»Optužnice« čekaju i Milanovića i Lončara

Kome sudi Hrvatsko nacionalno etičko sudište: Šeparovićev sramotni lov na »izdajnike«

Zdenko Duka

Snimio Denis LOVROVIĆ

Snimio Denis LOVROVIĆ

Etnička lustracija obavljena je još u skroz ranim 90-ima. Ovo što sad rade Šeparović i Tomac groteskni je mogući prolog za ono što neki žele da uslijedi kao ideološka lustracija prema kriteriju tko voli a tko ne voli Hrvatsku 



Prije godinu dana osnovano je tzv. Hrvatsko nacionalno etičko sudište koje je, najčešće u Vukovaru, u nekoliko »sudskih rasprava sudilo« za nacionalnu izdaju dvojici bivših predsjednika RH Stipi Mesiću i Ivi Josipoviću, potpredsjednici Vlade Vesni Pusić, Miloradu Pupovcu, Vesni Teršelič, Carlu Bildtu a »optužnice« čekaju i premijera Zorana Milanovića i Budimira Lončara. 


    Posljednji put kad su se našli, optužili su i mrtvog ali, kako se ono kaže, neumrlog Josipa Broza Tita. Ozbiljniji mediji nisu se dosad detaljnije bavili ovakvim harangama i progoniteljskim glupostima, ali je uvijek pitanje je li baš najbolji pristup takve pogromaštine ignorirati. Jer, takvo »etičko sudište« tempirano je baš u zgusnuta vremena dok se potencirano huška i iz Stožera za hrvatski Vukovar, iz šatora u zagrebačkoj Savskoj 66: »Oba će pasti«, »1990 – protiv Jugoslavije, 2014. – protiv Jugoslavena« i iz usta predsjednika HDZ-a Karamarka. 


    Nije slučajno što je nekoliko ljudi u tom sudištu bilo tajno vezano uz obavještajne službe u socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji. Pljuvanjem po drugima kao po neprijateljima, »četnicima«, »Jugoslavenima« i velikim prevrtanjem kaputa ulaskom u novi režim 1990-1991. bivši špiclovi se iskupljuju i peru kako bi se umilili novim, često sličnim gospodarima. 




    Predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog suda je Zvonimir Šeparović, ujedno i vječiti predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva, a tu su Zdravko Tomac, biskup Valentin Pozaić, Josip Jurčević, Željko Olujić, predsjedničin savjetnik za branitelje Ante Deur, akademik Josip Pećarić, Vlado Iljkić iz vukovarskog stožera, Ante Beljo i drugi. 


   


Ideološko sudovanje


U Hrvatskoj postoji nekoliko etičkih »sudova«, vijeća ili komisija i oni prosuđuju o profesionalizmu unutar pojedinih struka – kao Novinarsko vijeća časti u novinarstvu ili pak etičko povjerenstvo u Liječničkoj komori, Odvjetničkoj komori, itd. 



Mesić: Svaka luda nađe veselje 


   


    Bivši predsjednik RH Stipe Mesić jedan je od onih koje je Hrvatsko nacionalno etičko sudište osudilo kao nacionalnog izdajnika. Nitko ga nije zvao da dođe pred to sudište. Mesić kaže da te »suce« ne voli niti spominjati. 


    »Ali, svaka luda nađe svoje veselje. To su sve promašeni političari. Neki su se bavili politikom i promašili, neki se žele baviti politikom i ne ide im«, kaže on. Ima tamo, kaže, raznih ljudi. Jedan se od njih kandidirao za predsjednika RH i dobio manje glasova nego što je potpisa skupio. A ima i onih koji jako vole nositi uniforme. Mesić komentira kako su Klemm i Glogoški došli na razgovor s Milanovićem u uniformama. A Zakon je decidiran – uniformu može obući penzionirani časnik i dočasnik samo kad ide na vojnu svečanost i kad je pozvan da dođe u uniformi. Jer, uniforma je znak sile, a monopol na silu ima jedino država. Time ti ljudi uzimaju prerogative države, a to je zapravo krivo predstavljanje. Uporno krše zakon. Tko je njima dao mandat da govore u ime svih?, pita Stipe Mesić. 


   


Havkić: »Osude« ugrožavaju »osuđene« 


   


    Odvjetnik Emil Havkić pita se tko uopće može sam sebe proglasiti nacionalnim etičkim arbitrom i kako su ti arbitri odabrani? Kakva može biti snaga tog sudišta koje izriče presude za nacionalnu izdaju? Tu je riječ o političkoj borbi i političkim kvalifikacijama. Kad bi se ta granica prešla s kvalifikacijama koje bi bile svjesno difamatorne, onda bi to bio sofisticiraniji oblik udruživanja za javno sramoćenje ili javno blaćenje, kaže Havkić


    Takve »osude« ugrožavaju sigurnost »osuđenih«. No, u pravosudnom smislu te bi »presude« bilo dosta teško sankcionirati. Recimo, dokazati da je riječ o kleveti – dakle, o namjernom iznošenju neistinitih činjenica. To bi bilo teško dokazati ako postoji procedura, ako saslušavaju neke svjedoke, materijale. Moglo bi se raditi o sramoćenju. Ako je to mišljenje neke političke opcije, teško bi ga bilo podvesti pod govor mržnje, smatra Havkić.



