Dani kada je prestao biti čovjek

Sjećanje na holokaust: Prof. Boris Braun – električar bodljikave žice

Bojana Mrvoš Pavić

Ovaj vitalni 92-godišnjak je, nakon hapšenja gotovo cijele obitelji 1942. u Zagrebu, u ustaškom zatvoru u Savskoj ulici proveo sedam mjeseci, a zatim preživio i Auschwitz, logor Jaworzno pored Auschwitza, pa Blechhammer, također u Poljskoj, i kraj rata 1945. dočekao u njemačkom logoru Buchenwald 



Tragedija holokausta mora biti zapamćena sa sramom i strahom dokle god ljudsko sjećanje bude postojalo. Samo ako se sjećamo, onda možemo odati prikladnu počast žrtvama. Nikad ne smijemo zaboraviti te muškarce, žene i djecu, niti njihovu agoniju – kazao je 2006. godine Kofi Annan, tadašnji glavni tajnik Ujedinjenih naroda. Prošao je Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Pričamo, kako se ne bi zaboravilo. 


    – Naravno da ću naći vremena za vas, moja se priča, naše se priče, moraju čuti i ponavljati, ponavljati koliko god je potrebno, i dok smo god živi, kazao nam je prije nekoliko dana Boris Braun, 92-godišnjak koji je, nakon hapšenja gotovo cijele obitelji 1942. u Zagrebu, u ustaškom zatvoru u Savskoj ulici proveo sedam mjeseci, a zatim preživio i Auschwitz, logor Jaworzno pored Auschwitza, pa Blechhammer, također u Poljskoj, kraj rata 1945. dočekavši u njemačkom logoru Buchenwald. 


    Prof. Braun nas dočekuje u Židovskoj općini u Palmotićevoj ulici. Tu je, kaže, obavezno dva, tri puta tjedno, svrati na kavu i »čašicu razgovora«. Svi ovdje poznaju tog nevjerojatno vitalnog čovjeka koji je u svojim ranim 20-tim godinama svjedočio velikom zlu, a danas je jedan od sve malobrojnijih koji nam o toj tragediji mogu i pričati. Često i sam, kaže nam, kuca na vrata škola, želi djeci pričati o holokaustu, jer se mora. Neke su ga škole, veli, odbile, neke su mu organizirale predavanje za nastavnike, a on inzistira na djeci. »Ne nastavnicima, djeci treba pričati, kako se veliko zlo ne bi ponovilo…« 




    Rođen je 1920. godine u Đurđevcu, u dobrostojećoj obitelji Šandora Brauna, vlasnika đurđevačke pilane, vinograda, mlina, čak i pogona za proizvodnju leda. Njegov je otac u đurđevački kraj doveo struju i održavao tamošnju trafostanicu. Ta je trafostanica, kad se »prevrti« film, gospodinu Braunu spasila život.   


Poznanstva nisu pomogla


U vrijeme Pavelićeva dolaska na vlast, i donošenja rasnih i antižidovskih zakona, Boris je bio student agronomije u Zagrebu. Otac ga je vrlo brzo povukao kući, u Đurđevac, jer su po Zagrebu već počela hapšenja i deportacije mladih Židova. S vremenom, čuli su za Jasenovac, odvedeni su bili već i neki đurđevački Židovi, no Braunovi su mislili da im se, zbog očevih poznanstava, ništa ne može dogoditi. 


    – Kod nas je na imanju svake godine bio lov u kojem su sudjelovali očevi prijatelji, između ostalih ban Šubašić, tadašnji zagrebački gradonačelnik Mate Starčević, mnogi drugi. I Kvaternik je bio očev znanac, njihovo je poznanstvo, koliko sam čuo tada iz priče, datiralo još iz Austro-Ugarske. Otac je pomagao možda čak i Pavelića prije ’41, ja to ne znam. Što god da je bilo, nije pomoglo. Nitko od nas nije računao na ono što je došlo. Još smo u vagonima za Auschwitz mislili da idemo na rad, započinje svoju priču Boris Braun. 


    Kod kuće, dok je, povučen iz Zagreba, čekao što će se dalje događati, Borisu je bilo dosadno. U Zagreb, na fakultet, nije smio, pa je kod kuće tako besposlen počeo s očevim radnicima odlaziti u trafostanicu. 


