Mešetarenje

Nemoćna država: Javna je tajna da preprodavači vrte stotine tisuća eura na POS-ovim stanovima

Bojana Mrvoš Pavić

Snimio Damir ŠKOMRLJ

Snimio Damir ŠKOMRLJ

Znam slučaj obitelji koja je ključeve POS-ova stana dobila u četvrtak, u petak je stan već bio u oglasniku, a na njegovoj su prodaji zaradili 45.000 eura, kaže Zoran Ergović iz splitske udruge Nova Kila



Prije točno 14 godina donesen je prvi Zakon o društveno poticanoj stanogradnji, odnosno počela je gradnja i prodaja POS-ovih stanova kojih je do danas sagrađeno oko pet i pol tisuća, a prodano, kažu podaci Agencije za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN), nešto malo više od 5.300.


Namjera zakona, odnosno svrha gradnje tadašnjih »Čačićevih« stanova bila je, i još uvijek jest, da se građanima koji nemaju riješeno stambeno pitanje omogući daleko povoljnija kupnja stana od tržišne. Četvorni metar POS-ova stana ne smije biti skuplji od 1.125 eura, a gradovi i općine su ti koji rade liste prvenstva onih koji imaju pravo na kupnju stana, pri čemu ga može kupiti bilo tko, ali prednost na listi imaju građani koji u vlasništvu nemaju drugu nekretninu, odnosno koji su podstanari. 



Bežovan: Druge države prate korištenje svih svojih povlastica


To što je 2012. godine iz zakona o POS-u izbačena zabrana otuđenja stana na deset godina, dio je špekulativnog POS-ovog programa – smatra prof. Gojko Bežovan s Katedre za socijalnu politiku Pravnog fakulteta u Zagrebu. Kad strana država daje neke subvencije, odnosno povlastice, napominje, njihovo je korištenje kasnije praćeno i evidentirano, zna se tko je što dobio, što ne može dobiti opet,  kako bi se spriječile manipulacije. »Preprodaja POS-ovih stanova je, međutim, jedan od pokazatelja neučinkovitosti tog programa u kojem je, osim toga, izgrađeno puno loših stanova, tvrtke koje su ih loše gradile su ‘nestale’, itd« – zaključuje Bežovan.





Javna je tajna, međutim, da mnogi s liste prvenstva kupuju jeftinije POS-ove stanove samo kako bi ih vrlo brzo nakon toga i dali u najam ili prodali po tržišnim cijenama te zaradili. Na listama prvenstva podstanara zapravo ima malo jer je potrebno priložiti potvrdu o najmu, odnosno biti u legalnom podstanarstvu, koje je u Hrvatskoj još uvijek prava rijetkost. Većina podstanara u Hrvatskoj nije prijavljena, a državu još uvijek ne zanima to što joj većina najmodavaca ne plaća porez na svoju djelatnost. Država se, kupujući socijalni mir, ovim problemom zapravo nikad nije pozabavila, pa samo rijetki podstanari svoj status mogu i dokazati. Iz tog razloga POS-ove stanove kupuju i oni koji stambeno pitanje već imaju riješeno, dalje mešetareći nekretninom do koje su jeftino došli, a u čiju je gradnju država uložila 25 posto sredstava ne bi li na taj način pomogla da »kvadrat« bude jeftiniji za one koji do stana drugačije ne mogu. 


Nema evidencije


Država, međutim, nema aposlutno nikakvu evidenciju o tome koliko je POS-ovih stanova preprodano brzo nakon kupnje, jer niti kupac nema obavezu državu, točnije APN, obavijestiti o namjeri prodaje stana. »Svatko ima pravo kupiti POS-ov stan, pa ga mnogi kupuju zato da bi ga prodali ili iznajmljivali, što znači da će vlasnik stana koji ratu kredita plaća, recimo, 300 eura mjesečno, tolikom naplaćenom najamninom plaćati kredit. Ili će stan prodati. Znam slučaj obitelji koja je ključeve POS-ova stana dobila u četvrtak, u petak je stan već bio u oglasniku, a na njegovoj su prodaji zaradili 45.000 eura«, kaže Zoran Ergović iz splitske udruge Nova Kila, koju su osnovali »pravi« kupci POS-ovih stanova u Splitu, ogorčeni zbog mnogobrojnih, pa i ovih problema vezanih uz POS. Država je, napominje, odavno trebala riješiti problem preprodaje POS-ovih stanova, no to nije učinila. 


