Hrvatski general, točnije general pukovnik Franjo Feldi umro je u subotu, prije četiri dana, nakon duge i teške bolesti. Zboru narodne garde Feldi je pristupio 3. rujna 1991., da bi šest mjeseci kasnije bio imenovan za načelnika Operativne uprave Glavnog stožera Hrvatske vojske, a od 1993. godinei za pomoćnika načelnika Glavnog stožera HV za borbeni sektor. Karijeru će privoditi kraju na dužnostima vezanim za izobrazbu časnika Hrvatske vojske te će ostati ubilježen i kao jedan osnivača Ratne škole Oružanih snaga, odnosno zapamćen kao prvi zapovjednik Ratne škole Oružanih snaga “Ban Josip Jelačić”, što je dužnost s koje je 2002. godine i umirovljen.

Kad kažemo da će “ostati zapamćen” pribjegavamo, zapravo, frazi prigodnoj ispraćaju zaslužnika. U široj javnosti, naime, general-pukovnik Franjo Feldi teško da će ostati zapamćen: njegovog imena nema na plakatima s naslovom “heroj”, niti su Feldijeve kolege iz Generalskog zbora, koji su prije par dana organizirali komemoraciju za Slobodana Praljka, generala osuđenoga za ratne zločine i sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu s Franjom Tuđmanom. General-pukovnik Franjo Feldi živio je i radio časno te kao takav nije iskoristiv za dnevno-političke potrebe ekstremno desnog krila vojnih umirovljenika, koji ne propuštaju priliku u javnosti prošetati odličja i upozoriti na svoju važnost.

Heroj Domovinskog rata, barem kad su u pitanju rukovodeći kadrovi Hrvatske vojske, ne postaje se predanim i časnim radom, onako kako je to radio general-pukovnik Franjo Feldi, nego je potreban moment kontroverze, kao što je optužnica, bijeg od pravosuđa ili pak, idealno je, presuda za ratni zločin.

Za komentar ove teze, koju na pladnju nude dvije smrti – Feldijeva i Praljkova – pitali smo umirovljenoga generala Hrvatske vojske Petra Stipetića, svojedobno zapovjednika Glavnog stožera Oružanih snaga i jednog od ratnih zapovjednika skrajnutih jer nisu igrali u kolu ekstremne desnice.

– Sve je okrenuto naopako. S Franjom Feldijem sam dugo radio i bili smo jako dobri prijatelji. Taj čovjek zaista je davao sve od sebe. Izgubili smo vojnika profesionalca, koji je bio kreator mnogih naših aktivnosti i žalosno je da danas nema ni osmrtnice u novinama, da se vidi da nas je napustio i da je otišao. Vidjet ćemo kakav će sutra biti ispraćaj na krematoriju i kakva će prije toga biti njegova komemoracija. Valjda će nešto reći, a ako ne kažu, Franju ćemo ispratiti mi, njegovi prijatelji, časno i dostojanstveno kako je zaslužio, rekao je za naš list Stipetić.

Profesor Žarko Puhovski pak ističe da su u hrvatskoj javnosti, kad su u pitanju hrvatski generali, važni ljudi koji pravi gnerali zapravo nisu niti bili.

– Ljudi koji su tu profesiju, koliko je to uopće moguće, obavljali korektno, koji su se ponašali u okviru međunarodnih pravila ratovanja naprosto su medijski neinteresantni, drugorazredni i oni ostaju u sjenci. S druge strane imamo nacional-ideologijski naboj, a to znači da su časnici Hrvatske vojske koji su svojedobno službovali u JNA u pravilu sumnjivi, ako se ne radi o ljudima kao što su, recimo, podoficiri poput Steve Culeja, koji su se radikaliziranjem nacionalističke pozicije uspjeli iz toga izvući ili o ljudima koji su svoju prošlost oprali poput Franje Tuđmana. Također, sumnjivi nisu niti vojni časnici potekli iz JNA koji su se uspjeli profilirati u javnosti kao pobjednički zapovjednici. Netom preminuli general ne pripada niti jednoj od tih skupina. Zato su po logici hrvatske javnost živjeli i umrli zaboravljeni od javnosti, ističe Puhovski.