoj za takve kandidate realno ne postoje nikakve šanse i svi su, osim Grabar-Kitarović, Milanovića i Škore, izvan ozbiljne igre. Upitan kako komentira Mislava Kolakušića koji je najavio da će se kandidirati za predsjednika Republike, a već mjesecima o tome šuti i izvan je medija, Puhovski govori da mu je to odlična ideja.
Puhovski smatra da oni koji se tako, uvjetno rečeno ležerno, ponašaju prema politici nemaju apsolutno nikakvih šansi jer »postoji bogobojazni odnos prema politici koji doduše više nije bogobojazan kakav je bio početkom devedesetih godina nego je postao negativan, ali i dalje se smatra da je politika nešto što je previše važno, moćno, a da bi se pristupilo amaterskoj intervenciji u nju«.
Ukrajina u očaju
U Ukrajini gdje je komičar izabran za predsjednika države je, tvrdi Puhovski, stupanj očaja bio mnogo veći. U Sloveniji je alternativno zafrkantski stav u tradiciji mnogo jači nego kod nas pri čemu u Sloveniji valja imati na umu da je tome prethodio rasap stranačkog sustava.
– Mislav Kolakušić funkcionira kao rijeka ponornica, samo je pitanje u kakvoj formi će voda izaći van. Njegova se ponornica zbiva na društvenim mrežama gdje ima neku vrst familijarne situacije i skupa su oni koji imaju ista stajališta, slična mišljenja. Oni se međusobno osnažuju, propasti ne mogu, ali nemaju šanse pobijediti, kazao je Puhovski.
Govoreći o predstojećim predsjedničkim izborima kazao je da će se troje vodećih kandidata »vrtjeti do dosade u sljedeća dva i pol mjeseca«. Naveo je i to da bi izbori najvjerojatnije trebali biti 22. prosinca, a to je nekadašnji Dan armije pri čemu su od ta tri vodeća kandidata dvojica muških izbjegla ići u rat, a jedina kandidatkinja tuguje zato što u rat nije mogla ići.
– To je paradoksalna situacija u kojoj zbog pretežitog nacionalističkog kontekstualiziranja svih političkih simbola nema prostora za alternativni stav koji mora biti zafrkantski, a kod nas se ne smije zafrkavati ni s »Vilom Velebita«, kazao je Puhovski.
– Takva je situacija realna i u noj nema prostora za alternativne kandidate jer važi ona fina Brechtova formulacija »ne buljite tako romantično«. Ovdje se romanično ne bulji u politiku nego u Hrvatsku i kada god netko kaže Hrvatska onda veoma velik postotak biračkog tijela osjeti suze u očima. U takvom kontekstu ne može biti prostora za alternativne akcije i umjetničke intervencije, zaključio je Puhovski.
