Nekadašnji studenti, devedesetih zatvorenog VTF-a, bili su najbolji srednjoškolci iz bivše Jugoslavije, a danas su kao inženjeri elektrotehnike, strojarstva, kemije i informatike zaposleni u najprestižnijim tvrtkama svijeta
Mi smo vam kao društvo mrtvih pjesnika, jedanaesta, posljednja generacija, iza nas više nije ostao ni fakultet, ni sistem, ni država – kaže Zdravko Pavelić, nekadašnji student Vojnotehničkog fakulteta (VTF) u Zagrebu.
Pavelić, koji je u posljednjoj generaciji na VTF-u završio smjer naoružanje, jedan je od dvjestotinjak bivših studenata VTF-a, koji su iz cijeloga svijeta 31. svibnja doputovali u Zagreb i proslavili 20. godišnjicu svojih susreta.
Ratne godine
U Zagrebu je od 1978. do 1990. Vojnotehnički fakultet (VTF), na kojem su se školovali stručnjaci za vojnu industriju bivše države, inženjeri elektrotehničke, strojarske, kemijske i informatičke struke. Vojnotehnički fakultet Zagreb je imao vrlo blisku suradnju sa Sveučilištem u Zagrebu, tako da su njegovi studenti išli na predavanja i polagali ispite na fakultetima zagrebačkog Sveučilišta (FER, FSB, Fakultet kemijskog inženjerstva itd.).
– Na VTF-u je u 11 generacija diplomiralo preko 800 studenata! Danas ih većina ne radi u vojnoj industriji, vrlo su cijenjeni stručnjaci u raznim gospodarskim i znanstvenim područjima u cijelom svijetu i na području bivše države, priča Pavelić koji živi i radi u Zagrebu.
– Zagreba se uvijek sjećam punog srca, kišnog starog grada, pizze u Dvojci, muzike u Kulušiću, Jabuke, vrućih kifli iz lokalnih pekara koje smo jeli u četiri ujutru nakon dugih noćnih partija bele – prisjeća se studentskih dana Ljupka Jakovljević, diplomirana inženjerka industrijske elektronike, koja već dvadesetak godina živi u Londonu gdje radi kao poslovna analitičarka u tvrtci Capgemini, a klijenti su joj državne financijske i porezne službe.
– Na VTF su se upisivali samo najbolji đaci iz cijele Jugoslavije, jer su kriteriji bili rigorozni. Stroga selekcija je bila nužna jer su uvjeti studiranja bili savršeni. Živjeli smo u domu koji je nudio sve što najbolji fakulteti na svijetu nemaju ni danas: teretanu, staze za trčanje, teren za tenis, košarku, nogomet, imali smo fotolaboratorij, a za vikende i noćni klub, opisuje studentske dane nekadašnja studentica s Črnomerca.
Studente su stipendirale velike firme tadašnje države kao što su: RIZ Zagreb, Zastava Kragujevac, Sloboda Čačak, TMH Novi Travnik, Pretis Vogošća, Famos Sarajevo, 2. novembar Mojkovac…
– Kad je rat krenuo, jako puno ljudi je emigriralo za Kanadu, Ameriku, Novi Zeland, Australiju, Veliku Britaniju, Njemačku, Francusku, Austriju, zemlje srednjeg istoka. Znanje koje smo stekli, što tehničko što komunikacijsko, pomoglo je da se lako snalazimo u novim sredinama i na drugim govornim područjima. Neki studenti VTF-a su nastavili studije MBA (Masters of Business Administration) i doktorirali na poznatim svjetskim fakultetima poput londonskog Imperial College, Texas A&M University, University of Delaware, University of South Carolina-Columbia. Mnogi rade kao konzultanti i menadžeri za velike firme kao što su Oracle, IBM, Capgemini, Marsh, General Motors, BMW, Sap, DeutscheTelecom… Na svu sreću, nisu svi napustili rodne krajeve, i pored velikih izazova da odu, ostali su da pomognu svom okruženju gdje danas rade kao profesori u srednjim školama, na fakultetima, osnivači su i vlasnici firmi, direktori privatnih i javnih preduzeća, zamjenici ministra, šefovi ministarstava obrane – govori Ljupka Jakovljević koja je nakon gotovo 25 godina prvi put u Zagrebu, kao i na susretima studenata VTF-a.
Neprekinuta nit
– Slijetanje u grad moje mladosti nakon 25 godina. Strah i uzbuđenje su se miješali pri ulasku u hotel. Hoćemo li se prepoznati? Kakav će osjećaj biti kada se sretnemo? Ono što je uslijedilo bila je bujica emocija i sreće, toplih očiju i zagrljaja. Kao da je vrijeme stalo. Malo bora i sijedih nas je dekoriralo, ali mladost, toplina i vedrina su ostali. Rat i godine su nas odvojili hiljadama kilometara, ali nikada nisu prekinuli nit koja nas je vezivala – emotivna je Jakovljevićeva, baš kao i brojni drugi nekadašnji zagrebački studenti.
– Kada se stari drugovi koji su razbacani po svijetu sretnu, a pogotovo, kad vaš fakultet više ne postoji, stvari su vrlo emotivne, slaže se i Igor Kovač koji je doputovao iz New Yorka. Kovač je diplomirani inženjer elektronike i već 18 godina u SAD-u radi kao programer.
– Kratko sam prije rata radio u Konjicu kao elektroinženjer. U Ameriku sam otišao po programu kao izbjeglica iz ratom zahvaćenih područja. VTF mi je dao dobro predznanje iz tehnologije, koje mi je pomoglo da se dalje sam razvijam u kompjutorskom svijetu.
– Nismo mogli naslutiti tragedije koje su nadolazile na ove prostore. Dok smo studirali, nitko nije znao tko je koje vjere. Ono što su svi ponijeli iz svojih krajeva i dijelili punog srca bili su muzika i hrana. Ovdje su se rodile mnoge ljubavi koje su okrunjene brakovima i djecom. Nismo nikada gledali tko je odakle, priča Jakovljevićeva, nadajući se da će sve ove drage ljude i mnoge druge koji nisu uspjeli doći u Zagreb, vidjeti i dogodine u Vitezu, gdje će se održati 21. susreti studenata VTF-a Zagreb.
