U roku, godinu dana nakon što je osnovano, Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima završilo je posao i objelodanilo tzv. Dokument dijaloga koji sadrži Temeljna polazišta i preporuke te dio o normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta.

Reakcije na taj posao su vrlo podijeljene, veliki dio saborske oporbe ga kritizira, a premijer Plenković ga, naravno, iznimno hvali. Ustavnopravni stručnjaci su oko toga podijeljeni. U HDZ-u kao da su uglavnom ravnodušni, ali nije netočno rekao ministar zdravstva Milan Kujundžić – preporuke će svatko tumačiti onako kako to bude htio.

Na konačni dokument o kojem se na kraju obavljenog posla uopće nije glasalo, kako i prilikom tog čina ne bi došlo do podjela, pristiglo je već šest izdvojenih mišljenja i to uglavnom od članova Vijeća desnijeg svjetonazora. Po tome bi se dalo zaključiti da su ‘desni’ očekivali potpuno izjednačavanje u zločinstvu i totalitarnosti fašističkog, ustaškog NDH-ovskog režima s režimom komunističke Hrvatske unutar Jugoslavije. To se nije dogodilo, ali nipošto se nije niti moglo dogoditi jer bi u tom slučaju bio suspendiran i Ustav RH. Ipak, to su neki očekivali, oslanjajući se upravo na dosta uvriježenu praksu represivnih organa i sudova, pogotovo kad je HDZ na vlasti, koja nerijetko abolira i govor mržnje i različite vrste ustašluka pa se čini kao da Ustav i zakoni ne sankcioniraju takva djela.

Povod za nekakvo nemoguće izjednačavanje zla NDH i zla komunizma davali su posljednjih godina brojni HDZ-ovi i oni još radikalniji političari. Da ne govorimo samo o Tomislavu Karamarku. Ali, niti predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović kad je govorila u Hrvatskoj, a ne u inozemstvu, nije željela prevaliti preko usana osudu ustaškom režima, bez da se u istoj rečenici ne osude i svi »totalitarizmi«. Slično je bilo i s Andrejom Plenkovićem.

Da malo banaliziramo, ako nekog HDZ-ovog političara pitate osuđujete li režim NDH-a, on će spremno odgovoriti: »Osuđujem sve totalitarne režime«. Da previše ne ekspliciramo o tome – skoro svaki fašizam, a ustaštvo posebno, imalo je genocidni karakter. A čak i najkrvaviji komunistički sistemi nisu funkcionirali po genocidnim naputcima. To je najbitnija, golema razlika.

Učinjen je presedan 

S druge strane, Vijeće za suočavanje s prošlošću, kako se kolokvijalno zove, učinilo je jedan presedan koji se zaista, makar na prvi ali i drugi i treći pogled čini apsurdnim. To da se tvrdi da su protuustavne, time i zabranjene sve ustaške insignije, tako i ustaški pozdrav »Za Dom spremni«, ali se on ipak dopušta u amblemu HOS-ovih ratnih postrojbi i smije se isticati na spomenicima i mjestima obilježavanja gdje su poginuli pripadnici tih postrojbi. Uporaba bi se dakle morala vezati uz događaje na kojima se obilježavaju konkretna zbivanja ili evociraju povijesna sjećanja iz Domovinskog rata, odnosno na grobljima gdje se odaje poštovanje braniteljima koji su poginuli za RH, boreći se pod tim insignijama.

Premijer Plenković je na novinskoj konferenciji rekao da će taj pozdrav u takvim okolnostima moći koristiti kao iznimka »uz prethodno propisano dopuštenje. No, to da bi trebalo dopuštenje u Dokumentu dijaloga nigdje ne piše, ali Plenković je izvršna vlast pa on možda bude inzistirao na tome, ako i kada se zakon bude mijenjao u tom pravcu.

Takav presedan, neobičan izuzetak i poneki ustavno-pravni, ali i drugi eksperti opravdavaju tzv. »službenom tolerancijom inače neustavne prakse«. Kako tumači Sanja Barić, šefica katedre ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci, takva »tolerancija« ustavnopravno je dozvoljena, upravo zbog iznimno uskog i vrlo preciznog dosega.

Autori preporuka, odnosno Dokumenta dijaloga, konstatiraju da je i u doba Domovinskog rata pozdrav »Za Dom spremni« bio suprotan Ustavu, ali je »propustom nadležnih tijela« izostala odgovarajuća službena reakcija, pa se danas s tim pozdravom suočavamo kao s datošću.