    – Na studiju sam polako počeo upijati ideje socijalizma i sad, ponovno u Đurđevcu, nisam htio pred očevim zaposlenicima ispasti razmaženi sin. Počeo sam s njegovim električarima odlaziti u trafostanicu i polako učiti, priča 92-godišnjak. U jesen 1942. godine, u noći, uhapšeni su svi osim sestre Štefice koja je već u Zagrebu bila udana za Hrvata katolika, što ju je i spasilo od deportacije. Ostali Braunovi dovedeni su u zatvor u Savskoj ulici, gdje je krenula Borisova trogodišnja kalvarija. 


    – Tu smo svi, za njih, prestajali biti ljudi. Sve nam je oduzeto i skinuto, dobili smo tek cipele, dvije lijeve ili dvije desne, jedne gaće, košulju, hlače i kaputić, sve staro i milijun puta isprano, grubo. 


    U zatvoru su proveli više od pola godine – Boris i otac u istoj ćeliji na muškom odjelu, majka na katu iznad. U svibnju ’43., na majčin rođendan, ukrcani su u teretne vagone oko podneva, da bi vlak, u njima nepoznatom smjeru, krenuo tek puno kasnije, u noći. Za Auschwitz. 


    – U stočnom vagonu stotinjak ljudi, hrane i vode minimalno, tek nešto malo kruha i sira koje smo ponijeli sa sobom. Mislili samo da će nas odvesti u Italiju, tek su kasnije otac i majka koji su često putovali u Beč, kroz mali otvor na vagonu shvatili da smo na pruzi prema Beču, i dalje. Ja sam, tada još dvadesetdvogodišnjak, u vagonu primijetio jednu lijepu djevojku i sve do kraja puta razmišljao kako ću joj, kad izađemo iz vlaka, hofirati… – priča Braun. Vrata vagona otvorila su se u Auschwitz-Birkenau, ljudi su iskakali van, a on je, zajedno s još jednim mladićem, dobio naredbu da na zemlju spusti one koji su u njihovom vagonu putem umrli.   


Prst uperen u nebo


– Onda sam stao u kolonu u kojoj je bio i moj otac, majku više nisam vidio. Iz očeve kolone su me, međutim, premjestili u kolonu koja je pješice krenula put baraka, a ostali, stariji ljudi, uključujući i moje roditelje, kamionom su odvezeni – u krematorij. Stigli smo u barake, počeo sam razgovarati sa starim logorašima, pitavši ih kamo su odveli moje roditelje, a oni su mi odgovorili upirući prstom u nebo. Sve mi je bilo jasno. Znao sam da sam u klaonici, u stroju za ubijanje ljudi i da više nema mame i tate. Nevjerojatno je to – nemaš vremena za tugovanje, razmišljaš samo kako preživjeti, nastavlja Braun. Sutradan, po dolasku, dobio je svoj logoraški broj i karton koji je kasnije, godinama poslije rata, spletom okolnosti, dobio na kućnu adresu. 


    – U Rapcu, gdje imam vikendicu, prijatelj me upoznao sa svojim gostom, tadašnjim ravnateljem muzeja u Auschwitzu, koji mi je kasnije i poslao moj karton iz logora. Zato znam da sam ‘evidentiran’ 7. svibnja, ’43. Dok su se kartoni upisivali, razgovarao sam sa starim logorašima na njemačkom jer smo njemački govorili i kod kuće, i oni su me pitali što znam raditi. Rekao sam im da sam student poljoprivrede, a oni meni da ni za živu glavu poljoprivredu ne upisujem, budući da je u logoru i puno Poljaka seljaka. Kad je na mene došao red, rekao sam da sam električar. Očeva me trafostanica spasila. 


    Svaki je »boks« u barakama u Birkenau primao 15-ero logoraša – trojica su ležala okomito u prolazu između kreveta, dvojica im još pod nogama, i tako na tri kata. Za obrok se dobivao komadić kruha, uz to komadić kobasice, ili pak samo juha, nekakva kaša od krumpira. 


    – Dobivali smo i »čaj« ili »kavu«, u oba slučaja samo crnu vodu koja je bila malo zaslađena onda kad uopće ne bismo dobivali hranu ili pak potpuno bljutava kad se uz nju dobivala i hrana. Sjećam se i kockice sira koju smo ponekad dobivali, jako fina stvar, najbolji sir koji sam jeo, a smrdio je na kilometre… – priča gospodin Braun. 



