Model bez alimentacije

RIJETKOST U HRVATSKOJ Što donosi institut ravnopravnog roditeljstva

Bojana Mrvoš Pavić

Foto: V. KARUZA

Foto: V. KARUZA

Institut tzv. ravnopravnog roditeljstva, izuzetno je rijedak u Hrvatskoj, a čest u državama kao što su, podatak je Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo, Švedska, Belgija, Island, Francuska, Švicarska, ili pak polovica saveznih država SAD-a



Na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu donesena je nepravomoćna presuda prema kojoj će Severina Kojić i Milan Popović ravnopravno djeliti skrbništvo nad svojim šestogodišnjim sinom, što znači da će dječak tjedan dana živjeti s majkom, a tjedan s ocem – koji također u Zagrebu ima boravište i kuću – te jednako vrijeme kod oba roditelja provoditi i tijekom praznika i blagdana.


Riječ je o institutu tzv. ravnopravnog roditeljstva, izuzetno rijetkom u Hrvatskoj, a čestom u državama kao što su, podatak je Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo, Švedska, Belgija, Island, Francuska, Švicarska, ili pak polovica saveznih država SAD-a.


»U tim državama zajednička roditeljska skrb uredno funkcionira godinama pa je u Švedskoj, primjerice, gotovo polovica djece  u zajedničkoj roditeljskoj skrbi, 30 posto ih je povjereno majkama, a 20 posto očevima. U ovom trenutku, Švedska raspolaže sa 40 studija koje govore u prilog tome da su za kvalitetan psihofizički razvoj djeteta, i njegovu zdravu spolnu identifikaciju, bitna oba roditelja. U tom je smislu zajedničku roditeljsku skrb, pri kojoj dijete provodi sa svakim od roditelja 35 do 50 posto vremena, najbolji model skrbi nad djecom nakon razlaza roditelja«, pojašnjava Oliver Čanić, predsjednik Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo.




U praksi, kaže, to obično znači da dijete po sedam ili 15 dana provodi s jednim roditeljem, i toliko s drugim, no dok je s jednim od roditelja, to ne znači da se s onim drugim ne smije viđati i čuti, već štoviše, na to ga se mora poticati. Također su moguće i druge kombinacije tijekom tjedna, ali ključno je da minimum vremena koje dijete provede sa svakim roditeljem ne bude ispod 35 posto vremena.


Opiranje promjenama


Kako dodaje Čanić, švedski sustav daje maksimalnu podršku roditeljima u zajedničkoj skrbi nad djecom. »Na Sveučilištu Upssala zaključili su kako je izravna posljedica takvog pristupa najveći postotak radno aktivnih žena koje imaju, prema Eurostatu, u EU, kao i konstantan porast novorođene djece«, kaže.


Istraživanja također pokazuju da je u sustavima gdje zajednička roditeljska skrb godinama funkcionira, daleko manje  djelatnika potrebno u centrima za socijalnu skrb, na sudovima i drugdje – uključenih u rad s roditeljima. Povećan je zato angažman stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem djece. Možda je i to jedan od razloga zašto se kod nas sustav opire ovakvim promjenama, tvrdeći da postupa u najboljem interesu djeteta«, zaključuje Čanić.



U Hrvatskoj je, kažu podaci Državnog zavoda za statistiku, samo četiri posto djece razvedenih roditelja pod njihovom zajedničkom skrbi, preko 85 posto ih je povjereno majkama, nešto malo više od deset posto očevima, a pola posto djece insitucijama.


»Može se zaključiti da je zajednička roditeljska skrb u Hrvatskoj svedena gotovo na razinu statističke pogreške, i da je ogroman nesrazmjer u povjeri djece majkama u odnosu na očeve, bez jasnih kriterija osim spolnog. Hrvatska je pri dnu zemalja u EU po zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Svjetski autoriteti koji se bave ovom problematikom naglašavaju važnost zajedničke roditeljske skrbi te ističu kako i konflikt među roditeljima s vremenom opada ako imaju zajedničku roditeljsku skrb«, navodi Čanić.


Prva opcija


Zajedničko skrbništvo ne znači da dijete može tjedan dana živjeti u jednom, a tjedan u drugom gradu, jer mora ići u vrtić, školu, što znači da se roditelji apsolutno moraju prilagoditi djetetovom životu. Ako to znači preseljenje u drugi grad, promjenu posla i slično – to je obaveza roditelja. Kako pojašnjava Čanić, u slučajevima kad roditelji žive u udaljenim gradovima, zajednička roditeljska skrb nije moguća na način kao što bi bila u istome gradu.


