Način vladanja Hrvatskom već vidljiv

Vodiči rikverca: Karamarko, kraljica i tobožnji premijer

Jasmin Klarić

Foto D: Kovačević

Foto D: Kovačević

Volja za nastavkom čeličnog stiska je posve neupitna, jer da je drugačije, ne bi,  Kolinda Grabar-Kitarović i Tihomir Orešković tako zaglušno šutjeli o svim opačinama koje se valjaju hrvatskim ulicama, od ustaških skandiranja, preko vrijeđanja žena, pa do otvorenih prijetnji smrću umjetnicima i političarima



Četvrtak, 4. veljače, bio je doista spektakularan dan u ultrakratkoj političkoj povijesti nove Vlade. Vrlo dobri podaci iz Europske komisije o prognozama za razvoj domaćeg gospodarstva potpuno su izgleda »iz cipela« izbacili stručnjake i političare opće prakse koji čine vladajuću većinu i Vladu, pa se skoro cijelog dana nagvažđalo o tome kolike su zasluge povjerenja u novu vlast i, jasno, hiperstručnog premijera, za solidno ružičastu sliku kojom je Bruxelles krenuo bojati Hrvatsku.


O tome su pričali i vječiti Ivan Šuker (»logično s obzirom na prezentaciju premijera i novu Vladu«) i Tomislav Karamarko (»impuls koji je nastupio nakon stupanja nove Vlade«), ali i oni koji bi, ipak, trebali znati bolje – ministar financija Zdravko Marić (»na korekciju je sigurno imala uticaja u nova Vlada, njene najave i programi«) i ministar gospodarstva Tomislav Panenić (»prepoznali su napore Vlade«). Nasuprot ovim velikim riječima, spektakl je, međutim, bio zapisan sitnim slovima.


Farbanje stvarnosti


A ona, u pojašnjenjima Europske komisije o metodologiji istraživanja kažu kako su obzir pri izradi prognoza uzimani podaci do 22. siječnja ove godine. Nova hrvatska Vlada, podsjetimo, izabrana je u Saboru u posljednjim minutama tog dana. Da, 22. siječnja, malo prije ponoći.




Da se radi samo o nepoznavanju metodologije, još bi se vladajuće laži dale progutati kao humorističan doprinos bajci o »stručnoj Vladi«, međutim stvar je puno ozbiljnija. Naime, sam novi ministar financija kazao je gotovo u istom dahu s pohvalama samom sebi i svojoj ekipi u Banskim dvorima, da je procjena EK napravljena na temelju pretpostavke »no policy change«. Dakle, kontinuiteta s politikom Vlade Zorana Milanovića.


Ne radi se, stoga, o neznanju (osim kod, vjerojatno, Karamarka koji je pričao i o tome da je procjena rezultat mjera koje Vlada provodi, iako su dosad jedinu mjeru koju su planirali donijeti – produženje Zakona o uskrati plaća – morali povući jer je suprotna nedavnoj odluci Ustavnog suda). Radi se o planiranom i već dugo provođenom HDZ-ovom brutalnom ignoriranju stvarnosti i izvrtanju ekonomskih brojki. Dosta je sjetiti se histerije od prije malo više od pola godine kad je Hrvatska izišla iz recesije, a iz te stranke se tad vikalo o prevari Državnog zavoda za statistiku i vadilo metodološke razlike za koje se izmišljalo da ih DZS prešućuje.


Na prekomjerno farbanje stvarnosti se, dakle, valja unaprijed pripremiti kao jednu od ključnih metoda vladanja.


U tom kontekstu teško je ne spomenuti priču o javnom dugu, koji je, eto sve do četvrtak služio kao batina jastrebovima proračunskih rezova. »Bankrot je skoro neizbježan«, »Hrvatska ima još samo jednu godinu da izbjegne katastrofu« i slične teze kočile su se tjednima iz šarenih tiskovina kako bi pripremile teren za raznorazne uskrate, uglavnom onima koji žive od svog rada.


Međutim posljednje prognoze EK su solidno ispuhale tu »grudu snijega« duga koji nas je imao pregaziti, pa se u samo tri mjeseca (od prošlih EK prognoza), projicirani dug ove zemlje u 2017. godini spustio sa 92,9 na 87,4 posto BDP-a. I tako od grude ostade – pahuljica (dobro, malo veća pahuljica)…


Sve to, kao i brojke o rastu BDP-a koje potvrđuju ispravnost politike povećanja plaća s kojom se Milanovićeva Vlada ušla u 2015. godinu,


međutim, zasad nije uspjelo uzdrmati eksperte iz Banskih dvora koji u pripremama novog proračuna i dalje najčešće koriste riječ štednja. Valja ovdje poslušati (stručni) savjet ministrice Bernardice Juretić i baciti se na molitvu. Neka ništa ne poprave, samo neka ne sasijeku gospodarski oporavak do kojeg je Hrvatska došla nakon šest dugih godina, Gospodine usliši naaaasss…


