Kukavička suzdržanost

ZAŠTO SE BOJIMO ZAMJERITI Hrvatska neće protiv Trumpa čak ni kada je cijeli svijet protiv

Denis Romac

Ilustracija Reuters

Ilustracija Reuters

Hrvatska je, zajedno s Australijom, Kanadom, Meksikom i Filipinima, u ovom slučaju odstupila od jedinstvene europske politike, prekršivši stav EU-a o Jeruzalemu i svrstavajući se uz SAD



Ono što je nakon kontroverzne odluke američkog predsjednika Donalda Trumpa o priznanju Jeruzalema kao glavnog grada Izraela ostalo skriveno – hrvatsko stajalište o toj destruktivnoj odluci, koja je ugrozila mirovni proces i izazvala novi val sukoba i nasilja na Bliskom istoku – sada je napokon izašlo na vidjelo. Glavna skupština UN-a usvojila je na hitnom zasjedanju sa 128 glasova »za« rezoluciju o Jeruzalemu, kojom se Sjedinjene Američke Države pozivaju da povuku priznanje Jeruzalema kao prijestolnice Izraela, za koju je glasala većina članica Europske unije, ali ne i Hrvatska.


Dok je, dakle, cijeli svijet okrenuo leđa Americi osudivši Trumpovu odluku o Jeruzalemu – pa čak i Velika Britanija, strateška saveznica Washingtona – Hrvatska je, kao jedna od rijetkih zemalja koje neupitno slijede Washington, ostala suzdržana. Hrvatska je tako u EU ostala usamljena u društvu članica Višegradske skupine (Mađarska, Poljska, Češka), kao i Latvije i Rumunjske. Trump je zemljama koje su se usudile glasati protiv njegove odluke zaprijetio sankcijama – američka veleposlanica pri UN-u Nikki Haley upozorila je da će »zapisivati imena« država koje budu protiv američke odluke – no to većinu europskih zemalja nije odvratilo od njihovog dobro poznatog stava EU, prema kojem se jedino realno rješenje konflikta između Izraela i Palestine temelji na rješenju dvije države, Izraela i Palestine, s Jeruzalemom kao prijestolnicom obiju država.


Među suzdržanima su bile i Australija, Kanada, Meksiko i Filipini, dok su od zemalja iz regije za rezoluciju glasale Slovenija, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Albanija. BiH je, kao i Hrvatska, ostala suzdržana.




Hrvatska je, s četiri navedene članice EU-a, u ovom slučaju odstupila od jedinstvene europske politike, prekršivši stav EU-a o Jeruzalemu, koji je potvrđen i na nedavnom ministarskom zasjedanju u Bruxellesu, iako se u pravilu njezina vanjskopolitička šutnja o nizu osjetljivih tema u pravilu opravdava skrivanjem iza jedinstvenog europskog stajališta.


Ljubljana otišla korak dalje 


Hrvatska javnost dosad nije bila formalno obaviještena o hrvatskom stavu o Jeruzalemu, jer je Hrvatska bila jedna od rijetkih europskih zemalja koje o tome nisu objavile svoje stajalište. U susjednoj Sloveniji, primjerice, o tome su se izjasnili predsjednici države, vlade i parlamenta, a tamošnje Ministarstvo vanjskih poslova odmah po objavi Trumpove odluke o Jeruzalemu objavilo je izjavu kojom je izrazilo »ozbiljnu zabrinutost« tom odlukom. Mala, ali samopouzdana Slovenija pritom podsjeća veliku Ameriku da je ta odluka »u suprotnosti s dosadašnjim odlukama« i da »može voditi u dodatne napetosti na terenu i naškoditi naporima međunarodne zajednice u traženju rješenja izraelsko-palestinskog konflikta«. Slično su postupile i ostale europske države, kako one velike i moćne, poput Njemačke i Francuske, tako i one manje, poput Slovenije. Štoviše, Ljubljana je nakon toga otišla i korak dalje, pokrenuvši ovih dana i postupak priznanja Palestine kao neovisne i samostalne države. Taj bi postupak trebao biti okončan na proljeće sljedeće godine.


Iako, dakle, Hrvatska nije objavila svoje službeno stajalište o Trumpovom priznanju Jeruzalema, o tom škakljivom pitanju izjasnila se samo šefica diplomacije Marija Pejčinović Burić, ali samo usput, i to na ministarskom zasjedanju u Bruxellesu na tu temu. Kazala je da je status Jeruzalema pitanje koje se treba dogovoriti i s palestinske i s izraelske strane, te kako bilo kakvo preuranjeno reagiranje na američko preseljenje veleposlanstva u taj grad nije dobro, čime jasno daje na znanje na čijoj je strani. Ministrica također smatra kako je rješenje potrebno pronaći kroz suradnju Izraela i Palestine, iako Trumpova odluka prejudicira rješenje o kojem govori ministrica Pejčinović Burić. U toj se izjavi zrcalio i budući stav Hrvatske, iako su mnogi očekivali kako će Hrvatska svoje stajalište ipak uskladiti sa stajalištem EU-a.


