Često se dobiva dojam da Hrvatska u međunarodnim odnosima nastupa poput asocijalnog autsajdera - Nenad Zakošek / Foto Nenad REBERŠAK
Postoji međunarodni pritisak na Hrvatsku, na premijera i predsjednicu, da poduzmu nešto. Inicijativa predsjednice bila je pod utjecajem nekih međunarodnih aktera... Vučić se pokazao kao koncilijantan, hrabar, netko tko je spreman za suradnju
S Nenadom Zakošekom, profesorom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i istaknutim političkim analitičarom, razgovarali smo o odjecima posjeta srpskog predsjednika Hrvatskoj, o hrvatskoj vanjskoj politici, o odnosu vlasti prema institucijama, rodnoj ideologiji i ideološkim prijeporima.
Čuli smo dosta negodovanja i protivljenja u povodu predsjedničinog poziva Vučiću da posjeti Hrvatsku. Najčešće je i u medijima dominirala tema o tome kako se Vučić trebao ispričati, a nije. No, je li službeni posjet srpskog predsjednika Hrvatskoj poslije toliko vremena ipak jedan korak naprijed?
– Dva su važna aspekta tog posjeta, onaj koji se prije svega tiče unutarnjih političkih odnosa u Hrvatskoj i onaj koji se tiče međunarodnog položaja Hrvatske. Ono što šteti Hrvatskoj u ovom trenutku je percepcija EU-a i SAD-a da Hrvatska zapravo ne uspijeva sa svojim susjedima riješiti čak ni neke minorne probleme. Postoji međunarodni pritisak na Hrvatsku, na premijera, Vladu i predsjednicu, da poduzmu nešto u vezi s tim. To se tiče i odnosa sa Slovenijom, Srbijom i s BiH. Ovo je bila inicijativa predsjednice pod utjecajem nekih međunarodnih aktera. I s obzirom na međunarodnu dimenziju, učinjen je pomak.
Vučić je naravno to iskoristio na svoj način prema međunarodnim akterima pa se pokazao kao koncilijantan, hrabar, netko tko je spreman za suradnju. Što se tiče unutarnjopolitičke dimenzije Vučićeva posjeta, tu opet treba razlikovati nekoliko momenata. Prvi se tiče odnosa predsjednice i premijera, odnosno Vlade, i tu se može konstatirati da očito nije bilo dovoljno suglasnosti o temama koje će biti na dnevnom redu posjeta. To je dakako loše, jer se Hrvatska bez jedinstvene vanjske politike pokazuje kao zemlja koju se ne može uzeti ozbiljno. Nasuprot ovog nejedinstva hrvatskih aktera vanjske politike, Vučić je demonstrirao da suvereno određuje srpsku politiku.
Član ste Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Jeste li pri kraju posla, hoćete li ga završiti u roku, do 1. ožujka i hoćete li uspjeti postići konsenzus oko konačnog dokumenta?
– Idućeg tjedna će biti još jedna sjednica Vijeća. Teži se konsenzusu i očekujem da će se on postići. Ne bih ulazio u detalje jer će sve vjerojatno biti objavljeno sljedećeg tjedna. Treba podsjetiti da Vijeće nije zakonodavac niti tijelo koje bi odlučivalo o povijesti. Ono prije svega može biti glas umjerenosti i razuma koji će uputiti na potrebu depolitiziranja tih pitanja i potrebu da se iskaže pijetet prema svim žrtvama nedemokratskih režima. Odatle proizlazi niz preporuka koje se tiču obrazovanja, istraživanja, obilježavanja i politike povijesnog sjećanja.
Vijeće je razmatralo mnoge primjere drugih zemalja, no imalo je na umu i hrvatsku specifičnost. Hrvatska je imala kvislinški fašistički režim i istodobno snažan antifašistički pokret. To je prilično jedinstvena konstelacija u Europi. Također je imala komunistički režim koji je tijekom svog postojanja doživio veliku evoluciju. U početku je imao vrlo represivne i totalitarne elemente, a kasnije je omogućio transformaciju i modernizaciju hrvatskog društva, iako je do kraja ostao nedemokratski i neliberalan. Smatram da naš odnos prema prošlosti treba respektirati to jedinstveno hrvatsko iskustvo.
