Foto: S. JEŽINA
Povratkom desnice na vlast, kurikularna reforma bila je prva na ciljniku kulturne revolucije
Silne li su bile najave nove kurikularne reforme. Sjećate se, one koju je radilo pet stotina profesora i nastavnika, one koja je morala djecu naučiti da misle, a ne samo da uče napamet, rasteretiti torbe i glave, te stvoriti samosvjesne ljude za 21. stoljeće.
Rijetko što je tako na prvu loptu dobilo simpatiju javnosti kao priča Borisa Jokića i njegovih suradnika. Izvan i iznad politike, na zdravorazumski način, s kojim, brat bratu, kasnimo već nekoliko dugih desetljeća.
Bilo je to prije samo godinu dana, a kao da je bilo u nekom drugom Svemiru.
Jer, danas kurikularna reforma i priprema naše djece za izazove 21. stoljeća imaju znatno drugačiju aromu od one koja je razmišljala da u lektiru stavi i stihove Johnnya Štulića.
I, apsurdno, razvijajući
Prije trideset i više godina. U drugoj državi. Drugom sistemu.
Ničim ometena u političkom smislu, mržnja na hrvatskim ulicama uspješno klija i dalje. Ovog tjedna je u Karlovcu brutalno premlaćen azilant iz Iraka. Nekoliko »hrabrih« napadača su momka pretukli »bez posebnog razloga«.
Vjerojatno je »bez posebnog razloga« obrazloženje koje vrijedi i za činjenicu da se oko ovog, novog napada na azilante ničim nije oglasio vrh države. Ni premijer, ni predsjednica. Policija, srećom, radi svoj posao, pa je počinitelje brzo pronašla.
No, što je politička poruka koja se sadašnjim i budućim azilantima šalje prezrivom tišinom političkih lidera?
Vjerojatno ona koju bi poželjeli i svakom hrvatskom iseljeniku u zemlji u kojoj boravi.
A zvuči kao da svakim zarezom opisuju Hrvatsku danas.
Ostaje čekati egzekuciju
Žena ovog sistema, Kolinda Grabar-Kitarović, ovako vidi željenu reformu obrazovanja: »Najbitnije je sazrijevanje, koje je drukčije od rada u tipičnim školama kakve su u Hrvatskoj. Osim što nam treba reforma obrazovanja, trebaju nam i ti tjedni«, kazala je predsjednica nedavno u Udbini. »Ti tjedni« su eufemizam za vojnu obuku, odnosno povratak vojnog roka.
Umjesto Jokićevski razbarušenog modernog obrazovanja klincima se, dakle, sprema zaduživanje puške, čizama i šatora za dvoje.
Ova Hrvatska
Od nulte sekunde povratka desnice na vlast, bilo je jasno da je upravo kurikularna reforma prva na ciljniku kulturne revolucije koja se pripremala. Program rada Vlade u kojem je na kraju bila »tehnička greška« u kojoj je stajalo da će se prekinuti dosadašnji rad na reformi obrazovanja, ostvaren je u potpunosti. Unatoč burnim prosvjedima prošlog ljeta, kad je postalo jasno što se sprema, unatoč novim izborima i europskijem HDZ-u, počišćeni su i ostatci ostataka onoga što je radila Jokićeva ekipa. »Provincijski bal s pjesmom na kraju« završio je tako da je Vlada imenovala političko povjerenstvo za novu reformu školstva, jasno, s brojkama na strani desnice.
Sad ostaje samo čekati egzekuciju.
I raspored u borbenoj jedinici.
Nesklad između zbilje i sna
No, nije krivnja samo na
Teško je i zamisliti veću pogrešku od one koju je napravio Davor Bernardić sastankom s Kolindom Grabar-Kitarović i svime što je uslijedilo.
Ono što je izveo Bernardić jednostavno ne postoji kao termin; radi se o nečemu što bi se moglo definirati kao samosačekuša. Čovjek je sam sebi pripremio zasjedu i brutalno se samopremlatio.
Jer, otići kod predsjednice koju tvoji birači, upotrijebimo eufemizam, brutalno ne vole, pa onda s njom koja je SDP-ovog premijera tjerala s funkcije jer da je zapreka gospodarskom rastu, pričati o »kulturi dijaloga« je dovoljno bizarno.
A kad onda nakon toga još javno prepričavaš što ti je ona rekla o Barišiću, pa te onda još isti dan demantiraju, to je zaista… enciklopedijski.
Krivnja je u fantomu slobode.
A upravo to su napravili – i još rade – Jokić i Jokićevci.
Jer, nije njihovu ideju reforme, kako sami konstantno ponavljaju ubila politika. Ta zla, bezlična djelatnost, slijepa sila koja prži sve pred sobom.
Ne, ubili su je HDZ i Most. Karamarko, Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, Petrov, njihove stranke i njihovi sljedbenici.
Politika ljevice, čak i ako je bila oživotvorena u nezainteresiranom Zoranu Milanoviću, je, pak, Jokiću i njegovima širom otvorila vrata i omogućila da naprave reformu onako kako oni koji rade u obrazovanju misle da je treba napraviti.
Ta razlika je golema, presudna. Radi se praktično o »neskladu između zbilje i sna«.
Pokrivati vlastiti nedostatak hrabrosti da se ta distinkcija napravi, pričom o politici koja je zla sama po sebi jest tek sitno gurkanje oko toga »tko je zauzeo mjesto u raju«.
Jer,
A može biti i kuvertirano svjedočanstvo gadnih vremena koja dolaze.
Između je, što god vam govorili o tome, samo osobna hrabrost.
D. LOVROVIĆ
