Memorijal

MJESTO SJEĆANJA NA MASAKR Bozanić će danas blagosloviti spomen – crkvu u Zrinu

Mirjana Grce

Foto Nikola Cutuk / PIXSELL

Foto Nikola Cutuk / PIXSELL

Danas će kardinal Josip Bozanić blagosloviti spomen-crkvu Našašća sv. Križa uz mjesto na kojem je do 1943. stajala crkva, kada su je partizani spalili i masakrirali stanovnike



U mjestu Zrin danas će kardinal Josip Bozanić blagosloviti spomen-crkvu Našašća sv. Križa koju je Sisačka biskupija izgradila uz mjesto na kojem je do 9. rujna 1943. – kada su partizani ubili gotovo sve muškarce toga sela starije od 16 godina – stajala župna crkva. Tim povodom razgovaramo s biskupom krčkim mons. dr. Ivicom Petanjkom, potomkom prognanih Zrinjana, o Zrinu i njegovoj povijesti.


– Prema popisu stanovništva iz 1939. godine Zrin je imao oko 850 stanovnika, a u Drugom svjetskom ratu, što prije napada 9. rujna 1943., što nakon napada i na Križnom putu, ubijen je 291 Zrinjanin. Imena svih tih ljudi su poznata i sada će na dvije ploče biti upisana na spomen-crkvi. Inače, Zrin je poznat po tome što je nekada pripadao plemićkoj obitelji Babonić, a u srednjem vijeku su iz Bribira u Zrin došli Šubići, i po Zrinu su dobili drugo prezime, Zrinski. Sam Nikola Šubić Zrinski Sigetski, branitelj Sigeta je rođen u Zrinu, a njegov otac je pokopan u crkvi sv. Marije na groblju, nedaleko od Kule zrinjske. Zrin se nalazi već na najstarijem popisu župa Zagrebačke biskupije, iz 1334. godine, a to je bilo važno jer se tu od osmanlijskih osvajača branila Hrvatska.


Komunistički zločin


Što je to malo selo doživjelo 1943. godine?




– Zrinjani su bili seljaci koji su živjeli od svoje zemlje i stoke. Bavili su se time i ničim drugim, i mjesto je bilo potpuno hrvatsko katoličko. Partizani su 9. rujna 1943. selo zapalili, a Zrinjane, sve muškarce starije od 16-17 godina ubili, te žene i djecu protjerali. Tko je imao neku rodbinu u Hrvatskoj Kostajnici, u Pounju, bio je kod njih; one koji nisu imali nikoga primili su drugi ljudi. Tako je bilo do 1945. kada su ženama i djeci zabranili povratak u Zrin, stavili ih u vlak i dovezli u Slavoniju. Mi Zrinjani smo u Slavoniji i danas, jer u svoje mjesto se nismo vratili ne zato što nismo htjeli, nego zato što su to sustav i politika zabranili. Iz presude koju je narodni sud donio 1946. u Dvoru na Uni vidi se da je Zrin bio hrvatsko selo u kojem su ljudi živjeli od svoga rada, i branili svoje selo. To što neki govore da je to bilo ustaško mjesto, to nema veze s istinom. U toj presudi se ne spominju ustaše, nego se kaže da je selo spaljeno, da se imovina svim Zrinjanima konfiscira radi toga jer nisu htjeli držati vezu s partizanima. Onima koji ne vjeruju Zrinjanima, taj komunistički dokument sam sve govori.


Mi Zrinjani o tome nismo smjeli govoriti sve do 1990. godine. Poneki od nas znali smo ponekad potajice doći u Zrin. No, tek smo se nakon Oluje počeli okupljati u Zrinu oko blagdana Male Gospe, jer na Malu Gospu su u Zrinu 1943. zadnji put zvonila zvona, a već sutradan nije ostalo, kako se kaže, ni kamen na kamenu.


Pravoslavci šute


Podizanje spomen-crkve za Zrinjane je sigurno vrlo emotivno?


– Uz mjesto spomen-crkve je 1705. izgrađena posljednja crkva u selu, srušena 1943. godine, a kasnije od nje nisu ostali ni temelji. Arheolozi su ispod njezinih nekadašnjih temelja pronašli veliku srednjovjekovnu crkvu, dugu 24-25 metara. Zato nisu biskupu Vladi Košiću dozvolili da spomen-crkvu gradi na tome mjestu, te je bio primoran kupiti zemlju do crkvene zemlje i na tome mjestu podići spomen-crkvu. Biskup Košić je u crkvi napravio kriptu, u nadi da će se otkriti mjesto na kojem su kosti ubijenih 1943. godine. Mi smatramo da neki tamošnji pravoslavci znaju gdje bi mogla biti možda masovna grobnica ili više njih, ali da ne žele reći. U kriptu su već položene pronađene kosti 5-6 osoba, a nekima glave imaju rupu od metaka, za koje je forenzika pokazala da su iz 40-tih i 50-tih godina prošloga stoljeća. To govori da su to neki od ubijenih Zrinjana. Ako bi se pronašle kosti ostalih Zrinjana ubijenih 1943. pokopalo bi ih se u tu kriptu. Spomen crkva će Zrinjanima, jer ne znaju gdje su kosti njihovih ubijenih djedova, stričeva, nekima i braće i sestara, biti mjesto gdje možemo doći pomoliti se i zapaliti svijeću. Zato je ta crkva dobro nazvana spomen-crkva – na neki će način biti i spomenik i grobnica, mjesto sjećanja.