Drugi unutarnjopolitički moment jest nastup uobičajenih hrvatskih aktera veta, poput veteranskih i drugih udruga. Te udruge smatraju da imaju privilegiran položaj u tumačenju ideoloških odrednica hrvatske politike. Poznato je da se mobiliziraju prije svega protiv ljevice kad je na vlasti, no one isto tako agiraju i kao skupine za pritisak na HDZ-ovu Vladu i predsjednicu, kojima inače u izborima iskazuju potporu i od kojih očekuju da promoviraju njihove interese. Sad smo vidjeli da te udruge nemaju samo pretenziju da utječu na unutarnju politiku, nego žele usmjeravati i hrvatsku vanjsku politiku te osobito utjecati na to kako daleko se može ići u normalizaciji odnosa sa Srbijom. Prosvjedi veterana i raznih desnih skupina nedvojbeno su utjecali na atmosferu u kojoj se odvijao Vučićev posjet, iako ne i na sadržaje o kojima se razgovaralo.
Treći unutarnjopolitički moment tiče se srpske manjine u Hrvatskoj. Ta je manjina marginalizirana i nema jasno profiliran politički subjektivitet, iako naravno ima neka ustavno zajamčena manjinska prava. Poznato je da su najvažniji politički instrument srpske manjine tri zajamčena zastupnička mjesta u Saboru, kojima nastoje sudjelovati u vladajućoj većini i zauzvrat očekuju određene ustupke i ispunjavanje zahtjeva, što se uglavnom odvija u pregovorima daleko od očiju javnosti.
Vučićev posjet očito je inicirao nešto novo. Može se ustvrditi da je Vučić nastupio kao predsjednik svih Srba. On je na pokroviteljski način poručio lokalnim srpskim političarima kako trebaju nastupati prema hrvatskoj vlasti, a pritom je s prezirom i omalovažavanjem tretirao Milorada Pupovca kao najistaknutijeg predstavnika srpske manjine. Ne sjećam se da je još od Franje Tuđmana, koji je stiliziran u predsjednika svih Hrvata, ijedan političar na našim prostorima nastupao kao suvereni predstavnik svih članova svoje nacionalne zajednice, bez obzira na to u kojoj državi žive.
Politički subjektivitet Srba
Kakav je danas položaj srpske manjine u Hrvatskoj? Jer, vidimo da je Skupština Srpskog nacionalnog vijeća među ostalim donijela i zaključak da bi SNV i Zajedničko vijeće općina trebali dobiti status manjinskih samouprava.
– Vučićev posjet bio je poticaj za samosvjesniji nastup predstavnika srpske manjine. Kao da se želi iskoračiti iz rezervata zajamčenih manjinskih prava i pozicije tihog lobiranja te se sad naglašava politički subjektivitet Srba u Hrvatskoj. Mislim da i zahtjev za Zajedničkim vijećem općina podcrtava tu težnju za političkim subjektiviranjem Srba. No ako bi taj zahtjev na bilo koji način dobio prizvuk traženja teritorijalne autonomije za Srbe u Hrvatskoj, jasno je da to hrvatska politika neće prihvatiti. Moj je dojam da predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj jedino u institucijama koje jamče odvojenu egzistenciju Srba u Hrvatskoj vide jamstvo očuvanja zasebnoga srpskog nacionalnog identiteta. To je možda točno, no ne znam koliko hrvatskim građanima srpske nacionalnosti doista koristi takav život u segregiranim uvjetima. S druge strane je točno da je dominantni hrvatski nacionalni identitet ekskluzivan, a ne inkluzivan, dakle on izrazito otežava uklapanje u nacionalnu zajednicu pojedinaca čija je etnička pozadina drukčija od hrvatske.
