Slučaj ovotjedne odluke odlazeće vlade Mira Cerara koja je odlučila zatvoriti slovensko tržište rada za hrvatske državljane za još dvije godine, dakle punih sedam godina od ulaska Hrvatske u EU-u, premda Slovenska gospodarska komora poručuje kako bi takva odluka predstavljala »autogol« za slovensko gospodarstvo, zorno oslikava otužno stanje slovensko-hrvatskih odnosa. Vlada u Ljubljani nema hrabrosti donijeti odluku koja bi nesumnjivo koristila slovenskom gospodarstvu, jer bi se ta odluka u slovenskoj javnosti protumačila i kao odluka koja je povoljna za Hrvatsku. A takve odluke koje bi mogle biti protumačene kao povoljne za onu drugu stranu, hrvatsku ili slovensku, u Ljubljani i Zagrebu ne donose se već dugo, čak i po cijenu vlastite štete.

Jedna od takvih kontraproduktivnih i nedovoljno promišljenih odluka slovenske politike svakako je i odluka o tužbi protiv Hrvatske zbog nepoštovanja arbitražne odluke o granici, koja je dodatno zaledila ionako ledene odnose Zagreba i Ljubljane. Ta je tužba rezultat neuspjeha slovenske politike u arbitražnom sporu, koja se nakon isteka arbitražnog implementacijskog roka i hrvatskog odbijanja da implementira »kontaminiranu« arbitražnu odluku odlučila na jednostranu implementaciju arbitraže.

Bilateralno pitanje 

Iako je Ljubljana od Europske komisije očekivala ključnu potporu u svojoj namjeri da Zagrebu nametne neželjenu odluku, a mjesecima se špekuliralo kako će se Europska komisija odlučnije angažirati na tom planu, potpora Bruxellesa Ljubljani naposljetku je posve izostala. Unatoč načelnoj potpori arbitraži, kao i poruci Europske komisije da bi Hrvatska i Slovenija trebale poštovati odluku arbitražnog suda, Europska komisija na kraju nije povukla nijedan potez koji bi mogao biti protumačen kao otvoreno svrstavanje na slovensku stranu. Iako je pravna služba Europske komisije prošle godine zaključila da arbitražna odluka ipak ima izravan utjecaj na europsko pravo, odakle proizlazi i jurisdikcija EU-a u ovom pitanju – i to temeljem činjenice da se arbitražni sporazum spominje u hrvatskom pristupnom ugovoru, doduše samo na jednom mjestu, u dijelu koji govori o ribarstvu, odnosno o određivanju kvota koje će se morati prilagoditi nakon arbitražne odluke – arbitražni prijepor ipak je za Europsku komisiju prvenstveno bilateralno pitanje.

Foto Sergej Drechsler

Europska komisija naposljetku nije intervenirala ni posredovala, unatoč očekivanjima Ljubljane, koja se nadala da će Europska komisija prisiliti Zagreb da prihvati arbitražu. I u takvoj situaciji očitog neuspjeha, Slovenija se odlučila na dodatan korak, odnosno slanje pisma Europskoj komisiji, što je samo prvi korak u tužbi protiv Hrvatske pred Sudom EU-a u Luksemburgu. Europska komisija sada ima tri mjeseca za odluku hoće li prihvatiti slovenske argumente prema kojima Hrvatska nepoštovanjem arbitraže krši europsko pravo i sama pokrenuti postupak protiv Hrvatske, a ako Europska komisija to odbije, ili ako se ogluši na slovensko pismo – a to je, kako se može zaključiti iz neslužbenih najava, najvjerojatniji scenarij – Slovenija će sama nastaviti postupak protiv Hrvatske. A taj je postupak, sudeći po dosadašnjim sporovima između članica EU-a pred Sudom EU-a u Luksemburgu, bez potpore Europske komisije osuđen na neuspjeh.

Riskantan potez 

Tako se Ljubljana, iako nema dobro iskustvo iz dosadašnjih sporova protiv Hrvatske pred međunarodnim sudovima, ponovo odlučila na riskantan potez. Odlučivši se na taj korak Slovenija je istodobno odbacila mogućnost bilateralnog, političkog rješenja, koje je, po mišljenju Zagreba, jedino moguće. Tako će umjesto dedramatizacije arbitražnog spora, što priželjkuje hrvatski premijer Andrej Plenković, doći do daljnjeg zaoštravanja. Slovensko inzistiranje na sudskoj instanci, naime, onemogućit će rješenje na političkoj, odnosno bilateralnoj razini.

Politički analitičar Davor Gjenero smatra da iza tužbe Slovenije protiv Hrvatske zbog arbitraže i nedavne ostavke Cerarove vlade stoji isti razlog.