   Kad pričam djeci u školama sve ovo, ispričam im i epizodu kad sam u SS-ovsku baraku išao provjeriti struju pa pored barake, u zdjeli njihovih vučjaka koji su s gazdama bili »na poslu«, vidio komad zamrznutog mesa. Uzeo sam to, odnio u baraku, u kojoj smo meso još poluzaleđeno i pojeli. Bilo je i onih koji ga nisu htjeli. Ja sam jeo. Pitam djecu u školama, uništi li to čovjekov ponos ili ne. Mi smo samo htjeli preživjeti, zaključuje prof. Braun. 



 Odmah po dolasku u logor, priča, zajedno je s ostalim logorašima uposlen na prenošenju cigli pet kilometara dalje, da bi ga zatim, kao »električara«, prebacili grupi električara, Poljaka, koji su, između ostalog, odlazili i do krematorija kad bi došlo do kakvog kvara. 


    – Jednog smo dana dobili nalog da odemo u krematorij u kojem se pokvario lift. Poljaci su ga popravljali, a kako straže nije bilo, meni vrag nije dao mira i ja sam počeo njuškati. Malo je ljudi to vidjelo – peći, plinsku komoru, sve. I znao sam što se tamo događa, naletio i na majstore koji su željezna vrata komore koja su se dotad otvarala prema unutrašnjoj strani, postavljali tako da se otvaraju prema van. Bilo mi je jasno i zašto.   


»E, tu bum ostal živ!«


Mladi Boris premješten je zatim u »zidani« dio Auschwitza, onaj »bolji«, tri kilometra udaljen od baraka u Birkenau. Tamo je, kaže, dobio »lijep krevet«, a ubrzo je naletio i na tri Jugoslavena – jednog Mišu iz Osijeka, krojača, na jednog Polgara iz Donjeg Miholjca i na još jednog Osječanina, ne sjeća mu se imena, nogometaša, za kojeg su mu odmah ostali rekli da ga se čuva. Taj je bio »kapo« – jedan od logoraša, najčešće biranih među kriminalcima, koji su zapovijedali ostalima, a i sami na kraju završavali u komorama. 


    Nakon određenog vremena, SS-ovci su tražili dobrovoljce za osnivanje novog logora – jedini se Boris javio, Mišo i Polgar nisu, uvjereni kako ih zapravo žele odvesti u smrt, što im se, po ostanku u Auschwitzu, i dogodilo. Sutradan, na kamionu natovarenom građevinskim materijalom, Boris je stigao u Jaworzno, tridesetak kilometara udaljeno od Auschwitza, logor u osnivanju. »E, tu bum ostal živ!«, rekao je samome sebi ugledavši samo dvije barake – u jednoj je bila kuhinja, a u drugoj SS-ovci – i brisani prostor koji je tek trebalo opasati žicom i sagraditi barake. U prvom transportu, u Jaworzno je stiglo stotinjak logoraša, kasnije se logor proširio na tridesetak baraka. Boris je čitavo vrijeme bio zadužen za električne radove, provjeru šaltera u SS-ovskim barakama, za svjetlo oko logora noću. Nikoga ne pitavši, u početku, kad se logor širio, odlučio je dio žice namijenjen ogradi upotrijebiti za »elektrifikaciju« baraka pa je svjetlo doveo i logorašima. – To su SS-ovci, naravno, vidjeli, nisu me kaznili jer je svjetlo u barakama odgovaralo i njima, ili im je bilo svejedno. Prozvali su me »električarom bodljikave žice«, što je bilo izrugivanje, ali i svojevrsno priznanje. Jednom sam, tobože provjeravajući šaltere u SS-ovskoj baraki, a kraj rata već se nazirao, čuo dvojicu kako govore hrvatski. Odvažio sam se i obratio im se, doznao da su folksdojčeri iz Vojvodine, kasnije su mi s vremena na vrijeme dali čak i kruha – sjeća se gospodin Braun.   


Povratak kući


U Jaworznu je dočekao 1945., uskoro i 17. siječnja te godine, evakuaciju, pješačenje koje je, na temperaturi od minus 20 trajalo tri, četiri dana. Stigli su u Blechhammer, poljski radni logor, a kako su SS-ovci krenuli u bijeg, logoraši su uskoro na kratko vrijeme ostali sami. »Onako slomljeni, gladni i neispavani, u kuhinji smo pronašli vreću punu graha. Tri godine graha nismo vidjeli, zamislite te sreće! Dok su avioni letjeli iznad nas, mi smo u nekakvom amperu i u još dva lavora skuhali grah, nažderali se i zaspali! Nismo mogli ništa drugo, a pogotovo bježati. Uskoro je u logor došla njemačka žandarmerija i odvela nas u Buchenwald. Utrpali su nas u sanitarni čvor, otvorili vodu da se okupamo, dali nam i sapun, a onda smo odjednom ostali bez vode. Mokri i umorni, legli smo na pod i zaspali«, privodi kraju svoju priču Boris Braun. 