    No, to je nešto potpuno drugačije nego kad Šeparovićevo »sudište« sudi za nacionalnu izdaju, kolokvijalno veleizdaju. U osnivačkom dokumentu jasno se ističe, naravno, da se radi (samo) o etičkom sudu pa je »osuda samo moralna a sudi se u slučajevima u kojima su grubo narušena temeljna etička načela u javnom postupanju.« Nacionalna izdaja je izdaja nacionalnih interesa a oni se definiraju »kao cilj koji država ima na ekonomskom, vojnom ili kulturnom području, ali se može uzeti i šire, kao svaki interes koji je od vitalnog značenja za opstanak i prosperitet naroda i države.« 


    Vesna Teršelič, predsjednica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću je nakon što joj je dostavljena »presuda« HNES-a, prijavila Šeparovića DORH-u i policiji i o tome obavijestila bitne institucije vlasti u zemlji, jer se, prirodno, osjetila uznemirena stavovima »sudišta«. Zvonimir Šeparović je zbog toga bio na obavijesnom razgovoru na policiji. 


    Nacionalno etičko »sudište« vrlo je opasan način političkog djelovanja. Jer, uvijek dosad u povijesti za nacionalnu izdaju se dobivalo ili metak ili nešto slično, iako su nerijetko i često »izdajnici« držali pravu stranu a njihovi egzekutori bili zločinci i oni koje je povijest – što se ona više taložila – češće osuđivala. 


    Dragan Bagić, docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ocjenjuje Šeparovićevo sudovanje ideološkim sudovanjem, u kojem se neke ljude želi eliminirati iz političkih razloga iz javnog prostora. Etiketiraju se ljudi kao etički neprihvatljivi a zapravo se radi o onima koji zagovaraju drugačije političke pozicije. Bagić nam kaže da je to vrlo opasan oblik djelovanja, jer stremi ka totalizaciji političkog prostora. To je neprihvatljivo i opasno narušava demokratski poredak. Svatko se može slagati ili ne slagati s nekim stajalištem, ali se ta stajališta ne smiju delegitimirati i proglašavati izdajničkima, govori nam Dragan Bagić.   


Strategijski osmišljena mržnja


Odvjetnik Veljko Miljević kaže da ako »suci« ovog »sudišta« navedu bilo što što može štetiti časti i ugledu određenog čovjeka, oni sigurno nisu izuzeti od domašaja kaznenih odredbi o sramoćenju, uvredi i kleveti. Oni »sude« javno i njihove su »presude« postale pristupačne većem broju osoba. Ali, mogli bi biti oslobođeni od odgovornosti, ako uvjere sud da rade u javnom interesu. »Suci« Etičkog »suda« mogu utjecati na one ljude koji na osnivače i članove tog suda gledaju kao na stručne i moralne autoritete, ističe Veljko Miljević. 


    Rekli bismo – biti proglašen nacionalnim izdajnikom od ljudi upitnog moralnog integriteta, ustvari može služiti na čast i značiti da si na pravoj strani. Ali, teško je dočekati da ti to eventualno povijest dokaže jer naravno takva neka huškačka »etička presuda« može ti natovariti na vrat različite indoktrinirane i koječim zadojene tipove i čovjek može imati velikih problema. 


    »Suditi« bilo kome za nacionalnu izdaju, pa makar »optuženika« i samo »moralno« »suditi i osuditi« rijetko je viđeni kretenizam. 


    Kod nas se, izgleda, dugoročno strategijski osmišljava jedino mržnja – ili etnička ili ideološka ili i jedna i druga – jedino su mrzilačke pobude i mrzilačka praksa agens u jednoj jako širokoj razgranatoj mreži u kojoj su pojedine veteranske (braniteljske) udruge, pojedini mediji (najviše portali, s govorom mržnje i u komentarima čitatelja). 


    Ne može se reći da postoji najizravnija veza tog Šeparovićevog sudišta i HDZ-a, ali su sudske presude tog tobožnjeg sudišta posve u skladu s politikansko-ideološkim difamacijama koje je kao tobožnju »lustraciju« za vrijeme poslije izbora u više izjava i intervjua najavljivao Tomislav Karamarko. 


    Etnička lustracija obavljena je još u skroz ranim 90-ima. Ovo što sad rade Šeparović i Tomac groteskni je mogući prolog za ono što neki žele da uslijedi kao ideološka lustracija prema kriteriju tko voli a tko ne voli Hrvatsku. A vole Hrvatsku oni koji vole Šeparovića, Jurčevića, Pozaića i Karamarka. Mrze Hrvatsku oni koji su ili ravnodušni prema spomenutima, ili pak misle da njih mogu voljeti samo oni koji bi i nas i Hrvatsku odveli u (još) lošiju i beznadniju situaciju. 


    Zna se – prvo etnička i etička sudišta a poslije – tko zna. To nije izraz nego onemogućavanje i proskribicija demokracije u Hrvatskoj.