Njemu se to ne bi moglo dogoditi. Ivi Sanaderu. O prvaku s domaćih terena u teatrologiji političkog javnog nastupa napisano je štošta, a i bit će napisano i još svakakvih stvari, od kojih će neke možda biti složene i u formi sudske presude, ali Ivi Sanaderu se ne bi moglo dogoditi da pred novinare iziđe i otvoreno im da do znanja svojim ponašanjem i odgovorima da, zapravo, ne zna točno kakav je propis Vlada upravo usvojila. Pogotovo ako se propis doticao još vrućeg pepela na brzinu ugasle potencijalne političke afere. 

    Veliki Blefer, kao smo ga na ovim stranicama prozvali još dok je prvo desetljeće 21. stoljeća bilo mlado, u samouvjerenom bi stilu novinarima poručio, primjerice, da Vlada neće dozvoliti da bilo tko s upitnom biografijom nadgleda rad državnih poduzeća, dao bi za to svoju riječ i ponovio po devet tisućiti put kako borba protiv korupcije nema alternativu. Možda bi pritom čak i namignuo, čisto da pojača dojam ležernosti i potpune kontrole nad situacijom. 

    – To je tako?, začuđeno je prekjučer upitao sadašnji premijer Zoran Milanović novinare koji su mu objasnili da nepravomoćno osuđeni za gospodarski kriminal i dalje mogu sjediti u nadzornim odborima državnih tvrtki, što piše u odluci koji je Vlada usvojila tek nekoliko minuta prije premijerovog izlaska pred mikrofone. 

    Tamo gdje bi Sanader namignuo i odšetao s rukama u džepovima, Milanović je tek teturavo zaključio: »Ako je tako, ako ste vi u pravu, onda je to moglo biti drukčije«. 

   Afera Janaf

  Jer, Vlada koju vodi je u prvih nekoliko tjedana zbiljskog rada (nakon uspješno odvoženog referenduma o EU), napravila zapravo izvanredan posao, bez obzira na prve kritike koje su, očekivano, počele pljuštati. No, niti jedna od njih nije suštinska i ne može naštetiti osnovnom dojmu da su zemlju napokon preuzeli ljudi koji uglavnom znaju što i kako napraviti da se izvuče iz gliba u koji je potonula. 

    Najveća afera Vlade Zorana Milanovića dosad je bio pokušaj da se Srećka Ferenčaka imenuje u Nadzorni odbor Janafa. Priča o gradskom zemljištu, skrbi za invalide i trgovačkom centru smrdi dalje od neba, i bez obzira na to što se još čeka pravomoćna sudska presuda, jasno je da HNS-ov glavni tajnik nema što tražiti na državnim funkcijama ukoliko ne uspije doista spektakularnim obratom očistiti svoje ime. Friška, ovotjedna priča, oko koje je Milanović zamuckivao, međutim, mnogo je benignija. 

    Naime, radi se o tome da je Vlada svojom odlukom pooštrila kriterije koje donosi Zakon o trgovačkim društvima, a tiču se ulazaka u nadzorne odbore firmi u državnom vlasništvu. No, nije ih pooštrila na način da u svojoj odluci navede da u obzir ne dolaze i oni koji su nepravomoćno osuđeni. 

   Zazivanje otkaza

E sad, ne ulazeći u pomalo filozofsku raspravu o presumpciji nevinosti i pravu vlasnika da odredi kriterije po kojima će ga netko zastupati nadzirući rad firme, činjenice su sljedeće: a) i dosad su nepravomoćno osuđeni mogli sjediti u nadzornim odborima (hvala na pitanju, Jadranka Kosor je kritizirajući Vladinu odluku u četvrtak zaboravila da je tako bilo i u njenom mandatu); b) nitko to dosad nije problematizirao, već se pojavilo kao »skandal« u trenutku kad je Vlada zapravo pooštrila kriterije; c) Vlada nije ni dala naznačiti, a kamoli obećala da će propisom zabraniti nepravomoćno osuđenima da sjede u Nadzornim odborima i d) činjenica da je mogao sjediti u NO Janafa po važećim kriterijima i prije dva tjedna i danas nimalo nije pomogla Ferenčaku, jer je Milanović ipak jasno procijenio potencijalnu političku štetu takvog imenovanja. 

    Ne iznenađuje, nadalje, da je i povećanje PDV-a došlo pod udar kritike (zanemarujući pritom rasterećenja na drugim mjestima), da se plakalo za Ferdeljijem (koji je zaboravio da nije ušao u klub izviđača, nego u izvršnu, političku vlast), da se rezanja, pogotovo od strane medija koji su pod utjecajem krupnog kapitala i ideologije ekstremnog neoliberalizma, proglašavaju nedovoljnima i zaziva pljuštanje otkaza i ukidanje »suludih« prava zaposlenih u javnim službama (poput božićnice, regresa, ili naknade za troškove putovanja do posla). 

    Činjenice ipak kristalno jasno, zasad, idu u prilog onome što je nova Vlada napravila; prvi put u povijesti samostalne Hrvatske su smanjeni proračunski rashodi u odnosu na godinu prije. Time se pokušava dokinuti život na sve skuplji dug, koji nam, primjerice, u šest godina pojede cijeli jedan državni proračun. Hrvatska (još uvijek) nije prezadužena zemlja, međutim, s plaćanjem kamata nisu sretni ni najbogatiji. 

   Premijer bez miga

S druge strane, nije se dogodilo ni ono što su zazivali svećenici Moloha neoliberalizma, nije došlo do drastičnog rezanja svega – od plaća do radnih mjesta, jer bi se time, uspješno i efikasno (možda najplastičniji europski primjer je Velika Britanija), srezao prije svega vlastiti razvoj, a onda nakon toga i kreditni rejting, pa bi trebalo još stiskati i rezati, i prije nego što izgovoriš »Atena«, u izmaglici suzavca bi vidio Black blokera pored sebe kako baca ciglu u izlog McDonaldsa. 

    Naposlijetku, gospodarstvo je dobilo dugo zazivano rasterećenje, osim 2,4 milijarde kuna koliko će uštedjeti na zdravstvenom doprinosu, baš na sjednici Vlade na kojoj se zavrtio »skandal« oko nadzornih odbora, smanjeno je još nekoliko neporeznih nameta, čime je oslobođeno dodatnih 300 milijuna kuna. 

    Samo dan prije toga, Hrvatska banka za obnovu i razvoj je ponudila povijesno najpovoljnije kamate malim i srednjim poduzetnicima, s kamatom od jedan do tri posto. 

    Hrvatska, dakle, izgleda, više nije »na putu za put« izlaska iz krize, već je jasno zakoračila drumom kojim joj je ići. Iako je stoti dan rada nove Vlade, pa tako i prva prolazna ocjena još daleko, ovo dosad daje temelja optimizmu. 

    I to ne onom s migom i rukama u džepovima.