Veterani HOS-a oglasili su se u četvrtak priopćenjem u kojem se posebno obraćaju Bernardiću, ali i Pupovcu i Jadranki Kosor, pa ističu da se nisu borili »ni za kakvu fašističku tvorevinu« i da je u nekoliko mjeseci 1991. poginulo više od 700 pripadnika HOS-a »koji su na rukavu nosili grb koji vi sada spominjete jer nemate drugih tema«. »Znate li gospodine Bernardiću da ste upravo Vi, Pupovac i Jadranka Kosor u proteklih nekoliko dana spomenuli pozdrav ‘Za Dom spremni’ više puta nego Savez udruga dragovoljaca HOS-a od osnutka do danas«, pišu oni i upućuju da se povijest prepusti povjesničarima.

Skejo i ustaške pjesme 

U vezi HOS-a i ove protuustavne iznimke, treba napomenuti da su neki zapovjednici inzistirali na ustaškim insignijama baš zato što su one ustaške i iako se, valjda, nisu željeli boriti za fašističku Hrvatsku, neki od tih zapovjednika apsolutno su željeli nastaviti neke ustaške tradicije. Pa, ako je Marko Skejo defilirao s pripadnicima 4. bojne »Vitez Rafael Boban« kroz Split i kroz Knin, pjevajući ustaške pjesme i vičući »Za Dom spremni« – onda je to to.

Naravno, mnogi borci HOS-a nisu željeli poveznicu s ustaštvom i nisu zbog toga došli u te postrojbe. To je i ono što nam je govori Stevo Đurašković, docent na Fakultetu političkih znanosti. Garda u ljetnim mjesecima 1991. nije imala dovoljno oružja a postrojbe HOS-a su ga uglavnom imale, pa su neki dragovoljci i zbog toga tamo odlazili, kaže on. No, ako bude ovako kako preporučuju članovi Vijeća, onda grb HOS-a bilo na majicama, bilo na zastavama neće smjeti na ulice. Bit će uglavnom vezan uz komemoracije i groblja, a to je ipak nešto drugo, i moglo bi se tolerirati. Groblja su na neki način privatno-javna sfera.

Stevo Đurašković smatra da je odluka Vijeća vrlo mudra. Nakon što je pročitao Dokument, čak kaže da je on dostojan razine zapadne Europe. Napominje da su ljudi u postrojbama HOS-a ginuli u Domovinskom ratu, te postrojbe su bile u tom trenutku dio hrvatskih obrambenih snaga i, kaže, iza njih se ne vuče trag ratnih zločina (što navodno nije baš posve točno). Franjo Tuđman je odmah 1992. inkorporirao jedinice HOS-a u Hrvatsku vojsku, a jedini problem je ostala bojna »Vitez Rafael Boban«.

Đurašković navodi nešto za što kaže da nije usporedivo. Ali, iako je Waffen-SS proglašen zločinačkom organizacijom, na grobovima njihovih vojnika mogu biti insignije SS-a. Oni imaju i svoje udruge koje, doduše u zatvorenim prostorima, komemoriraju svoje mrtve. Naravno, i policija je tu. Ali – ako imamo taj slučaj u Njemačkoj, s insignijama na grobovima i komemoracijama, onda ova odluka Vijeća nije uopće sporna, kaže Đurašković.

On misli da će ove preporuke Vijeća voditi k smirivanju a sada je na Vladi da propiše mudre zakonske i podzakonske akte. Smatra, stoga, da su komentari zastupnika HNS-a, GLAS-a, Davora Bernardića te drugih bili licemjerni s nakanom zarade ponešto političkih poena.

Jakovina: Nejasno što je u Hrvatskoj Ustav 

Tvrtko Jakovina, profesor povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, kaže nam da je malo iznenađen s površnošću uvodne povijesne preambule Dokumenta dijaloga, kad se govori o reakcijama na Obznanu te kad se ORJUNA naziva prvom fašističkom organizacijom u Kraljevini, a nastala je 1921., pa bi to značilo da je u Hrvatskoj fašizam bio raniji nego u Italiji.

Kaže da je Vijeće stvorilo kompromis, ali u stvari nije ništa riješilo, jer će svi koji se ne slažu napisati izdvojeno mišljenje na dokument. Ako su dvojica od pet povjesničara u Vijeću rekli da će napisati izdvojena mišljenja, onda se možemo pitati o kakvom je dokumentu riječ. Jer to jest jedan dokument o povijesti. Ostaje nejasno što je u Hrvatskoj Ustav, jer je Hrvatska i dalje nastavila praksu po kojoj se ustavne i pravne vrednote neće njegovati do kraja, kaže Jakovina.

