Danas ušminkan, a ostatak godine?

Kraljevski grad živi samo jedan dan godišnje: Prijeti li Kninu sudbina Obrovca?

Mario Matana

Foto M. Matana

Foto M. Matana

Dva su ključna problema koja tište Kraljevski grad, istina ne puno drugačija od briga koje more ostatak Hrvatske, ali ovdje značajno izražena – iseljavanje i ekonomski standard



Od nekad moćnog, strateški ključnog prometnog čvorišta (dan-danas je zadržao status barem djelomično važnog sjecišta prometnih pravaca) u Kninu se vide tek ostaci ostataka. Dva su ključna problema koja tište Kraljevski grad, istina ne puno drugačija od briga koje more ostatak Hrvatske, ali ovdje značajno izražena – iseljavanje i ekonomski standard.


Dok državna vrhuška, brojni političari koji izviruju u pozadini kakvog značajnijeg »člana stranke«, pa i dobar dio umirovljenih ili aktivnih pripadnika Hrvatske vojske te branitelji iz doba Domovinskog rata, dolaze svečarski uoči i na sam Dan Domovinske zahvalnosti i godišnjice Oluje, ostatak godine pažnja javnosti je daleko od Knina.


A samo u posljednjih godinu ili dvije, iz grada pod slavnom tvrđavom iselilo je 5.200 ljudi! Tako nam kazuje Željko Džepina, zamjenik gradonačelnika Knina iz SDSS-a, dugogodišnji dogradonačelnik i Josipe Rimac, koji pak odaje dojam realnog čovjeka.





– Posao, samo posao spašava stvari. U realnom sektoru jedino bivši TVIK, sada dio DIV grupe zapošljava veći broj ljudi, ostalo su sve mali poduzetnici. Da bi Knin oživio, jednostavno treba potporu države za značajnije projekte, jer s jedno tisuću novih radnih mjesta situacija bi se dramatično poboljšala. Međutim, kako se to do sada nije dogodilo, nisam veliki optimist, možda su ljudi jednostavno predugo čekali, iako nova gradska vlast (novi je gradonačelnik Marko Jelić, nezavisni, nakon desetljeća vladavine Rimac i HDZ-a) čini korake u pravom smjeru, odmah su krenuli baviti se upravo tom gospodarskom problematikom… Turistički sadržaji trebali bi se bolje iskorištavati, pogotovo kninska tvrđava – kaže nam Džepina koji je izuzetno sretan i ponosan što u Kninu nema nikakvih međunacionalnih incidenata. »Valjda su ljudi evoluirali, shvatili da su im tu domovi i da će živjeti zajedno. Za to su prvenstveno zaslužni stanovnici Knina.”


Kafića ne nedostaje


Jedan korak u smjeru novih zapošljavanja i širenja turističke ponude (smještajni kapaciteti, dakle ležajevi, u Kninu su gotovo nepostojeći iako postoje privatni poduzetnici koji u tome vide priliku, no još je ukupna brojka beznačajna) jest revitalizacija »donjeg« dijela Knina, onog jugozapadnog. Ulazak u grad cestom iz smjera Drniša odaje dojam ulaska u napušten grad, priznao nam je to i zamjenik gradonačelnika. Korak je, naime, u projektu obnove stare gradske jezgre, vrijednom 24 milijuna eura. Trebale bi se obnoviti sve zapuštene starine, no taj korak se može protegnuti na tko zna koliko godina: u pitanju je privatno vlasništvo, a vlasnika jednostavno nema iako se pokušava doći do njih. Džepina se nada kako bi vlasnike (mahom u Srbiji, ali i u ostatku svijeta) na prodaju ili uređenje mogao potaknuti novi porez na nekretnine koji bi mogao u desetak godina »pojesti« cijelu kuću.Kafića, međutim, ne nedostaje. A privatni poduzetnik, ugostitelj s kojim smo razgovarali, naglašava negativnu ulogu države. Kaže nam kako mu na razne poreza i davanja odlazi najveći dio zarade, kaže kako je rob države. Iseljavanje i niske plaće su najveći neprijatelji, ali nudi i pogled na vedriju budućnost Knina i okolice.


– Zamislite da iz nekog grada u samo dvije godine iseli preko 30 posto stanovništva, a sve su to mlađi ljudi, radno aktivni!? Kako bi to podnio i jedan Zagreb?! Ovaj mali grad ima idealne preduvjete za odličan obiteljski život. Evo, meni se djeca voze skejtom po gradu, otiđu na drugi kraj pa me susjedi upozoravaju da su ih vidjeli tamo i tamo i da su prelazili neoprezno magistralu. To, plus činjenica da na pola sata vožnje od Knina imamo more, Šibenik i Solaris, Nacionalni park Krka s kulturnim i prirodnim ljepotama, Dinaru za avanturizam svakakve vrste,… Samo treba omogućiti ljudima da rade, jer nema neke sreće ni u Njemačkoj. Bio sam i ja tamo, vozite se na posao dva sata, radite pa se još toliko vraćate. Za 1.800 eura. Meni konobarica kreće iz stana dvije minute prije smjene, a ima pet tisuća kuna s »bakšišem«. Da je to prosjek, da je plaća oko pet, umjesto što je tri tisuće kuna, puno njih bi ostajalo ovdje, a neki bi se možda i vraćali, uvjerljiv je relativno mlad vlasnik lokala, koji svoju budućnost (i djece) čini se ipak vidi u Kninu.