–Riječ je o pokušaju izbjegavanja ozbiljnih političkih odluka i o kupovanju vremena, ocjenjuje jedan od najboljih poznavatelja hrvatsko-slovenskih odnosa.

I Gjenero podsjeća da je Europska komisija prvotno zauzela stav da je provođenje arbitraže pitanje europskog prava, da bi potom ipak prevladao stav da je riječ o problemu što ga Slovenija i Hrvatska moraju riješiti bilateralno.

Kako objašnjava ovaj preokret u stajalištu Bruxellesa?

– Očito je da je Hrvatska u međuvremenu popravila svoj položaj unutar EU-a, i to tako što je u okviru europskog prava djelovala u korist dogovora sa Slovenijom nudeći Ljubljani kompromisno rješenje, koje joj osigurava i više od onog što joj pruža arbitražna odluka, objašnjava Gjenero.

No Slovenija je tu ponudu odbila. U Sloveniji, kako podvlači ovaj analitičar, i dalje postoji nespremnost da se prizna da Ljubljana arbitražnom odlukom ni u jednom aspektu, osim kada je riječ o podjeli Piranskog zaljeva, nije ni izbliza ostvarila svoje ciljeve.

– Činjenica da Hrvatska odbija arbitražnu odluku i u hrvatskoj i u slovenskoj javnosti stvara dojam da je Slovenija u tom sporu pobijedila, a Hrvatska izgubila. Inzistiranjem na provođenju odluke Slovenija održava privid o navodnoj slovenskoj pobjedi. Očito je da nitko u Sloveniji nije spreman preuzeti rizik i reći da ovakva arbitražna odluka, pogotovo kada je riječ o teritorijalnom kontaktu s otvorenim morem – a to je bio ključni slovenski cilj – predstavlja neuspjeh za Sloveniju, zaključuje Gjenero.

Skori izbori 

Zato slovensku tužbu treba promatrati i u unutarnjopolitičkom kontekstu, pogotovo uoči skorih izbora u Sloveniji, s obzirom na to da će se slovenski arbitražni neuspjeh u sporu s Hrvatskom snažno reflektirati na predstojeću predizbornu kampanju. U istom kontekstu valja gledati i na još jedan veliki problem koji se nadvija nad hrvatsko-slovenskim odnosima, a koji u ovom trenutku odnosima Zagreba i Ljubljane prijeti možda i više od arbitražnog spora. Riječ je o problemu tzv. prenesene devizne štednje, odnosno sporova što se protiv Nove ljubljanske banke (NLB) zbog te štednje vode pred hrvatskim sudovima. Riječ je o sporovima pokrenutim nakon što je Hrvatska devedesetih godina jedan dio štediša Ljubljanske banke isplatila na teret državnog proračuna, putem dviju hrvatskih banaka, koje su potom ovlaštene da isplaćene iznose potražuju od slovenske banke. Koncem prošle godine hrvatski sudovi počeli su donositi prve pravomoćne presude u tim sporovima, koje Zagrebačka banka i Privredna banka Zagreb, vode u ime hrvatske države. Dosad su donesene tri presude ukupne vrijednosti od skoro dva milijuna eura, no zbog ostalih sporova koji se vode zbog naplate prenesene devizne štednje najvećoj slovenskoj banci, koja je u 100-postotnom državnom vlasništvu, prijeti naplata više od 400 milijuna eura.

Riječ je o velikom opterećenju za NLB, što otežava najavljenu privatizaciju banke, a poziciju Ljubljane dodatno otežava činjenica da je Europska komisija prije nekoliko godina vladi Alenke Bratušek dopustila sanaciju NLB-a, ali pod uvjetom da kasnije privatizira NLB. Slovenija to do danas nije napravila, zbog čega je Ljubljana pod istragom Europske komisije. Sloveniji prijete i visoke kazne, pa čak i mogućnost da Bruxelles naredi NLB-u vraćanje više od dvije milijarde eura državi, koliko je 2013. Slovenija uložila u sanaciju NLB-a.

Slovenija je problem hrvatskih tužbi pokušala »riješiti« tako što je 2013. godine ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora uvjetovala obustavom postupaka protiv NLB-a pred hrvatskim sudovima. Hrvatska je tada naposljetku popustila, pa je u vrijeme vlada Zorana Milanovića i Janeza Janše potpisan memorandum iz Mokrica, no taj je dokument ostao mrtvo slovo na papiru budući da se Zagreb i Ljubljana nikako nisu mogli dogovoriti oko tumačenja memoranduma, odnosno pitanja treba bi sudske postupke prekinuti privremeno ili trajno.