EU je donio novu europsku strategiju za zapadni Balkan. Hoće li Hrvatska zaista podržati i pomoći i Srbiji i Crnoj Gori da u dogledno vrijeme uđu u EU, ili će kočiti približavanje i eventualni ulazak Srbije?
– U ovom trenutku nemamo razloga vjerovati da će Hrvatska pomoći svojim susjedima prilikom ulaska u EU, zato što u tom pitanju ne mogu prepoznati jasne ciljeve hrvatske vanjske politike. Često se dobiva dojam da Hrvatska u međunarodnim odnosima nastupa poput asocijalnog autsajdera, koji nije u stanju jasno i dosljedno formulirati svoje vanjskopolitičke interese, a onda diplomatskom i političkom aktivnošću tražiti saveznike za njihovo ostvarivanje. Ako tako ne postupamo, na koncu ćemo morati prihvatiti rješenja koja su drugi akteri nametnuli. Prema tome, ako ne budemo sami inicirali rješenja problema sa susjedima te tražili saveznike koji će nas u tome podržati, nastupit ćemo kao kočničari ulaska zemalja zapadnog Balkana u Europsku uniju, ali ćemo na kraju morati popustiti.
Arbitraža primjer pasivnog postupanja
Vidimo baš sada da je Hrvatska u situaciji da ne poštuje odluku Arbitražnog suda o granici sa Slovenijom, a lako je moguće da će granična pitanja sa Srbijom, Crnom Gorom i s BiH rješavati ili međunarodnim sudom ili međunarodnom arbitražom, s obavezom da se poštuju odluke tih tijela. To je vrlo čudna situacija? Na to je i Juncker upozorio prije nekog vremena.
– Arbitraža između Hrvatske i Slovenije dobar je primjer našeg pasivnog postupanja u vanjskoj politici. Kad smo pristali na arbitražni postupak, trebalo nam je biti jasno da to nije nešto što se može jednostrano suspendirati. Kad je Sabor donio odluku da se povlačimo iz arbitraže, onda su hrvatska diplomacija i politika morale sve učiniti da pokušaju uvjeriti ključne međunarodne aktere u opravdanost te odluke. Nisam vidio da je išta od tog učinjeno. Kad je arbitražni sud odlučio nastaviti postupak i, budući da je Hrvatska to odbila učiniti, sam imenovao predstavnika Hrvatske u arbitraži, onda smo se morali jako zabrinuti jer je bilo jasno da drugi akteri, uključujući sam arbitražni sud, ne prihvaćaju našu argumentaciju. Tada je trebalo poduzeti daljnje korake, a ne čekati da arbitražni sud donese odluku. Očekujem da će Hrvatska kad-tad morati usvojiti rješenje graničnog pitanja sa Slovenijom koje će biti u skladu s arbitražnom presudom, makar to za hrvatsku javnost zapakirali nekako drukčije. To nam treba biti pouka za rješavanje graničnih pitanja s drugim susjednim državama.
Hoće li Sabor ratificirati Istanbulsku konvenciju?
– Mogu reći da sam razočaran oportunističkim ponašanjem premijera i vladajuće većine. Oni možda misle da Konvenciju treba ratificirati, ali u danim okolnostima popuštaju snažnom pritisku desnice. Svjedoci smo međunarodne koordinirane kampanje konzervativnih snaga i Katoličke crkve protiv onoga što su nazvali rodnom ideologijom. No taj je objekt njihove kritike fantom. Jezik Konvencije naprosto razlikuje biološke i društvene aspekte ljudske spolnosti i spolnih odnosno rodnih uloga. Neki jezici, primjerice njemački, čak nemaju različite riječi za ta dva aspekta, pa ih moraju opisno iskazati.
Stoga smatram da je jedina »rodna ideologija« koja stvarno postoji ideologija Katoličke crkve i konzervativaca koji se bore protiv rodne ravnopravnosti. To je savršeno demonstrirao Ladislav Ilčić u svojim javnim nastupima kada je podređeni položaj žene pokušao izvesti iz nekih ženskih bioloških osobina te je navodnu neracionalnost i nestabilnost žena objašnjavao hormonalnim promjenama. Upravo je to jedina rodna ideologija koju ja znam – da se podređeni položaj žena nastoji prikazati kao posljedica bioloških razlika.