Prvim Zakonom o POS-u iz prosinca 2001. godine kupac je stan kupljen uz obročnu otplatu mogao prodati bilo kad, ako je prethodno otplatio ukupni preostali iznos dugovanja s kamatom na javna sredstva za razdoblje do prekida otplate. Šest godina kasnije, 2007. godine, uvedena je zabrana otuđenja stana na razdoblje od deset godina od kupnje, no i nakon toga je, neslužbene su informacije, bilo preprodaje stanova, pri čemu se do isteka roka od deset godina novi vlasnik ne bi knjižio u vlasnički list, kaže Ergović.


Kako je Vlada obrazložila uvođenje zabrane 2007. godine, »svjedoci smo prodaje tih stanova u relativno kratkom roku od useljenja, a kako država sudjeluje u gradnji sa sredstvima iz proračuna (25 posto), bez obzira što krajnji korisnik putem kredita otplaćuje kupovnu cijenu stana, mišljenja smo da je opravdano i nužno uvesti zabranu«. Već 2012. godine, međutim, zabrana se ponovno ukida, uz obrazloženje kako i dalje ostaje zakonsko ograničenje da onaj tko je stan kupio uz obročnu otplatu, može ga prodati ili otuđiti samo ako je prethodno otplatio cijeli dug. »Zabrana je nepotrebna i suvišna«, stajalo je u tadašnjem obrazloženju povlačenja zabrane.


»Činjenica jest da je zabrana preprodaje stana mnogima stvarala probleme, primjerice parovima nakon razvoda braka,  onima koji su ostali bez posla i prihoda, ljudima koji su morali preseliti u neki drugi grad i slično. Desetogodišnja je zabrana bila nespretno i nesretno rješenje, no rješenje nije bilo niti njeno ukidanje. Trebalo bi uvesti obavezu da se stan na prodaju prvo mora ponuditi natrag APN-u po istoj cijeni po kojoj je stan i kupljen«, smatra Ergović.


Bez instrumenata


Na pitanje može li se i hoće li se »mešetarenje« POS-ovim stanovima spriječiti, iz APN-a je našem listu odgovoreno kako  APN  nema nikakve instrumente kojima bi se takvi postupci zaustavili, osim da se jedinice lokalne samouprave konstantno usmjerava da prilikom usvajanja uvjeta i kriterija za kupnju stana iz Programa POS-a postavljaju oštrije kriterije koji bi onemogućili da stan kupe osobe kojima on nije zaista i potreban.


Upitani imaju li podatak o tome koliko je od 2001. godine naovamo ukupno POS-ovih stanova preprodano, i imaju li prvi kupci stanova obavezu APN obavijestiti o prodaji stana, iz Agencije odgovaraju kako nemaju nikakvu obvezu, niti mogućnost pratiti promet stanova nakon što kupac upiše pravo vlasništva na svoje ime. Kupac nema niti obvezu obavijestiti APN o namjeri prodaje stana, zaključuju. Zakonom o POS-u, osim toga, nije određena niti obveza useljenja u stan.


»Iako Zakon o POS-u nije predvidio mogućnost zabrane mešetarenja, bilo bi moralno ograničiti preprodaju stanova po višim cijenama od ugovorenih jer se dovodi u pitanje cijeli koncept ulaganja javnih sredstava u stanogradnju. Postoje brojni modeli koji bi se mogli uvesti – od davanja prvokupa državi i/ili jedinicama lokalne samouprave, povrata sufinanciranih sredstava uz kamatu investitoru i slično«, predlaže Nedjeljko Marković, predsjednik Udruge Pragma za promicanje socijalne i zdravstvene zaštite ugroženih, koja se, između ostalog, bavi i problematikom stanovanja u Hrvatskoj.