»Tada treba obratiti pozornost na to da li je eventualno preseljenje roditelja posljedica nastojanja da se ometaju osobni odnosi djeteta sa drugim roditeljem kojemu dijete nije povjereno na zajednički život, ili je preseljenje učinjeno u suglasnosti sa drugim roditeljem. U svakom slučaju, ako se roditelji ne mogu dogovoriti u interesu djeteta, sudskom odlukom  trebaju se regulirati viđanja djeteta i roditelja sa što većom angažiranošću oba roditelja u svim aspektima života djeteta«, napominje.


Presuda u slučaju Severine Kojić i Milana Popovića, jer su javne osobe, možda neće utjecati na sustav da u većoj mjeri   donosi odluke o ravnopravnom roditeljstvu, no to bi mogla učiniti europska praksa, poput one u Švedskoj i drugim zemljama, u kojima je ovakav oblik skrbništva uobičajen. U njima je ravnopravno skrbništvo prva opcija, već i na prijedlog samo jednog roditelja, a drugi, ako se tome protivi, mora dokazati da takav oblik skrbništva za dijete nije dobar. Ili, napominje Čanić, ravnopravnog roditeljstva nema samo ako su se roditelji međusobno dogovorili o drugačijem načinu skrbi za dijete.


Zdravo okruženje


Budući da u institutu ravnopravnog roditeljstva nema niti pitanja alimentacije – jer svaki od roditelja jednako sudjeluje u troškovima dok dijete boravi kod njih – i to je svakako rasterećenje za sustav opterećen odlukama o alimentaciji, i njihovom urednom plaćanju. Na pitanje ne remeti li se ovakvim načinom života rutina djeteta, jer je svakih sedam, ili 15 dana, na drugoj adresi, Čanić odgovara kako djetetu nije važno gdje je, nego mu je važna bliskost s roditeljem. Rutinu je moguće stvoriti na bilo kojoj adresi, jednako tako i topli dom, ako se roditelj dovoljno oko toga potrudi, kaže Čanić.


Pozdravlja nepravomoćnu presudu u slučaju Severine Kojić i Milana Popovića jer je, ističe, javnosti pokazala da i takva organizacija djetetovog života postoji u Hrvatskoj.


»Nažalost, u neshvatljivo malom broju, iako većina istraživanja provedena u posljednjih 20 godina na tisućama djece pokazuje da je to najbolji model skrbi nad djecom nakon razlaza roditelja«, kaže Čanić, dodajući kako je presuda zanimljiva zbog toga što roditelji, prema dostupnim informacijama iz medija, nisu postigli suglasnost ispunjavanjem Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi u pogledu ovakve organizacije djetetovog života, već je presuda donesena u interesu malodobnog djeteta na sudu.


»I upravo je to velika vrijednost ove presude – da se dijete ne promatra iz perspektive roditelja, kao objekt njihovog odnosa, već je fokus zadržan na djetetu. Roditelju koji se protivi ovakvoj organizaciji djetetovog života ostavljena je mogućnost da u žalbenom dijelu dokazuje da ovakva presuda ne bi bila u interesu djeteta«, kaže Čanić, zaključujući kako ovakve presude moraju postati prva opcija sudova, kad nema nasilja nad djetetom, i gdje se roditelji nisu izričito dogovorili da će jedan imati samostalnu roditeljsku skrb.


»Iz iskustva roditelja koji su rastavljeni, a zajednički brinu o djetetu koje provodi podjednako vremena kod tate i mame,  to su djeca koja žive u zdravom okruženju, sretna s oba roditelja i sa njihovim obiteljima.


Roditelji u stalnoj komunikaciji oko potreba djeteta mirniji su, razumni, lakše i bolje obavljaju svoje radne zadatke te su tako bolji i kao roditelji«, ističe Čanić. Volio bi, zaključuje, kad bi mu netko pokazao ijedno provedeno istraživanje koje kaže da je postojeća, uobičajena organizacija djetetovog života u Hrvatskoj – par sati u tjednu i svaki drugi vikend viđanja roditelja s kojim ne stanuje –  u najboljem interesu djeteta.


»Dugogodišnje guranje pod tepih ovih problema imat će ozbiljne posljedice po naše društvo u cjelini«, uvjeren je.