Izlaze na vidjelo razlike između predsjednice i premijera, bilo je toga i ranije dok su glavni akteri bili Josipović i Milanović. Pokazuje li se sada da bi u tom osnovnom ustavnom ustrojstvu trebalo stvari mijenjati pa i ukinuti neposredni izbor predsjednika?
– Po mom sudu ustavnu transformaciju polupredsjedničkog u parlamentarni sustav treba dovesti do kraja. Predsjedniku treba oduzeti ovlasti koje su dizajnirane za polupredsjednički sustav, dakle njegovo sukreiranje vanjske i sigurnosno-obrambene politike te ga treba svesti na simboličku, reprezentativnu figuru. Pritom se može zadržati neposredni izbor predsjednika od strane građana.
I simbolička uloga još uvijek predsjedniku ili predsjednici daje značajne mogućnosti utjecaja jer je na njemu fokus javne pažnje i on svoju poziciju može koristiti tako da utječe na političku agendu i rasprave.
Nakon ustavne reforme 2000. predsjednici su kod nas uglavnom težili prekoračenju svojih ovlasti. Mesić je solirao u vanjskoj politici i kadrovski ucjenjivao Vladu, Josipović je mislio da s predsjedničke pozicije može inicirati ustavne promjene, što je bilo potpuno neprimjereno, Grabar-Kitarović također solira u vanjskoj politici, ima ambiciju sazivati sjednice Vlade, a načinom smjene Dragana Lozančića izravno je ugrozila ustavne institucije, iako bi ih kao čelnica države trebala štititi. Iz tih iskustava izvodim zaključak da predsjednika treba svesti na simboličku figuru.
Korekcija granica izbornih jedinica
Biste li nešto drugo mijenjali u Izbornom zakonu? Ako da, što biste mijenjali?
– Ne mislim da treba mijenjati tip izbornog sustava, ali se po mom sudu može razgovarati o nadogradnji postojećeg sustava. Prijedlozi da se uvede većinski izborni sustav potpuno zanemaruju hrvatske prilike, njegov najvažniji učinak ne bi bila personalizacija izbora nego velika nadpredstavljenost najjače stranke.
Moguće je razmišljati o zabrani predizbornog koaliranja stranaka ili o uvođenju tri umjesto jednog preferencijskog glasa te smanjenju praga iznad kojeg se osvajaju mandati na temelju preferencijskih glasova. Potonje izmjene također bi smanjile atraktivnost predizbornih koalicija jer bi veći broj zastupnika bio izabran kroz preferencijske glasove. Ono što je apsolutno nužno je korekcija granica izbornih jedinica koje su sad već jako u raskoraku. Kako bi se spriječile manipulacije krojenjem jedinica, kao rješenje se nudi utvrđivanje manjeg broja izbornih jedinica s varijabilnim brojem mandata, pri čemu bi one obuhvaćale više županija, a grad Zagreb bi bio jedna izborna jedinica.
U kontekstu razgovora o nužnim institucionalnim reformama izbora, referenduma te postupka formiranja Vlade, postoje pitanja koja zahtijevaju promjene Ustava. Na primjer, pokazalo se da je krajnje dvojbeno ukidanje svakog kvoruma za valjanost referenduma, uključujući i referendum na temelju pučke inicijative, te bi trebalo razmisliti o utvrđivanju varijabilnog kvoruma na taj način da je osobito za izmjenu Ustava putem referenduma potrebno dostići neki minimalni prag. Bilo bi dobro preciznije definirati uvjete povjeravanja mandata za sastav Vlade jer sadašnja formulacije nije jednoznačna i ostavlja predsjedniku preveliki prostor za odlučivanje. Napokon, treba preciznije utvrditi način smjene ministara. Nekako je u javnosti ostalo nezamijećeno da je način smjene Mostovih ministara u travnju prošle godine bio ustavno krajnje dvojben. Žao mi je da kolege ustavni pravnici nisu premijera upozorili na to, koliko mi je poznato samo je kolega Vedran Đulabić s Pravnog fakulteta u Zagrebu to ustvrdio na svom blogu.
