Promijeniti ugovore sa Svetom Stolicom nije nemoguć, ali je prilično kompliciran posao, a problem je tim veći što u hrvatskoj javnosti malo tko govori što bi to konkretno trebalo, ako bi išta trebalo, u njima mijenjati
Ugovori popularno nazvani ugovori s Vatikanom, preciznije ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, prošloga su tjedna doveli do prvog javnosti poznatog iskrenja u odnosima između Vlade i Crkve, odnosno Hrvatske biskupske konferencije. Zaiskrilo je nakon što je ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović na konferenciji za novinare izjavio kako je u Preporuci odaslanoj školama zatražio da, gdje je to moguće, nastava vjeronauka bude organizirana prvog ili posljednjeg nastavnog sata.
Na to je reagirao predsjednik HBK nadbiskup Marin Srakić, zatraživši od predsjednika Vlade Zorana Milanovića očitovanje. Naveo je u pismu da je Jovanović prekršio niz odredbi Ugovora o suradnji na području odgoja i kulture kojim je vjeronauk, i što se tiče njegovoj položaja u satnici, ravnopravan sa svim ostalim predmetima. Ustvrdio je Srakić i da se Jovanović trebao konzultirati s HBK koja je sunadležna za organizaciju nastave vjeronauka. Trenutačno neidilične odnose između Vlade, posebno Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i HBK Marin Srakić je potvrdio i pozdravivši premijera s »u iščekivanju kvalitetnije suradnje, najsrdačnije Vas pozdravljam«.
Podređenost Crkvi
Ugovori s Vatikanom jedna je od stalnih tema domaće javnosti. Neprekidno se raspravlja o tome kako te ugovore treba mijenjati, kako su loši, kako su neprilični, kako su Republiku Hrvatsku stavili u podređen odnos prema Crkvi. Valja napomenuti da predstavnike Republike Hrvatske nitko iz Katoličke crkve, odnosno Svete Stolice, nije prisiljavao da potpišu upravo ovakve ugovore, barem koliko je zasad poznato. Nadalje, promjena tih ugovora prilično je kompliciran posao. Riječ je, naime, o međunarodnim bilateralnim ugovorima i njih je moguće mijenjati obostranim dogovorom.
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture; ratificiran 24. siječnja 1997.
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske; ratificiran 24. siječnja 1997.
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima; ratificiran 9. veljače 1997.
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima; ratificiran 4. prosinca 1998.
Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama između Vlade RH i HBK; potpisan 1999.
Naravno, svaki je ugovor, pa tako i ove sa Svetom Stolicom, moguće i jednostrano otkazati, ali to teško da bi bio mudar potez. Hrvatska bi u takvom slučaju poslala poruku da se potpisanih ugovora drži, eventualno, dok joj oni koliko-toliko odgovaraju, i to bi bila loša poruka o nesigurnosti koja bi bila upućena praktički svim državama s kojima Hrvatska ima potpisan bilo kakav ugovor. No, ono o čemu se relativno rijetko govori jest što bi konkretno trebalo, ako bi išta trebalo, mijenjati u tim ugovorima.
Ivan Markešić, sociolog religije s Instituta Ivo Pilar smatra da je, budući da je Milanović izjavio kako će Vlada kojoj je on na čelu i dalje ispunjavati sve obveze iz ugovora s vjerskim zajednicama, a to znači potpomagati ih financijski, teško očekivati da će u svjetlu promijenjenih društvenih i gospodarskih prilika u kojima se nalazi suvremeno hrvatsko društvo, doći do bilo kakva pomaka u smjeru otpočinjanja javne rasprave o daljnjem važenju nekih ugovornih odredbi i o njihovoj možebitnoj promjeni.
Razlozi nezadovoljstva
Ivan Markešić je podsjetio i da je rijetko koji međunarodni ugovor pratio i prati još uvijek toliko velik interes javnosti kao što je slučaj s četiri ugovora koje je Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom i jedan ugovor između Vlade i HBK o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama.
– Razlozi nezadovoljstva od početka svode se na primjedbu da je tim ugovorima Katolička crkva u Republici Hrvatskoj dobila poseban, reklo bi se, privilegirani položaj u odnosu na sve druge vjerske zajednice koju se na potpisivane sličnih ugovora morale čekati šest (kao Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica), odnosno 12 godina kao Bet Israel, dok će s nekim vjerskim zajednicama država slične ugovore potpisati uskoro snagom odluka međunarodnih sudova, navodi Markešić.
