Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 1
Sutra: 10° 10° 1
14. prosinca 2019.
Ispis članka: Slavko Goldstein: Negiram egalizaciju, ali ona otvara put čistoj istini - Novi List

NoviList.hr

Slavko Goldstein: Negiram egalizaciju, ali ona otvara put čistoj istini

Primjedbe na ideologiju izjednačavanja žrtava

1. rujan 2013 19:19

Napisao: Boris Pavelić

Ne mislim negirati poslijeratni komunistički zločin, ali stvari nisu jednoznačne, a 23. kolovoza nije dobar datum za komemoraciju svim žrtvama, jer izjednačava Sovjetski Savez i nacističku Njemačku, što je u suprotnosti sa cjelinom povijesne istine

Foto N. Reberšak

Ministarstvo branitelja pozvalo je partizana, pisca, povjesničara i publicista Slavka Goldsteina da prošle subote sudjeluje na državnoj komemoraciji svim žrtvama totalitarnih i autoritarnih režima na stratištima Jazovki i Jadovnome.

Svi udžbenici moraju reći da je NDH bila zločinačka

Kako biste vi organizirali sjećanje na zločine nacizma i zločine počinjene poslije partizanske pobjede?

   – U tim sam temama sasvim razumljivo pod trajnim dojmom osobnih emocija, pa vjerojatno ne mogu uvijek biti racionalno objektivan i ne bih htio biti sudac koji preporučuje. No prve znakove već imamo. Pozitivan je znak da je sadašnji predsjednik vlade otišao na Bleiburg još prije nego što je postao premijer. Ali, istovremeno, dobro je to što je njegova vlast skinula pokroviteljstvo s komemoracije u Bleiburgu. Mislim da je primjereno da mi, još živi partizanski borci, odemo na Bleiburg i iskažemo žaljenje što su naši suborci počinili ratni zločin osvete, pa i politički zločin. Priznat ćemo da su žrtve Bleiburga žrtve ratnog zločina – ne genocida! Međutim, da Sabor daje pokroviteljstvo žrtvama zločinačke vojske, koja je četiri godine bila najpouzdaniji saveznik Hitlerova zla – to je krajnje neprimjereno. Vjerujem da je ideologija nivelacije zločina »falš« i da će kad-tad otpasti. To će možda trajati dugo, ali će se dogoditi. Konačno raščišćavanje počet će onda kad u svakom školskom udžbeniku povijesti u osnovnoj školi bude rečenica: »NDH je bila zločinačka država«. To je aksiom današnje Europe i današnjega odnosa prema Drugom svjetskom ratu. To je i odnos današnje Njemačke prema Hitlerovoj državi. I komunistička je Jugoslavija okrvavila ruke, samo u manjem dijelu svog postojanja, dok je NDH bila zločinačka od prvog do zadnjeg dana. Valja, s druge strane, priznati i činjenicu da su partizani, kao sastavni dio antifašističke koalicije, spasili Hrvatsku od moguće poslijeratne četničke orgije i vlasti. Kada se te osnovne istine kažu, moći će se reći i da su partizani u određenom razdoblju činili zločine, pa da su i ustaše tu i tamo nekoga poštedjeli, ili čak da je bilo i nekih opravdanih postupaka ustaške države.

   Premda bi se moglo očekivati da čovjek kojemu su ustaše na Jadovnome ubile oca neće propustiti priliku da se i ovaj put pokloni na mjestu stradanja svoga oca, Goldstein je ostao u Zagrebu. Zašto, objašnjava u intervjuu za naš list.

   Zašto niste otišli na komemoraciju?

   – Ispričao sam se. Upravo sam prebolio dosta jaki napad viroze, koji me sasvim iscrpio. A i u mojim godinama, taj naporni dan, od osam ujutro do osam navečer u autobusu, Jazovka, Jadovno – sumnjam da sam bio sposoban to izdržati. Objasnio sam to nadležnima u Ministarstvu branitelja, ali i dodao da pored toga neposrednog razloga, imam i dvojbe o nekim detaljima koncepcije takve komemoracije.

   Kakve dvojbe?