    Kući se, među posljednjim logorašima iz Buchenwalda, vratio u ljeto ’45. u oslobođeni Zagreb. Završio je svoju agronomiju, kasnije se na Agronomskom fakultetu i zaposlio kao profesor. Otišao je ’71., nakon što se pobunio protiv odluke ostalih profesora da se s fakulteta izbaci kolega »proljećar«. Do mirovine je radio kao republički inspektor za peradarstvo. 


    U dva i pol sata, koliko je trajala ova priča, polako ali sigurno sjetio se svega – datuma, imena i detalja za koje ovdje, nažalost, nema dovoljno mjesta. »Već je toliko sati? Moram kući na ručak!«, diže se hitro, brzinom kakvog 60-godišnjaka. Plaća nam kavu, konobarici dobacuje kako će poljubac dobiti drugi put… Čini se, važno je živjeti punim plućima.


____________________________________


 Ruth Dajč: Od smrti me spasio kardinal Stepinac 


   


    U Židovskoj općini u Zagrebu, pozdravljajući se nakon razgovora s Borisom Braunom, ljubazno nam se obraća gospođa sa susjednog stola, 85-godišnja Ruth Dajč, rođena Perl, Židovka koju je od sigurne smrti spasio kardinal Stepinac. Njezin je brat, priča nam, s Borisom Braunom išao u gimnaziju u Bjelovaru, a poginuo je u pokušaju partizanskog atentata na Milu Budaka u Koprivnici 1941. Te je godine, sa samo 14 godina, Ruth ostala potpuno sama – otac je uhapšen i ubijen u Jasenovcu, a majka, zbog brata partizana, odvedena u ustaški zatvor u Savskoj ulici. 


    – Imati 14 godina tada, vjerujte mi, nije bilo kao danas. Djeca su, kako god se vama činilo, tada bila prava djeca, danas puno više znaju i mogu, napominje gđa. Dajč. Prvo su je sakrivali susjedi, zatim i mnogi drugi – od listopada 1941. do veljače 1942. spavala je, koliko se sjeća, u 40-tak kuća, a danju bi se skrivala u Petrovoj crkvi. Nakon nekog vremena tamo ju je primijetila jedna časna sestra. Odvela ju je na Kaptol, kod Stepinca, koji je onda naredio da se mladu djevojku pokrsti, a onda smjesti u samostan. 


    – Bila sam jako gladna, u samostanu sam se konačno najela – dodaje, navodeći kako je tamo naučila i šivati. Nakon što je navršila 16 godina, u samostanu, međutim, više nije mogla ostati pa su je smjestili u jednu obitelj kao kućnu pomoćnicu, a kako je imala krsni list i dokumente iz samostana, uspjelo joj je kasnije upisati i medicinsku školu, pa se ’44. i zaposliti u Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Imala je, priča, puno sreće. Ujak, koji je poslije skončao u Auschwitzu, nekoliko je puta početkom rata po nju slao ljude jer je znao da je sama, no nije htjela otići jer je znala da joj je majka u zatvoru u Savskoj, kamo joj je ponekad slala kakav mali paketić. Nakon oslobođenja Zagreba, majku je srela na ulici, ispred stana koji više nije bio njihov, kao ni tatina tvornica čarapa u Bjelovaru koju je tražila natrag. Udala se sa 18 godina, ’47. su joj sudili kao državnom neprijatelju za pronevjeru i osudili je na godinu dana zatvora i oduzimanje kompletne imovine. Zato što je bila trudna, u zatvor je ipak nisu slali. I muž ju je ostavio pa je 1950. s malom kćeri otišla u Izrael, tamo završila u vojsci, a kćer su joj smjestili u dom. Ponovno se u Izraelu udala, a nakon četiri godine vratila kući, zbog bolesne majke. Završila je studij socijalnog rada i kao socijalna radnica radila sve do mirovine. Povrat svoje imovine još čeka.