– Pravna sigurnost u ovom dokumentu nije porasla i time se nastavlja praksa koju imamo. Da možete kako hoćete i da za jedne nešto vrijedi, a za druge ne vrijedi. I mislim da ovim dokumentom, na taj način, jer se nije pojačala pravna država, jedan plus jedan nije dva, nego je uglavnom dva, ali ponekad je i više. Time nismo počeli jačati demokraciju, govori povjesničar Jakovina.

Ali, ipak, ističe da je moglo biti i gore. Moglo je biti po onima koji sada pišu izdvojena mišljenja. Što se tiče stvarne prakse i onoga što se zbilo s pločom u Jasenovcu, nije se dogodilo ništa novo, nego se nastavlja s postojećim. Pitanje je tko će sutra određivati koji su to lokaliteti i koji su to trenuci na kojima će grb s ustaškim pozdravom biti dopušten, koja su to mjesta i koji su to ljudi.

Hoće li policija imati listu HOS-ovaca koje će onda prepoznavati da li su došli na neko mjesto s obilježjima koje je možda njima sveto, a možda i nije? Pa, što će se dogoditi budu li se kretali drugim dijelovima Hrvatske gdje se nisu borili s tim obilježjima? Osim toga, HOS je činio jedan posto hrvatskih obrambenih snaga. Što je s ostalima koji su bili bez tih obilježja? Da li razgovaramo samo o jednom segmentu, eliti kao i 1941. godine, da se o domobranima ne govori nego se govori o ustašama, ili govorimo o nečemu sedmom?, pita Jakovina.

Nije ovime otvoren presedan, jer mi presedane imamo već 25 godina. Imamo Ustav već 27 godina, ali i praksu koja je suprotna Ustavu. To je Hrvatska, kaže on. Kao konačno, Jakovina ne misli da ove preporuke znače pobjedu za ekstremnu desnicu, ali ne znače niti promjenu stanja nabolje nego samo – zaustavljanje strmoglavljivanja.

Ustavni sud: NDH nacistička i fašistička

Prisjetimo se da je u listopadu prošle godine u vezi s Ulicom 10. travnja u slavonskom selu Slatinski Drenovac, Ustavni sud RH donio presudu da je »dobro poznata povijesna istina« da je NDH bila nacistička i fašistička tvorevina i kao takva predstavljala je apsolutnu negaciju legitimnih težnji hrvatskog naroda za vlastitom državom i tešku povijesnu zlouporabu tih težnji. Stoga, sukladno Izvorišnim osnovama Ustava, Republika Hrvatska nije sljednica NDH ni po kojoj osnovi. Ustavni sud je istaknuo i da navedena ustavnopravna stajališta nisu vezana samo uz imena ulica, naselja, simbola i sl., već predstavljaju i načelna stajališta Ustavnog suda o karakteru NDH kao negaciji temeljnih vrednota ustavnog poretka Hrvatske.

Grahek Ravančić: Rješenje neće pridonijeti ozdravljenju ovog društva

Martina Grahek Ravančić, znanstvena suradnica u Hrvatskom institutu za povijest, kaže da nije doneseno nikakvo novo rješenje i da nije sigurna da će preporuke Vijeća pridonijeti ozdravljenju ovog društva. Misli da i neće biti toliko sporan pozdrav ZDS na grbu HOS-a, nego da će se veće rasprave voditi o »svijetloj« i »tamnoj« strani zvijezde. Smatra da »normalni« dio društva ima zdrav odnos prema pozdravu »Za dom spremni«, a zagovara ga možda samo pet posto ljudi s margine i te je ljude teško preodgojiti. Kaže da se u rješavanje ovih problema išlo »politikom silne uključivosti«, a to naš premijer baš preferira. Pomirljivo, kroz kompromis, uključit ćemo sve, tako da sve ostane isto.

Bitne su žrtve i jednak odnos prema svim žrtvama. I bitna je praksa, odnosno primjena zakona, a ne da imamo mrtvo slovo na papiru, kaže Grahek Ravančić. Važno je da se svijest mijenja a to ide s vremenom, ali rezignirano dodaje – tko je dao svoj život da bi ljudi odavde odlazili živjeti u Irskoj, uzalud ga je dao.