Foto N. Reberšak
NP Plitvička jezera je nacionalni interes i svjetsko prirodno dobro: imperativ ne bi smjela biti zarada, nego održivo upravljanje zaštićenim prostorom. Ne budu li se poštovali zahtjevi Komisije za svjetsku baštinu, Park će biti na listi ugrožene svjetske baštine
Anđelko Novosel, ravnatelj je Nacionalnog parka (NP) Plitvička jezera. Profesor je geologije i zemljopisa s diplomom zagrebačkog Prirodoslovno matematičkog fakulteta, a neće propustiti naglasiti kako je »prvi prirodoslovac na čelu NP Plitvička jezera od njezina osnutka«.
Gospodine ravnatelju, u nacionalnome parku imate krizu: branitelji su na cesti i tvrde da gradnja narušava zaštićeni okoliš, te da je prostorni plan »kriminalan«. Kako ćete riješiti problem?
– Moramo krenuti otpočetka. Cijela je priča počela 2005., kada je prostorno planiranje s resornog ministarstva prebačeno na županijski ured za graditeljstvo i prostorno planiranje. Bio je raspisan natječaj za izradu novoga prostornog plana Nacionalnog parka Plitvice. Posao je dobila privatna tvrtka Urbanistički institut Hrvatske. Državni zavod za zaštitu prirode načinio je 2007. stručnu podlogu za prostorni plan, ali ona nije uzeta u obzir, premda je zakon nalagao da se to učini. Prvi prijedlog prostornog plana završen je krajem 2011., i tada je održana i prva javna rasprava. Tada sam još radio u Državnome zavodu za zaštitu prirode, i mi smo na taj plan uložili opsežneprimjedbe. Prijedlog prostornog plana na kraju je odbačen, ali nama u državnome zavodu nikada nije objašnjeno zašto naše primjedbe nisu bile prihvaćene. Krajem 2012. uslijedio je drugi prijedlog prostornog plana i javna rasprava. Tada sam već radio u Nacionalnome parku Plitvice kao stručni voditelj. Na taj drugi prijedlog Nacionalni park Plitvice uložio je 2013. još opsežnije primjedbe, od kojih nijedna nije prihvaćena. Danas vidimo da je oko izrade tog prostornog plana postojala pozadinska igra. U listopadu 2013. nacionalni park je dao posljednje primjedbe na drugoj, ponovljenoj raspravi o prijedlogu prostornog plana. Nadali smo se da će prostorni plan pasti, i da će se ići na izradu novoga, ali to se nije dogodilo. Plan je nažalost usvojen, a da nije prihvaćena gotovo nijedna primjedba javne ustanove NP Plitvička jezera. U siječnju 2014., Državni zavod za zaštitu prirode uputio je dopis Ministarstvu graditeljstva s upozorenjem da je prostorni plan loš, da nijedna zakonska obveza nije uvažena, da nisu uvažene smjernice Konvencije za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine, kao ni zakonski okvir koji se tiče Ekološke mreže Natura 2000… Ništa, dakle, nije uvaženo, a prostorni plan je prošao: usvojen je u Saboru u travnju 2014. Upozoravali smo da će taj plan otvoriti Pandorinu kutiju u NP Plitvička jezera, što se sada i događa: nažalost, u selu Plitvice, koje nema ni vodoopskrbu ni odvodnju, dopuštena je gradnja, koja upravo doživljava priličnu ekspanziju.
Na listi ugrožene svjetske baštine?
Drugim riječima, slažete se sa svime što prosvjednici govore, ali su vam ruke vezane?