– U hrvatskoj se javnosti naročito spornom držalo odredbu iz Ugovora o suradnji na području odgoja i kulture koja glasi da će »odgojno-obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimati u obzir vrijednosti kršćanske etike«. Ništa manje nije sporno i obrazloženje da su oboje strane pri sklapanju imale u vidu »nezamjenjivu povijesnu i sadašnju ulogu Katoličke crkve u Hrvatskoj u kulturnom i moralnom odgoju naroda, i njezinu ulogu na području kulture i obrazovanja« te da »većina građana Hrvatske pripada Katoličkoj crkvi«, navodi Markešić i upozorava da se to nezadovoljstvo proširilo i na odredbe kasnije potpisanog sporazuma između Vlade i HBK o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama čemu svjedočimo i ovih dana.
– Ti su ugovori omogućili sasvim drukčiji razvojni tijek religijskog života u hrvatskom društvu nego što je to bio do devedesetih godina prošloga stoljeća, a tim se ugovorima, između ostaloga, omogućilo uvođenje konfesionalnog vjeronauka u javne škole i predškolske ustanove zbog čega se u dijelu javnosti i postavljalo pitanje »a što s onima koji nisu vezani ni za jednu konfesiju i koji to ne žele?«, procjenjuje Markešić.
Ustvrdio je da se nude različita rješenja, ali ni jedno zajedničko. Osim pitanja vjeronauka, »jedno od trenutno glasnih pitanja je i ono o financiranju, ne samo Katoličke crkve, nego i ostalih vjerskih zajednica, kao i pitanja dušobrižništva u vojsci, policiji, zatvorima.
Materijalno pitanje je središnje za Zorana Malenicu, višeg predavača sociologije hrvatskog društva na splitskom Pravnom fakultetu.
– Važno je pitanje povrata imovine Katoličkoj crkvi, posebno pitanje povrata zemljišta jer je Crkva bila jedan od najvećih zemljoposjednika, navodi Malenica.
Prema njegovim saznanjima, zemlje koja je bila u vlasništvu Crkve relativno je malo vraćeno. Stav Zorana Malenice je da zemljište koje dosad nije vraćeno Katoličkoj crkvi i ne treba vratiti.
– Katolička crkva se ne može tretirati kao privatni kapitalist koji je u povijesti koristio privilegiranu poziciju i tako došao u posjed golemih zemljišnih površina, smatra splitski sociolog.
Raspravama do rješenja
Do rješenja zasigurno neće biti lako doći. Markešić savjetuje, »da bismo ipak došli do nekog prikladnog rješenja« organiziranje nekoliko okruglih stolova na kojima bi o postojećim ugovorima između Republike Hrvatske i vjerskih zajednica uopće, dakle ne samo s Katoličkom crkvom, raspravljali oni kojih se oni tiču.
– Tu bi raspravu moglo inicirati Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, ali bi to isto tako mogao učiniti i Centar za promicanje socijalnog nauke Crkve pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Raspravu bi bilo moguće organizirati i u sklopu priprema novoga Zakona o položaju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj oko kojega inače vlada »zavjet šutnje«, predlaže Markešić.
Ta pitanja se mogu i trebaju riješiti u mirnoj raspravi, na zadovoljstvo svih, a uz mnoštvo drugih problema hrvatskome društvu nije potrebno iscrpljivati snage na pitanjima koja se mogu riješiti na taj način.
– Ugovori sa Svetom Stolicom, kao i ugovori s ostalim vjerskim zajednicama, nisu i ne trebaju biti dogma niti tabu-tema. Ukoliko i dalje na njima svoju »hrabrost« budu odmjeravali glasni forumski anonimni vikači, i ukoliko »svijet bude započinjao uvijek od mene«, teško je očekivati napredak, prognozira Markešić, a za njega je kompromis u svemu, pa i u ovim pitanjima, najbolje rješenje.
No, očekivati da će u dogledno vrijeme započeti razgovori za koje se zalaže Markešić nije vjerojatno. To znači da će ugovori sa Svetom Stolicom i dalje biti stalna medijska tema koja se ponekad s mjerom, ponekad bez mjere pali i isto tako gasi. Ako ne prije, na dnevni će red doći prilikom prve sljedeće rasprave o proračunu.