   – Više ih je. No, one ne znače negaciju, jer poštujem nastojanje ministra Matića da se prebrode mučne točke naše bliže prošlosti. To su iskrena i poštena nastojanja. Dvojbe izviru iz odnosa prema tim događajima, koji u nas još uvijek nisu posve raščišćeni. Počeo bih od samoga datuma: 23. kolovoza je Europski parlament proglasio Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma. Kod nas, a već je i to dvojba, to je prevedeno kao »žrtve totalitarnih i autoritarnih režima«. Ali to nisu iste stvari. U Jugoslaviji, staljinizam je trajao četiri, pet godina, totalitarizam pedeset, ali staljinizma poslije 1952. nije više bilo. Vratimo se datumu: pakt od 23. kolovoza između nacističke Njemačke i komunističkog SSSR-a otvorio je vrata Hitleru prema istoku, ali prije toga, 30. rujna 1938., Engleska i Francuska ta su vrata već otvorile sporazumom u Muenchenu kad su Hitleru izručile Čehoslovačku. Engleska i Francuska sukrivci su za 23. kolovoza. Prema tome, taj je dan jedan od miljokaza prema ratu i ratnim zločinima, ali nikako njihov glavni začetnik ili simbol. Pakt između Hitlera i Staljina trajao je nepune dvije godine, a zatim su međusobno kravavo zaratili, pa je stoga neumjesno tako olako izjednačavati nacizam sa Sovjetskim Savezom i komunizmom, premda komunizam jest počinio zločine. Ali, Sovjetski Savez je pobijedio Hitlera! Povijest je vrludava, i nije ni jednosmjerna ni jednoznačna. Komunizam je kriv za mnoge zločine u mnogim zemljama, najviše baš u Sovjetskom Savezu, ali, stjecajem okolnosti, četiri godine on je bio važan, ili čak najvažniji dio antifašističke koalicije. Antifašizam je bio privremeni četverogodišnji pakt komunizma i kapitalizma protiv smrtne opasnosti za oboje. Taj četverogodišnji saveznički intermezzo unutar stoljetnog konflikta između komunizma i kapitalizma mora se također imati u vidu. Sovjetski Savez imao je najveće žrtve u Drugom svjetskom ratu. Tko zna kako bi taj rat završio bez Sovjetskog Saveza.

Janšina inicijativa

Znači li to da rezolucija Europskog parlamenta kao da iz povijesti izbacuje taj četverogodišnji savez kapitalizma i komunizma protiv nacizma?

Primorski partizani spasili tri tisuće Židova

Bi li hrvatski europarlamentarci u Europskome parlamentu trebali govoriti o nedostacima europskoga spomen-dana iz hrvatske perspektive?

   – Nije to danas primarno, iako bi bilo poželjno da netko od njih u pogodnoj prilici objasni kako se povijest u Hrvatskoj drugačije odvijala nego u baltičkim republikama ili u Poljskoj, i da te razlike treba uvažavati. Evo jednog detalja: u travnju sam sudjelovao na simpoziju o židovskome otporu nacizmu u berlinskome institutu Moses Mendelssohn. Podaci koje sam ondje iznio zapanjili su sudionike: za razliku od drugih zemalja, u kojima se židovski otpor nacizmu svodio na pojedine male grupe ili minijaturne vojne jedinice, ili na male otpore unutar geta, u hrvatskim i bosansko-hercegovačkim partizanima spasilo se pet tisuća Židova! Hrvatski partizani, naročito 13. primorsko-goranska divizija, s Raba je izbavila cijeli jedan židovski logor, tri tisuće ljudi! To je jedinstven slučaj, nigdje drugdje takvog nije bilo.