– Mi stvari rješavamo drukčije, kroz zakonski i institucionalni okvir. U veljači 2016., na temelju prijave, stigla je i reakcija UNESCO-a na prostorni plan. Komisija za svjetsku baštinu UNESCO-a zatražila je moratorij na gradnju i provedbu strateške ocjene plana, te da država članica zatraži takozvanu »reaktivnu monitoring misiju« koja bi ustanovila u kakvome je stanju svjetsko dobro. Taj je zadnji zahtjev ispunjen, ali gradnja nije zaustavljena. U veljači ove godine posjetila nas je UNESCO-ova promatračka misija. Osnovano je međuresorno povjerenstvo Ministarstva zaštite okoliša, Ministarstva energetike i Ministarstva graditeljstva, koje je tada, u vrijeme dolaska misije, pokrenulo Akcijski plan za očuvanje NP Plitvička jezera, cilj kojega je rješavanje ovih problema.
Provodi li se, po vašoj ocjeni, taj plan?
– Ah, gledajte, ono što mi znamo jest da je nakon dolaska promatračke misije izdano, ili je u postupku izdavanja, još četrdeset građevinskih dozvola za gradnju u selu Plitvice, premda je misija zahtijevala da se gradnja zaustavi do izrade strateške ocjene prostornog plana. Ne znamo, dakle, što kazati, ali se nadamo da će stvari krenuti u pozitivnom smjeru.
Prošli smo tjedan vidjeli da je UNESCO-ov Odbor za svjetsku baštinu dao naslutiti da bi NP Plitvička jezera sljedeće godine mogao biti uvršten na listu ugrožene svjetske baštine.
– Bilo je to prošlog tjedna, na sjednici Komisije za svjetsku baštinu u Krakowu. Posljednjeg dana zasjedanja raspravljali su o NP Plitvička Jezera. Njihovih sedam zahtjeva prilično su oštri. Kaže se, također, da će NP Plitvička jezera, ne budu li poštovani, biti uvrštene na listu ugroženih područja. To bi, dakako, uzrokovalo nove, još strože zahtjeve.
Možete li biti što precizniji: tko je odgovoran za provedbu tih zahtjeva? Odnosno, tko je odgovoran za to da NP Plitvička jezera ne dospije na popis ugrožene svjetske baštine?
– Ministarstvo graditeljstva prije svega. Ono bi moralo predložiti hitne izmjene i dopune prostornog plana, sukladno akcijskom planu. Što je i učinjeno. No svi znamo da procedura usvajanja izmjena i dopuna traje prilično dugo. Donošenje prostornog plana trajalo je devet godina. Kad bi postupak donošenja izmjena i dopuna trajao samo dvije godine, i to bi bilo jako dugo. Dakle, svakako bi trebalo prihvatiti sugestiju Komisije za svjetsku baštinu, da se izdavanje građevinskih dozvola obustavi do izrade strateške ocjene prostornog plana. Kada budemo imali stratešku ocjenu, znat ćemo je li prihvatljivo daljnje izdavanje građevinskih dozvola – premda već danas vidimo da nije.
Postoji li zakonska mogućnost da se obustavi izdavanje građevinskih dozvola? Tko to može?
– Vjerujem da postoji. Dozvole izdaje županija, ali ona ne može obustaviti njihovo izdavanje. To mogu Sabor i Vlada. Obustava bi trebala biti parcijalna, i odnositi se samo na privatne investitore, jer nikako ne bi trebalo zaustaviti infrastrukturne projekte koje provodi Javna ustanova koja upravlja nacionalnim parkom. S druge strane, u prostorni plan nisu uvršteni mnogi objekti koji su trebali biti uvršteni, poput »ulaza dva« i Labudovca.
Zašto nisu?
– Ne znam.
Plitvice u najranjivijoj zoni
Spomenuli ste »pozadinsku igru« koja je, tvrdite, postojala kod donošenja prostornog plana. To je ključ cijeloga problema. Tko igra tu igru? Tko može kompromitirati zakonodavni proces?