Osvetničke mjere 

Cerarova vlada na odlasku sada razmišlja o donošenju izmjena kontroverznog Ustavnog zakona iz 1994. godine, kojim je Slovenija na NLB prebacila imovinu Ljubljanske banke, dok su potraživanja štediša ostala u »staroj« Ljubljanskoj banci. Novim bi se izmjenama Ustavnog zakona NLB-u zabranile isplate hrvatskim bankama temeljem »nezakonitih« postupaka pred hrvatskim sudovima, što bi Sloveniju moglo dovesti u konflikt s Europskom središnjom bankom, s obzirom na to da su presude članica EU-a obvezujuće za ostale članice. No za Hrvatsku je važnije što se izmjenama Ustavnog zakona, u slučaju zapljene imovine NLB-a u Hrvatskoj temeljem tih presuda, predviđene i osvetničke mjere slovenske strane nad imovinom poduzeća u većinskom vlasništvu hrvatske države, a predviđaju se i mjere protiv stranih vlasnica Zagrebačke i Privredne banke Zagreb, UniCredita i Intese Sanpaolo.

Hoće li slovenska strana sada smoći hrabrosti i drskosti za ovakve mjere, tek ćemo vidjeti, jer su predložene promjene ustavnog zakona još na provjeri kod slovenske ustavne komisije. No jasno je da Slovenija u ovom slučaju ustrajava na nepriznavanju odgovornosti za deviznu štednju Ljubljanske banke inzistirajući na stajalištu kako je riječ o »sukcesijskom pitanju«, premda je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu prije nekoliko godina u povijesnoj presudi Ališić Sloveniju u cijelosti proglasio odgovornom za isplatu stare devizne štednje hrvatskim i bosansko-hercegovačkim štedišama Ljubljanske banke.

Gjenero ocjenjuje da je ovdje riječ, u slučaju da takva odluka bude donesena, o još jednoj riskantnoj odluci Ljubljane. Naš sugovornik podsjeća da je slovenski Ustavni zakon iz 1994. već imao negativne implikacije za Sloveniju, u vrijeme kada je belgijska banka KBC kupila udio u NLB-u, i kada je zbog nerješavanja problema hrvatskih štediša Ljubljanske banke KBC-u zatvoren pristup hrvatskom bankarskom tržištu.

– Naposljetku se KBC u potpunosti povukao iz NLB-a, što Sloveniji nije u potpunosti odgovaralo, a ne odgovara joj ni danas, što je vidljivo iz nemogućnosti ispunjavanja obveze o privatizaciji banke, upozorava Gjenero.

Pravosudni neuspjesi 

Novim izmjenama Ustavnog zakona Slovenija ulazi u veliki politički rizik, smatra ovaj analitičar, podsjetivši kako je jedan od razloga zbog kojih privatizacija NLB-a nije izvediva upravo sudski sporovi s hrvatskim bankama zbog prenesene devizne štednje.

– Slovenci misle da će ovim napraviti raskol između hrvatskih banaka koje sada nastupaju kao agenti Hrvatske i hrvatske države. Slovenija pokušava navesti te banke da umjesto od Slovenije svoja potraživanja pokušaju naplatiti od Hrvatske. No ta mi se ideja ne čini realnom i mislim da Slovenija drugim ustavnim zakonom samo povećava posljedice prvog Ustavnog zakona. Teme bankarskih dugova i potraživanja iz inozemstva ne mogu biti predmetom ustavnog zakona u bilo kojem ozbiljnom ustavnom sistemu, a ta se primjedba odnosi i na prvi slovenski Ustavni zakon, na što su upozoravali mnogi ustavni pravnici, ne samo u Hrvatskoj, pa i pojedini ozbiljni stručnjaci u Sloveniji, analizira Gjenero.

No očito je da Slovenija nije ništa naučila iz dosadašnjeg pravosudnog neuspjeha kada je riječ o staroj štednji Ljubljanske banke, kao što, uostalom, nije izvukla pouku ni od drugih izgubljenih sporova s Hrvatskom pred međunarodnim sudovima, kao, primjerice, u sporu zbog neisporučene struje iz Krškog, ali i arbitraže granice. Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu proglasio je prije nekoliko godina Sloveniju u cijelosti odgovornom za isplatu stare devizne štednje Ljubljanske banke. I u slučaju prenesene štednje riječ je o staroj deviznoj štednji, samo što je štediše u tom slučaju još devedesetih isplatila hrvatska država, koja sada svoja potraživanja sudskim putem pokušava naplatiti od slovenske banke, odnosno slovenske države. Sada je samo pitanje dokle će i Slovenija u ovom slučaju uspijevati ignorirati pravomoćne sudske odluke, što je cinično s obzirom na to da se glavna zamjerka Slovenije Hrvatskoj svodi upravo na optužbu da Hrvatska – u slučaju arbitraže – ne poštuje sudske odluke.