   – Točno. Ona izjednačuje Staljina i Hitlera, koji jesu obojica zločinci, ali nisu iste vrste, i nisu konstantno jednoznačni. Hitler jest: on od početka do kraja tjera svoju zločinačku politiku. Staljin zločinačku politiku počinje već dvadesetih godina, kulminirala je tridesetih s velikim čistkama, ali od 1941. do 1945. on je glavni nosilac borbe protiv Hitlera. Churchillu, koji je 1919-1921. bio ogorčeni predvodnik intervencionističke borbe protiv Oktobarske revolucije, u Donjem domu britanskog parlamenta neki su 1941. predbacivali su što ide u Moskvu sklopiti savez sa Staljinom. On je odgovorio: »Kad bi gospodin Sotona danas ratovao protiv Hitlera, otišao bih u pakao sklopiti pakt s gospodinom Sotonom«. Churchill je duhovni kreator antifašističke koalicije, ali najveću bitku vodio je Sovjetski Savez. Nažalost se Sovjetski Savez poslije rata opet vratio zločinačkoj politici. Ne mislim negirati poslijeratni komunistički zločin, ali stvari nisu jednoznačne, a 23. kolovoza nije dobar datum za zajedničku komemoraciju svim žrtvama, jer izjednačava Sovjetski Savez i nacističku Njemačku, a to je u suprotnosti sa cjelinom povijesne istine.

   Rezolucija Europskog parlamenta naglašava različitost iskustava država članica u Drugome svjetskom ratu, te izražava želju da se uvaže sva ta iskustva. Vi, s jedne strane, uvažavate napore da se žrtve obilježe, a s druge, imate primjedbe na način kojim se to čini.

   – Dokaz da u tom načinu nešto ne štima jest to što su taj dan prihvatile samo tri baltičke republike, Poljska i Mađarska te Švedska kao izuzetak i Slovenija, koja je također donekle izuzetak. Baltičke republike, Poljska, donekle i Mađarska, zemlje su koje su zaista prošle kroz teror obje diktature. Te države možda i mogu nešto izjednačavati, premda i tu ima varijanti: Hitler je ondje počinio genocid nad Židovima, a Staljin političke zločine nad tamošnjim narodima, što također nije isto. No, što se masovnih zločina tiče, i jedna i druga strana tu su podjednake. I naravno da su Baltičke zemlje, Poljska, i donekle Mađarska, prihvatile takav datum, jer je njihovoj povijesti primjeren, ali hrvatskoj i jugoslavenskoj nije. Spomenute su zemlje prošle okupaciju nacističke Njemačke i aneksiju ili okupaciju Sovjetskog Saveza, mi nismo. Naša je povijest drukčija. Zašto Francuska, Engleska ili Španjolska nisu prihvatile obilježavanje tog datuma? Jer imaju drukčiju povijest. Rezolucija je u Europskom parlamentu usvojena na inicijativu Janšine, desničarske vlade, uz pomoć tada najjače europske desne stranke, koja rado nivelira povijest, i uz snažnu podršku baltičkih republika. Ali obilježavanju se nisu priključile ni Belgija, ni Luxemburg, ni Nizozemska, ni Grčka. Engleska i Francuska pogotovo nisu, jer one su, kako smo već rekli, sukrivci za 23. kolovoza 1939. U Engleskoj i Francuskoj danas je neupitno da su Chamberlanin i Daladier bili kapitulanti pred Hitlerom i Mussolinijem.

Na Jadovno, pa na Jazovku

Usprkos svemu tome, spomen dan je u Hrvatskoj uveden, pa danas u istome danu imamo komemoracije na Jadovnome i na Jazovki. Vi ste i osobno žrtva Jadovnog: ondje su vam ustaše ubili oca. Kako se žrtva Jadovnoga osobno osjeća kada se komemoriraju ta dva mjesta?