Srbin po nacionalnosti, međuljudske odnose uopće nije spominjao. Kad smo ga priupitali o tome, samo je odmahnuo rukom i rekao da u Kninu, u tom smislu, nema nikakvih problema.


Uspjeh ex Tvornice vijaka


Najveći isplatitelj plaća je pak DIV Grupa, prosjek u tvornici je oko devet tisuća kuna bruto. Dakle, nešto iznad upravo tih spominjanih i željenih pet tisuća kuna neto. To je međutim prosjek, plaću običnih radnika odgovorni nisu baš rado isticali jer su nam upućeni spominjali baš onih tri tisuće kuna, zbog čega je dosta radnika i otišlo.



Što međutim ne mijenja činjenicu da se u bivšoj Tvornici vijaka Knin danas posluje na tržišnim principima, uspješno. Nekad je bilo zaposleno dvije tisuće radnika koji su u najboljim danima proizvodili oko 20 tisuća tona proizvoda. Danas se s četvrtinom zaposlenih premašuje taj učinak bez problema, a investicija u novu tvornicu povećala je maksimalne kapacitete.


– Kada je 2004. godine DIV Grupa ušla u Tvik, bilo je 50-ak zaposlenih. Danas su nam konstantno otvoreni natječaji, imamo manjak kvalificiranih radnika, a gotovo svi su iz Knina ili okolice. Radimo u tri smjene, a na Odjelu toplinske obrade sve četiri, kaže nam direktor pogona u Kninu Siniša Marić, dok obilazimo novi dio tvornice koji je najviših standarda. Stari dio još radi, tamo se obrađuju posebne narudžbe. Marić se samo nasmijao na sugestiju kako je uzela maha glasina o »kupnji robe u Kini, prepakiranju u Kninu, gdje se ništa zapravo ne proizvodi«.


– Vidite da se itekako proizvodi, a možda tek nekoliko postotaka našeg asortimana u prodaji nabavljamo od drugih jer su narudžbe premale da bi se isplatila proizvodnja – objašnjava.


S obzirom na važnost DIV-a za Knin, zanimalo nas je još par »detalja«…



– Jako mi je žao što ovo traje samo par dana, jer smo mi u Kninu 365 dana u godini, iskreno nam je komentirao pozornost javnosti (još važnije, državnog vrha) koja se »obruši« na ovaj grad u onih nekoliko dana oko 5. kolovoza Dalibor Marijanović, član Uprave DIV Grupe, koji nam je u kratkim crtama iznio i neke brojke.


Država slabo prati DIV


– U nove pogone tvornice smo između 2010. i 2013. godine investirali 30 milijuna eura, a do danas ukupno oko 40 milijuna eura. Najveća smo tvornica standardne vijčane robe u Europi, proizvodimo cca 25 tisuća tona godišnje, zapošljavamo oko 470 radnika. U zadnje vrijeme uvodimo i žene u vijčaru. Za sada to super funkcionira, pokazalo se kako su žene preciznije i fokusiranije, iako možda nekad nedostaje čiste tjelesne snage. Izvozimo 25 milijuna eura vrijednosti robe, a u pregovorima smo upravo, između ostalog novih kupaca i partnera, i s Ikeom, doznajemo od Marijanovića, koji generalno nije presretan kako država prati ovu tvrtku.


– Od 2014. godine smo na temelju kapitalnih investicija trebali dobiti povrat od oko milijun i pol eura, a nismo, dok je jedna druga velika tvrtka svoj novac uredno dobila, i potom prodala tvornicu?! Nama je taj iznos značajan jer 60 posto konačne cijene čini sam materijal, nabavka čelika i za povećanje poizvodnje i produktivnosti upravo nam to nedostaje. Pokušavamo na svjetskom tržištu nabavljati najkvalitetniji čelik po najpovoljnijim cijenama, no stanje u branši je komplicirano i zbog jakog utjecaja Kineza koji oformljuju svojevrsni kartel… – zaključio je Marijanović.


Istina, dok su pripreme za paradu bile još uvijek u povojima, dok je »harao« jedan od najtoplijih tjedana u povijesti koji je ispraznio sve ulice, Knin je djelovao kao pust grad. U sezoni ipak živne, nađu put i poneki gosti, iako uglavnom »povratnici« povećavaju populaciju na trgovima i terasama lokala. Pored smještaja, o hotelima da i ne govorimo, preslaba nam se čini povezanost ionako slabašne restoranske ponude s lokalnim OPG-ovima. Kojih također nema previše, jer nema ni ljudi, što sve skupa čini jedan začarani krug siromaštva. »Knin bi mogao postati novi Obrovac« – kazao nam je u jednom trenutku sugovornik pesimističnih pogleda na svijet.