– Ne mogu odgovoriti imenom i prezimenom. No činjenica je da 2007. nije uvažena stručna podloga Državnog zavoda za zaštitu prirode; nije uzet u obzir ni najvažniji dokument, hidrogeološka studija, koju je 2008. dovršio Geotehnički fakultet u Varaždinu. To je vrlo opsežan dokument koji u prilogu sadrži kartu ranjivosti kraških vodonosnika. Po toj studiji, selo Plitvice nalazi se u najranjivijoj zoni. Znali su to i prije Domovinskog rata, pa je to područje tijekom izrade prvog prostornog plana, 1986. godine, predviđeno za iseljenje. U tom su prostornom planu definirane dvije ključne zone, zona vodnog pojasa unutar dvjesto metara od vodotoka, i takozvana »zona temeljnog fenomena«, koja je obuhvaćala gotovo sva naselja na području nacionalnog parka. U tim odredbama lijepo piše da se na tim područjima ne dopušta gradnja novih objekata, nego da se zadržavaju postojeći. U zoni od dvjesto metara od vodotoka ljudi su trebali biti iseljeni, a svi objekti uklonjeni. To se, nažalost, nikada nije dogodilo. Prostorni plan iz 1986. spominjem zato što se u svim verzijama novoga prostornog plana, od 2005. nadalje, uporno navodi jedna manipulacija: kaže se da je novi prostorni plan mnogo bolji, jer su smanjene građevinske zone. Da, to je točno, površinski su smanjene, ali se danas unutar njih smiju graditi novi objekti. Nekada se to nije smjelo: smjeli su se samo zadržati već postojeći objekt.
Možemo, dakle, sažeti: prostorni plan područja posebnih obilježja Nacionalnog parka Plitvička jezera donesen je bez mišljenja Javne ustanove koja upravlja parkom?
– Točno.
Možete li objasniti zašto?
– Ne. Kada pogledate građevinske zone u novome prostornom planu, zapažate prilične nelogičnosti. Pojavile su se nove građevinske zone, koje prije nikad nisu postojale. Zašto, možemo nagađati.
Govorimo li o korupciji?
– Ne znam.
Imamo li tu posla s, nažalost, uobičajenom pojavom u svijetu: da ekološki osjetljive cjeline bivaju ugrožene koruptivnom investicijskom invazijom?
– Da. Svjetski mediji neprestano upozoravaju da krupni kapital, u želji za profitom, ne preza ni od kakvih metoda, i nažalost uspijeva provesti što želi. No Nacionalni park Plitvička jezera je nacionalni interes i svjetsko prirodno dobro, kojim bi se moralo upravljati sasvim drukčije: imperativ ne bi smjela biti zarada, nego održivo upravljanje zaštićenim prostorom. Ako održivo upravljanje nalaže očuvanje tradicijskih gospodarskih grana, poput tradicionalne poljoprivrede, onda ne možemo forsirati druge gospodarske djelatnosti, poput apartmanizacije, koja isključuje sve ostalo. Dopustite paralelu: kada je počeo Domovinski rat, turizam je u Dalmaciji propao, pa su se ljudi našli u šoku, jer su se bili okrenuli apartmanima i brzoj zaradi, a stara polja napustili. Apartmanizacija se, nažalost, opet vraća, i na more, a i ovamo, u srce Nacionalnog parka Plitvička jezera. Istodobno, valja znati da depopulacija pogađa i Plitvice: starosjedioci odlaze, što je apsurdno, a dolaze oni koji su spremni raditi za manji novac.
Imate li, kao ravnatelj javne ustanove, ovlasti doći na gradilište i reći: ‘Gospodo, od danas ovdje više ne smijete graditi.’?
– Ne. Štoviše, javna ustanova 2013. isključena je i iz postupka donošenja građevinskih dozvola. Od tada, gotovo smo stranci u nacionalnom parku kojim bismo trebali upravljati: gotovo da ne znamo što se zbiva. Do veljače ove godine, dok nije došla misija UNESCO-a, nismo znali što se događa. Nakon dolaska misije, županijski upravni odjel ipak nam je počeo slati građevinske dozvole na procjenu prihvatljivosti zahvata na ekološku mrežu. Ali izdavanje građevinske dozvole svejedno se ne može zaustaviti, jer se ekološka mreža na građevinska područja ne primjenjuje, ili je to vrlo teško.