Prestići će nas i Bugarska
Iako je Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa steklo vrlo visok ugled u javnosti, jer su radili jako dobro, predsjednica Dalija Orešković morala je otići. Isto se dogodilo povjerenici za djecu Ivani Klarić Milas. Ima li uopće nade da u hadezeovskoj Hrvatskoj zažive institucije neovisne od vladajuće politike?
– Sudbina Dalije Orešković najbolje ilustrira odnos hrvatskih političara prema institucijama. Oni ih vide kao instrumente kojima ostvaruju svoje partikularne interese, a ne kao neutralan okvir koji će spriječiti zloupotrebu vlasti i upravo tako jačati povjerenje građana u institucije. HDZ je dosad demonstrirao najveću revnost u instrumentalizaciji institucija, no ni SDP ni HNS nisu bili bolji.
U procesu pristupanja EU-u morali smo pristati na neke institucionalne reforme koje su bile preduvjet našeg ulaska u Uniju. To važi i za sadašnje institucionalno ustrojstvo Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Poruka smjene Dalije Orešković je sljedeća: svatko tko nepristrano, aktivno i samosvjesno obnaša neku funkciju koja ograničava djelovanje političara mora računati s tim da neće biti ponovno izabran na tu dužnost. To je dakle preventivna poruka koja treba spriječiti da nezavisna regulatorna tijela poput ovog Povjerenstva ili institucije pravobraniteljica postanu neugodna za političare. Način izbora ustavnih sudaca pokazuje što naši političari žele, umjesto da se teži neovisnosti i kvaliteti institucija, sve se svodi na međustranački dogovor kojim glavni akteri žele spriječiti da ključne nadzorne institucije postanu doista neovisne. Ne vidim šanse da se Hrvatska iz toga izvuče jer ključni akteri to ne žele.
Zanimljivo je da je u političkoj teoriji odavno poznato da su neovisne i kvalitetne institucije preduvjet društvenog i ekonomskog napretka. Upozorio bih, primjerice, na u nas nedavno prevedenu knjigu »Zašto nacije propadaju« američko-turskog autorskog para Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona, čija je jednostavna teza da je preduvjet društvenog i ekonomskog uspjeha neke nacije stvaranje neovisnih institucija. Uzgred, knjiga je puna primjera koji pokazuju kako su elite i u najrazvijenijim zemljama, na primjer u Velikoj Britaniji, težile instrumentalizaciji institucija, ali su u određenoj povijesnoj konstelaciji shvatile da su neutralne institucije dugoročno bolje.
U Hrvatskoj je naprotiv i dalje dominantan stav koji institucije temelji na dogovoru partikularnih interesa i težnji da im se institucije podrede. To važi u ekonomiji, pravosuđu, u medijima, u doslovno svim sferama društva i mislim da Hrvatska, dok je suočena s takvim elitama i takvom njihovom strategijom naprosto neće ni ekonomski ni društveno prosperirati.
Treba upozoriti i na još jedan fenomen. Naše političke elite imaju dva lica. Jedno je ono koje pokazuju prema van: oni su demokrati i liberali u Bruxellesu, Strasbourgu, Berlinu i Washingtonu, a kod kuće se pokazuje ono drugo lice, gdje politika služi ostvarivanju partikularnih interesa, osobnom i grupnom boljitku, koji se naravno ostvaruje nauštrb općeg dobra.
Mi smo navikli na takvu dvostruku politiku. Ali iz više razloga to ipak ne funkcionira i ne može uvjeriti naše strane partnere. Investitori i rejting agencije to neće progutati. Rezultat toga je da smo na začelju EU-a, a u idućih pet godina će nas valjda i Bugarska prestići.