Čelični stisak straha


Drugo obilježje metode vladanja koalicije Mosta, Bandića i HDZ-a (da, koalicije, koliko god tu riječ smatrali politički nekorektnom u okružju Bože Petrova, ona je jednostavno – istinita) je izvanstitucionalni pritisak na društvo. Ovdje, valja biti iskren, kolo vodi HDZ, što ipak od odgovornosti za nečinjenje ne amnestira i njihove partnere. Vladajuća većina je naime pretanka za cjelokupnu transformaciju društva i institucionalno provođenje konzervativne (e ovo je politički korektan izraz) preobrazbe. Iako ne treba podcijeniti ni volju za institucionalnim razbijanjem dobrih običaja i prešutnih dogovora (vidi glasanje o potpredsjednicama Sabora ili najfriškije odbijanje oporbenog prijedloga da Ranko Ostojić vodi saborski odbor koji pripada – oporbi), pravi posao se, kad je već uvjerljivo izmaknula žuđena transformatorska dvotrećinska većina može obaviti na – ulici.


Pa se s te, stvarne i virtualne ulice, skandira, prijeti, huška i trese stolice čelnicima neovisnih institucija i javnih medija, kulturnih institucija, a i komercijalni mediji, odnosno njihovi vlasnici i poslovni lideri, vide valjda otkud vjetar puše i na koji način se isplativo povinuti kako bi se moglo nastaviti »doing business« u Hrvatskoj. Udruge civilnog društva su, u već klasičnom pseudodemokratskom maniru, označene kao neprijatelji države i sasvim je sigurno da će ih se pokušati uništiti zatvaranjem dotoka financijskih sredstava. Jedino dobro u cijeloj priči je da je Hrvatska ipak članica Europske unije, iako se postavlja pitanje koliko će sama poljuljana Unija imati snage za eventualno nužni obračun s nestašnom mikro-članicom s periferije.Na prijetnje i pritiske s vlasti je društvo dosad vrlo burno reagiralo, no pitanje je koliko će se taj bunt moći održati. Volja za nastavkom čeličnog stiska je posve neupitna, jer da je drugačije, ne bi, recimo, Kolinda Grabar-Kitarović i Tihomir Orešković tako zaglušno šutjeli o svim opačinama koje se posljednjih dana valjaju hrvatskim ulicama, od ustaških skandiranja, preko vrijeđanja žena, pa do otvorenih prijetnji smrću umjetnicima i političarima.

Kraljica i tobožnji


A spominjanje ovog »akvarijskog« dvojca Grabar-Kitarović i Orešković, vodi nas do treće metode vladanja, iz koje zasad, ali iz opravdanih razloga, strši Tomislav Karamarko, prvi Vladin potpredsjednik. Naime, predsjednica i premijer su od javnosti, dakle, prije svega medija, gotovo potpuno otuđeni. Od stvarnosti su odvojeni debelim staklom, kao da se nalaze unutar akvarija. Povremeno ih možeš vidjeti, čak i fotografirati, ali pričati – to ne. Pa nismo se zato valjda borili da svaki novinar može pitati predsjednicu-kraljicu i tobožnjeg premijera što god mu padne na pamet?! Trebaju li doista ljudi koji su vrhunski izraz suvereniteta hrvatskog naroda odgovarati na prizemna podbadanja i upite o, štajaznam, »Za dom spremni«, pomilovanjima dilera, druženju sa Zdravkom Mamićem, Crnoji i sličnim crnjacima?


Za sve upite tu je, odjednom, nakon ne baš sjajnog izbornog rezultata, Tomislav Karamarko. Koji je, zlobnici će reći, u žestokoj unutarstranačkoj kampanji i koji svojim svakodnevnim ukazanjem pred mikrofonima, osim što povremeno razveseljava naciju (vidi početak teksta), »ubija« još barem tri muhe: skuplja bodove u vlastitoj unutarstranačkoj kampanji, pokazuje tko je glavni u cijeloj ovoj priči o Vladi (zato je i premijer u prethodnom pasusu zaradio pridjev »tobožnji«, a ne više samo »slučajni«), te skreće pažnju sa činjenice da je dvoje formalno ključnih ljudi gotovo potpuno zatvoreno prema javnosti.


Rezime prva dva tjedna vladanja je, dakle, poprilično zastrašujući. Hrvatska će se, po svemu sudeći, nastaviti velikom brzinom udaljavati od dosegnutih standarda liberalne demokracije, čak i ako se ne ostvare sve glasnija mrmorenja kontra abortusa, gej prava, umjetne oplodnje i tko zna čega sve još.


Svjedočimo, čini se, pravom putovanju kroz vrijeme. Unatrag. A nekako se čini da nam tek slijedi još »puno lipih stvari«…