   – Nelagodno. Naime, smatram da moram otići i na Jazovku. Ali da prvo odem na Jazovku, a tek onda na Jadovno, kako je ove godine bilo organizirano, bilo bi mi mučno. Vrlo mučno. Pogotovo zato, jer da odem na Jazovku s grupom ljudi od kojih mnogi neće otići na Jadovno, osjećao bih se prevarenim. Kada je već napravljena takva egalizacija, u najmanju je ruku trebalo ići prvo na Jadovno, gdje je sve počelo, a tek onda na Jazovku, koja je, jednim dijelom, i posljedica Jadovnog. To su različiti zločini: Jadovno je zločin genocida, Jazovka je ratni zločin osvete, ili voluntarističkog ubijanja ratnih zarobljenika bez suda. To je zločin, ali nije genocid. Idemo li šire, ustaški zločini i zločini partizanskog komunizma nisu isto. Partizani nikada nisu masovno ubijali žene i djecu, nikada nisu likvidirali cijela sela, što su ustaše radili cijelo vrijeme svoje vladavine: ubijali žene i djecu i palili sela na Kordunu, Baniji i Lici. Staljinizam je postojao i kod nas, barem četiri ili pet godina. Trajao je intenzivno od 1944-45. do 1949, s golootočnim izdankom još i do 1952. Vlast je ostala totalitarna, ali od 1953. u Jugoslaviji više nije bilo ubijanja političkih protivnika bez suđenja. U tome je i razlika između totalitarizma i staljinizma. Sudovi su dijelom bili politički, ali su postojali zakoni i sudska procedura. I bilo je izuzetno malo smrtnih kazni. Taj takozvani titoizam, ili, kako ga ja zovem, »ublaženi komunizam«, sadrži relativno malo staljinističkih komponenti, pa se i rezolucija Europskog parlamenta samo djelomično može odnositi na zemlje bivše Jugoslavije.

   Dakle, zločini nisu isti, ni režimi nisu isti. Usprkos tome, i u Hrvatskoj se sve snažnije uvrježuje ideologija prema kojoj su sve žrtve iste. Vidimo da i predsjednik Josipović nabraja stratišta bez da ih razlikuje. Mislite li da bi Hrvatska trebala odustati od takve vrste komemoriranja? Što da se radi?

   – Imate pravo, ali stvari valja gledati u razvoju. Do 1990., jednostrano su se priznavale samo žrtve, uzmimo im opće ime, Jasenovca i Jadovna. Zatim je došla, rekao bih, ne baš neočekivana amplituda na drugu stranu, s prešućivanjem, pa i negiranjem žrtava Jasenovca: prešućivalo se, mijenjala su se imena ulicama, oštećivani i rušeni spomenici antifašizmu, među njima i oni velike kulturne vrijednosti, poput spomenika Vojina Bakića u Gudovcu, mjestu prvoga ustaškog zločina... Taj spomenik, usput, do danas nije vraćen. U toj amplitudi počelo je negiranje žrtava Jasenovca i mitologiziranje žrtava Bleiburga i Jazovke, s pretjerivanjem u broju žrtava. Ali, pomalo je postajalo jasno da se i iz tog zločina pravi mit, kao što se pravio mit od Jasenovca, s onim pretjeranim brojkama o 600 ili 700 tisuća ubijenih. No javnost je osjećala da tu nešto ne štima, da se ni jedno ni drugo ne može negirati. I tako smo došli do kompromisne ideje o niveliranju zločina, o egalizaciji, koja je također historijska neistina, ali je vjerojatno ipak put prema uspostavljanju istine. I zato ja negiram egalizaciju – sa sinom Ivom napisao sam i knjigu »Jasenovac i Bleiburg nisu isto« – ali mislim da ona otvara put čistoj istini, jer je povratak od, nazovimo je tako, desničarske amplitude. A Spinoza je napisao da je »istina cjelina« i da bez istine nema zdrave komunikacije među ljudima. Želite li zdravu komunikaciju, naročito u ovim krajevima gdje su ljudi bili podijeljeni na različite strane, jedini je lijek bar osnovno spoznavanje cjelovite istine, viđene sa svih aspekata, kako bismo mogli razumjeti i drugu stranu. Sada se ta cjelina polako uspostavlja. Uspostavit će se i za Jazovku, u kojoj ipak nije četiri tisuće, nego vjerojatno oko četiri stotine posmrtnih ostataka. Za Jasenovac istina o broju žrtava već je uspostavljena, pa znamo da nije bilo 700 tisuća, nego devedeset ili stotinu tisuća žrtava. Zato ne negiram dobru namjeru istodobne komemoracije na Jadovnu i na Jazovki, uza sve osobne primjedbe, od kojih je najveća ta da bih najprije išao na Jadovno, a tek potom na Jazovku.