Nedopustiva praksa

“Zar vi ne znate da je vaša bolest neizlječiva?” Zašto većina liječnika ne zna razgovarati s pacijentima

Ljerka Bratonja Martinović

Dok je komunikacija s pacijentom na studijima medicine u svijetu obavezan predmet, u Hrvatskoj kroz čitav studij postoji na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Ostali o tome podučavaju u manjoj mjeri 



»A vi ne znate da je vaša bolest neizlječiva?«, pitanje je koje onkolog nikad ne bi smio izreći svom pacijentu, ali ih od liječnika u našim bolnicama mogu čuti oboljeli od raka. Popis nepoželjnih i nedopustivih liječničkih ispada tu ne staje: mnogi doktori radije gledaju u zaslon kompjutora nego u pacijenta, kad mu se obrate koriste izraze koje ne razumije ni student medicine, a dijagnozu koja može značiti smrt priopćavaju kao da se radi o upali zubnog mesa.


Loša komunikacija s pacijentom razlog je dvije trećine sudskih tužbi u svjetskoj medicini, a može biti presudna za ishode liječenja.


Manjak kontinuiteta


Bolno iskustvo s lošom komunikacijom liječnika imala je i Mirjana Pešec, predsjednica Udruge žena liječenih od raka na dojci »Una«, koja od svog onkologa nije dobila dobro objašnjenje vlastite dijagnoze, nije imala nikakvu psihološku potporu stručnih osoba, pa je sama tražila alternativni način psihološke samopomoći. Metastatski rak dojke dijagnosticiran joj je prije 15-ak godina, u dobi od 47 godina, a nakon što se nakratko povukao, danas se bori s metastazama. Liječnici su joj tada prognozirali pet godina života, ali je pobijedila sve statistike.




– Ovdje sam zahvaljujući svom mentalnom sklopu i znanjima iz cjeloživotnog obrazovanja, koja uključuju realitetnu terapiju i neurolingvističko programiranje. To su bili alati koji su mi pomogli. I moja unučica Lea, koju sam željela gledati kako odrasta. Danas je brucošica – priča Mirjana Pešec. Najvećim problemom u današnjem odnosu liječnik-pacijent smatra manjak kontinuiteta u liječenju, jer svaki put dođe drugom mladom specijalistu.


– Voljela bih povjerenje dati jednoj osobi. Imam povjerenja u liječnike i ne bih imala ništa protiv da sam uvijek kod jednog specijalizanta koji će pratiti tijek moje bolesti – otkriva. Zgranulo ju je, kaže, kad je na pitanje do kada će primati terapiju, umjesto odgovora od mlade liječnice dobila protupitanje – »Šta vi ne znate da je vaša bolest neizlječiva?«


– Naravno da znam, ali od liječnika očekujem malo drukčije rečenice – zaključuje.



U bolnicama u inozemstvu koje je dr. Vesna Ramljak obilazila, kaže, odnos prema pacijentima je vrlo profesionalan, ali često i osoban, pa na hodnicima možete vidjeti liječnika i pacijenta kako se grle. »To je odraz odanosti pacijenta i spremnosti liječnika da s njime razgovara kao s osobom«, konstatira. Čak i ishod bolesti, pokazala su istraživanja, uvelike ovisi o tome koliko pacijent vjeruje doktoru, a to ovisi o njegovom pristupu. »To je vještina koja se mora naučiti, a u sustavu, osim na nekim fakultetima, te edukacije nažalost nemamo«, zaključuje Ramljak.



Zašto ja?


– Studenti medicine misle da ako imaju diplomu, mogu komunicirati s pacijentom, ali u tome često ne uspijevaju. To je vrlo teško, morate znati što je primjereno u kojoj situaciji, koja pitanja trebate postaviti pacijentu, trebate li mu reći da je bolest uznapredovala ili pričekati – upozorava Doris Christiane Schmitt, njemačka trenerica komunikacije liječnik-pacijent. Doktori nemaju puno vremena za pacijenta, ali se oboljeli ne bi smjeli boriti za razgovor s liječnikom, smatra.


Istraživanja u toj zemlji pokazala su da u dobi od 61 do 70 godina 71 posto oboljelih od raka nije dobro informirano o bolesti, a u dobi iznad 71 godine 80 posto ima još manje informacija. Samo 43 posto liječnika educirano je u tome kako priopćiti dijagnozu. Kad pacijent čuje da ima metastaze, nije spreman slušati dalje, a ima samo jedno pitanje – zašto ja? U tom je trenutku izložen jakom stresu, a liječnik treba znati procijeniti kako će nastaviti razgovor, upozorava Schmitt.


Liječnici su svjesni tog tereta, ali se ne mogu nositi s njim bez dobre pripreme, smatra Vesna Ramljak, liječnica u Klinici za tumore i predsjednica Udruge Europa Donna Hrvatska.


– Pacijent mora imati pravo na sve informacije. Ne možeš gledajući u kompjutor ili papire reći pacijentu da ima rak. To je sramotno. Nećete pacijenta izliječiti dobrotom, ali im ljudski odnos puno znači – upozorava Ramljak. Ona se zalaže za reguliranje ponašanja liječnika u bolnicama i sankcije prema onima koji to ne poštuju.


– Mnogi od nas ne žele protiv svojih kolega, ali ako postoji praksa koja nije dobra, treba je korigirati. Uz stotine pacijenata koji nervozni čekaju u hodnicima to se nekad čini nemoguće, ali treba se barem potruditi – upozorava Ramljak.



Ispada ima i na odjelima dječje onkologije, pa smo tako prije nekoliko godina pisali o slučaju teško bolesnog dječaka čijim je roditeljima doktor dijagnozu priopćio pred djetetom, što je za sve bilo iznimno traumatično. Takva je praksa nedopustiva, kao i priopćavanje loših vijesti onako usput, na hodniku, pred drugim pacijentima…



Detaljni protokol


Dok je komunikacija s pacijentom na studijima medicine u svijetu već desetljećima obavezan predmet, u Hrvatskoj kroz čitav studij postoji samo na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, dok ostali fakulteti o tome podučavaju u manjoj mjeri. Predmet »Temelj liječničkog umijeća« kroz sve godine studija uči studente kako razgovarati s pacijentom.


– To nije ljubaznost, nego usvajanje specifičnih protokola za priopćavanje loše vijesti, kako razgovarati o prognozi bolesti, što kada pacijent to ne želi čuti… Kad doktor kaže pacijentu da se ništa ne može učiniti, to je rečenica koja ubija – ilustrira Marijana Braša s Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Jedna neadekvatna riječ, naime, kod pacijenta može razviti i psihički poremećaj, depresiju, anksioznost, pa čak i rezultirati samoubojstvom.


– Slati nalaze poštom u svijetu je apsolutno zabranjeno. Postoji detaljni protokol o tome kako pacijentu reći kakvo mu je stanje i planirati liječenje. Manjak vremena ne može biti isprika. Doktori često bježe od tih tema jer ne znaju kako, ali treba ih podučiti. Paternalistički model u kojem je liječnik iznad pacijenta u Europi ne postoji od Drugog svjetskog rata – zaključuje Braša.