U tjednu za nama svjedočili smo slomu Tomislava Karamarka. Istina, taj slom nije konačan, Karamarko je i dalje predsjednik HDZ-a, ali uglavnom sve što je gradio je slomljeno, dapače Karamarko je sam to slomio.

Karamarko je uporno gradio sliku sebe kao poštenog čovjeka, čistog od korupcije, dapače kao predvodnika borbe protiv korupcije, s čime je započeo još kao ministar unutarnjih poslova i stvaranjem takve slike sebe je htio pozicionirati kao antipoda Ivi Sanaderu, čovjeka koji je u Hrvatskoj postao simbol osobe ogrezle u korupciju.

Ta je slika u tjednu za nama, definitivno nakon odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, prošlost.

Karamarko nije isto što i Sanader, ni po kojoj osnovi. Međutim, odluka Povjerenstva u kojoj se navodi da je on u sukobu interesa, da je u potencijalnom sukobu interesa te da je kao dužnosnik narušio načela djelovanja dovela su ga u formalnom smislu na korak do korupcije.

Privatne i poslovne veze Tomislava Karamarka i njegove supruge Ane koštale su predsjednika HDZ-a političke karijere. Preciznije rečeno, koštalo ga je to što o tim svim vezama, njihovoj naravi, pa i poslovnim detaljima, nije pravodobno obavijestio javnost nego je petljao i prtljao o Ini, MOL-u, Hrvatskoj, Mađarskoj i arbitražnim sporovima kao da svih tih odnosa nema.  A ima, i to mnogo, i to ne od jučer.

Sklapanje ugovora

Josip Petrović je još prije deset i više godina, tada kao član uprave Ine, sklapao ugovore s tvrtkom Soboli u vrijeme kada je Karamarko bio suvlasnik te tvrtke. U četiri godine, od 2003. do 2006. godine, sklopljeni su ugovori vrijedni ni pet, ni šest, nego pet i pol milijuna kuna. Petrović je, kao što je znano, sklopio ugovor i s tvrtkom Drima u vlasništvu Ane Šarić, tada Karamarkove djevojke, danas Ane Karamarko, njegove supruge i to neposredno nakon što je ona tvrtku osnovala, a poslovati su prestali uoči Karamarkovog preuzimanja dužnosti u Vladi.

U svemu tome postoji i taj mračni koloplet Ine, MOL-a, Petrovića, njegovih iskaza kao svjedoka u arbitražnim postupcima koje vode Hrvatska i MOL, Ive Sanadera, Zsolta Hernadija, Roberta Ježića, deset milijuna eura mita. Na kraju je Karamarko, odmičući se godinama od Sanadera, završio upravo u onoj bari u kojoj se već godinama davi Sanader.

Slom je Tomislav Karamarko doživio i izborom Tihomira Oreškovića za mandatara, potom predsjednika Vlade. Orešković evidentno nije dorastao premijerskoj dužnosti (s obzirom na to kako zna hrvatski jezik i koliko poznaje hrvatsko društvo i politiku, bilo bi čudesno da jest), ali je evidentno i da je bio dovoljno tvrdoglav i svojeglav i nije dopustio Karamarku da potpuno slobodno kadrovira tamo gdje Karamarko itekako voli kadrovirati, a to su obavještajne službe.

Izborom Oreškovića u zadnji čas, kako bi doveo HDZ na vlast i izbjegao prijevremene izbore prije pola godine, Karamarko je pokazao da je loš kadrovik, a kao što je poznato, kadrovska politika je osnova svake politike. Taj slom s Oreškovićem, Karamarka će tek koštati.

Karamarko je slamajući Oreškovića (što je odlučio učiniti nakon što je Petrov odlučio slomiti Karamarka, a Orešković zatražio ostavku od obojice potpredsjednika Vlade), slomio i Vladu u kojoj je HDZ bio brojčano dominantan.

Rezultat izvjestan

Posljedica tog sloma, iskazivanja nepovjerenja Vladi, a nepovjenje je iskazalo čak 82,7 posto zastupnika, bit će prijevremeni parlamentarni izbori na kojima bi Karamarko mogao slomiti i valjda još jedino što mu je preostalo za slomiti, a to je HDZ. Kako trenutačno stvari stoje, postoji samo jedan način da Karamarko ne slomi i HDZ, a to je da se iz njega što je moguće prije makne. Druga varijanta je da ga nakon izbornog neuspjeha smijene u HDZ-u i potom, u skladu s vlastitim običajima, izbace iz stranke. Bude li on predvodio HDZ na izborima, rezultat je izvjestan, a HDZ bi mogao pasti ispod razine na kojoj je bio na izborima 3. siječnja 2000. godine i 4. prosinca 2011. godine, dakle kada je gubio.

No, postoji netko tko u ovome trenutku mora navijati za Karamarka i njegov kakav-takav politički opstanak do izbora, a to je SDP. Bjelodano je da je Karamarko, a ne Milanović, najjači adut SDP-a na predstojećim izborima. Nikakav program SDP-a, nikakva stranačka mobilizacija, nikakva (eventualna) nova lica, nikakva snaga stranke, nikakav predsjednik SDP-a nisu toliko jak izborni adut te stranke koja se želi vratiti na vlast kao Tomislav Karamarko.

Urušavanje Mosta

Slomu Tomislava Karamarka pripomogao je Božo Petrov. Kriza koja je izbila aferom Konzultantica omogućila je Petrovu i Mostu političko preživljavanje, a kolikogod to paradoksalno zvučalo, da bi preživjeli morali su sudjelovati u političkoj likvidaciji svog glavnog partnera, a posljedično i Vlade u kojoj sjede i njihovi ministri.

Od izbora 8. studenoga prošle godine Most se urušavao. Vrlo brzo počeo se urušavati kadrovski i s početnih 19 zastupnika završio je na njih 12 (što znači da je za nekoliko mjeseci uspio izgubiti 36,8 posto svojih zastupnika, što ruši tezu o čvrstini Mosta).

Vrlo brzo počeo se urušavati i anketno, a vrlo brzo (već u vrijeme postizbornih pregovora) postalo je jasno da su reforme za koje se zalažu prazna puška, a s obzirom na dokumente o pojedinim sektorskim reformama koje su distribuirali i novinarima, pitanje je i postoji li uopće puška. Most je izgubio jedinu temu kojom se ozbiljno bavio, a to je naporno pseudoevangelizirajuće moraliziranje koje je Most pokušao uspostaviti kao novu paradigmu politike nasuprot dosadašnjoj uobičajenoj političkoj praksi.

Afera Konzultantica omogućila je Mostu i Petrovu da obnove jedinu temu kojom su se ikada doista bavili, ponovo su postali misionari hrvatske politike, i to ih je (privremeno?) spasilo od potpunog potonuća. S tim će kapitalom, istina umanjenim u odnosu na onaj kojega su imali 8. studenoga, Most izaći na izbore. Petrov je u posljednjih nekoliko mjeseci minirao već gotovo postignut dogovor (barem je takav bio dojam u javnosti) sa SDP-om, minirao je nekoliko HDZ-ovih što ministara što kandidata za ministre, sudjelovao je u miniranju Karamarka, čime je pripomogao i miniranju Vlade u kojoj je on potpredsjednik. Bude li u poziciji da nakon izbora sklopi koaliciju sa SDP-om i Milanovićem ( i dopusti li mu to biskup Košić), ne treba sumnjati u Petrova i njegovu sposobnost da minira i SDP i Milanovića.