Zanimljivo je da nitko u Hrvatskoj nije reagirao ni problematizirao izjavu ministrice Pejčinović Burić, što se može objasniti poslovičnom nezainteresiranošću hrvatske javnosti i medija za sve što se događa izvan hrvatskih granica. Dok je Trumpovo priznanje Jeruzalema potreslo cijeli svijet, u Hrvatskoj su reakcije bile mlake ili nikakve, a televizijski izvještaji o tome nisu dobivali udarne termine. U ono malo medijskih rasprava na tu temu, osobito u javnom televizijskom servisu, prevladavali su pristrani analitičari koji su favorizirali samo jednu stranu, izraelsku, zbog čega je većina hrvatske javnosti ostala uskraćena za cjelovitu informaciju i kontekst ovog problema.


Pritom svakako valja imati na umu da je upravo Plenkovićeva vlada uspostavila bliske, savezničke odnose s Izraelom. Na početku je Hrvatska poslala svoje kanadere u pomoć Izraelu u borbi protiv vatrene stihije u toj zemlji, a onda je ubrzo potpisan i vojni sporazum između Izraela, vojne velesile, i Hrvatske. Novouspostavljeno savezništvo Hrvatske i Izraela uskoro bi trebalo dobiti dodatan poticaj očekivanom odlukom Hrvatske o kupnji eskadrile izraelske verzije borbenih zrakoplova F-16 Barak. Zbog svega toga ne iznenađuje što je u slučaju Jeruzalema Hrvatska interese Izraela i SAD-a pretpostavila svojim interesima kao članice EU-a.


Podlegla pritiscima 


Hrvatska je i ranije u nizu slučajeva potvrdila da nema autonomnu vanjsku politiku te da u situacijama kada su interesi EU-a i SAD-a suprotstavljeni u pravilu staje na stranu Washingtona. Tako je bilo na glasanju o prijemu Palestine u UNESCO prije nekoliko godina, kada se Hrvatska također suzdržala, nasuprot većini članica EU-a. Iako je Hrvatska još u vrijeme Milanovićeve vlade najavljivala priznanje Palestine, očito je da je Zagreb u međuvremenu podlegao pritiscima Izraela i Washingtona, koji se tome protive.


Hrvatska ne želi iznijeti ni svoj stav ni o postupku što ga je Europska komisija pokrenula protiv Poljske, pozivajući se na činjenicu da ni ostale članice EU-a još uvijek ne iznose svoje stavove. Zastupnici HDZ-a u Europskom parlamentu, kao i Marijana Petir, glasali su protiv rezolucije koja je dvotrećinski osudila Poljsku podržavajući pokretanje postupka protiv te zemlje, premda je Europska pučka stranka, u sklopu koje djeluje i HDZ, podržala rezoluciju. Većina zastupnika HDZ-a naknadno su, očito na pritisak iz Zagreba, glas »protiv« promijenili u »suzdržan«.



Na nedavnom glasanju Opće skupštine UN-a o rezoluciji kojom je Mauricijus predložio dekolonizaciju otočja Chagos od strane Velike Britanije, Hrvatska je bila među samo 15 zemalja koje su glasale protiv te rezolucije, za razliku od većina drugih članica EU-a. Rezoluciju su, međutim, podržale 94 zemlje, čime je Velika Britanija – a s njom i Hrvatska – doživjela ponižavajući poraz. Hrvatska se u tom slučaju svrstala na stranu kolonizatora, suprotstavljajući se odlukama međunarodnih sudova o spornom otočju, rušeći pritom vlastiti međunarodni ugled. I tu neugodnu i škakljivu odluku hrvatska vanjska politika uopće nije komunicirala.



Vodeći hrvatski političari, predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Plenković, iznimno su suzdržani kada je riječ o onome što se događa u Poljskoj, ne želeći otvoreno kritizirati urušavanje vladavine prava u toj zemlji. Razlog je jednostavan: dok se sukob između Poljske i EU-a produbljivao, odnosi Hrvatske i Poljske bivali su sve bolji, što je kulminiralo inicijativom Tri mora, koju su zajedno pokrenule hrvatska predsjednica i poljski predsjednik Andrzej Duda. Poljska je na drugoj strani jedina članica EU-a koja je Hrvatsku otvoreno podržala u sporu sa Slovenijom, dok je Slovenija odgovorila najavom da će podržati europske sankcije protiv Poljske zbog kršenja vladavine prava. Jasno je da će u takvoj situaciji Hrvatska ostati suzdržana koliko god to bude moguće, premda suzdržanost u tom slučaju zapravo znači i tihu potporu poljskom vodstvu, koje od Poljske želi napraviti novo »predziđe kršćanstva«.


Poljsko vodstvo dobilo je ovih dana i potporu Velike Britanije, koja napušta EU i u interesu joj je slabljenje Bruxellesa i EU. Trumpova potpora poljskoj nacional-konzervativnoj revoluciji neupitna je, što se potvrdilo i srpanjskim dolaskom američkog predsjednika na summit hrvatsko-poljske inicijative Tri mora u Varšavi. Premda je taj događaj u Hrvatskoj predstavljen kao trijumf hrvatske predsjednice, sada je još jasnije da se i tom inicijativom Hrvatska u sukobu EU-a i SAD-a svrstala na stranu SAD-a, te da je, iako članica EU-a, bliža SAD-u nego EU-u, premda joj nije baš drago da se o tome puno govori.