Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 6
Sutra: 16° 16° 6
19. rujna 2019.
Ispis članka: ISPUNIO ZAVJET Nakon teške prometne nesreće, pješke prošao od Prevlake do Istre - Novi List

NoviList.hr

ISPUNIO ZAVJET Nakon teške prometne nesreće, pješke prošao od Prevlake do Istre

Zlatko Mihocek - Torpedo

3. lipanj 2019 11:28

Napisao: Siniša Pavić

Brojke su fascinantne: 44 dana hoda, 1.830.000 učinjenih koraka, 1.100 prijeđenih kilometara, 41.000 metara visinske razlike uspona, tri nacionalna parka, tri parka prirode, šest značajnih krajobraza, 12 rijeka, 36 vrhova, svi vremenski uvjeti! Sve je to prohodao Zlatko Mihocek – Torpedo!

Foto Privatna arhiva

Siđete s autoceste kao da će te put Čakovca, vozite kroz Malu Suboticu i eto vas u mjestašcu što se Palinovec zove. Nije to pretjerano teško, baš kao što nije teško naći dvorište u kojem su dva stabla prepuna limuna, makar smo u Međimurju. A u dvorištu domaćin, Zlatko Mihocek! S obzirom na to da smo mu u goste došli zato što je u 44 dana prohodao 1.100 kilometara, očekivao bi putnik namjernik Supermana kakvog.

A Zlatko, u najboljem smislu riječi, običan neki čovjek. A opet, kako će biti običan onaj koji je prohodao cijelu pješačku stazu Via Adriatica, stazu što ide od poluotoka Kamenjak u Istri do Prevlake na krajnjem jugu.

​Nije Superman, ali su brojke svejedno fascinantne: 44 dana hoda, 1.830.000 učinjenih koraka, 1.100 prijeđenih kilometara, 41.000 metara visinske razlike uspona, tri nacionalna parka, tri parka prirode, šest značajnih krajobraza, 12 rijeka, 36 vrhova, svi vremenski uvjeti! Sve je to prohodao Zlatko Mihocek – Torpedo!

– Jasno vam je da ćemo vas pitati što vam bi – velimo Zlatku praktički s vrata.

– Samo vi pitajte. Morate pitati, jer nisam vam ja neki govornik – na to će skromno Zlatko.

Kava samo što nije zakuhala. Dok sjedamo za stol, pitamo Zlatka boli li što nakon tolika hoda. Trajalo je hodanje od 6. travnja do 19. svibnja, nema desetak dana da se kući vratio. Kaže, dobro je. Jedino ramena još malo osjeća.

Tanke naramenice

– Ruksak je bio težak 26 kila, kad bi se namočio i teži, a naramenice mu uske – pojašnjava Mihocek.

Bit će da je i to dijelom razlog da se kući vratio 19 kilograma lakši!?!

– Pa kakvi ste bili kad ste krenuli!? Uopće vas se ne da zamisliti s 19 kila više – velimo mu.

– Bio sam jači od vas – smije se Mihocek.

U startu, eto, dvije korisne informacije; ne idite na ovakav put s ruksakom tankih naramenica i idite na ovakav put ako mislite smršavjeti 19 kila! Ma, šalu na stranu, veliki je ovo pothvat i velika promocija staze koja je sam po sebi promocija svega lijepog što Hrvatska ima. Do sada su je prešla samo dva planinara Slovenca, trkači po vokaciji, no Zlatko je prvi Hrvat koji je to pokušao i uspio.

Foto Davor Kovačević

Priča o tome kako i zašto spontano počinje od vremenskih prilika, činjenice da je i za našeg posjeta Palinovcu padala dosadna kiša. Mislio je tako Zlatko da u travnju neće na stazi snijega biti, tek gdjekoja snježna krpica. Ali, bilo je kontra.

– Bilo je snijega strahota jedna. I padalo, i tuča, i kiša, baš kao danas što pada – priča Zlatko.

Sunčana su bila samo četiri dana. Žarilo bi tad tri, četiri sata da se i protiv sunca morao mazati, ali u pravilu loše ga je vrijeme pratilo. Samo, novinaru znatiželja mira ne da pa skače s teme. Zašto Torpedo!?

– To je nadimak. Dao mi ga je Slovenac s kojim sam prije puno planinario. Rekao je: »Torpedo ide i pod vodu, ne gasi se, ne staje, ide do kraja. Znači – Torpedo!« I ja ni na stazi nisam stajao. Meni kiša nije smetala. Padalo, ne padalo, ja sam u sedam sati ujutro stavio ruksak na ramena i ajde do šest sedam popodne – priča Zlatko.

Via Adriaticom

Nego, Via Adriatica, što je to zapravo!? To je, objašnjava, prvi dugometražna, dugoobalna turističko-planinska staza!

– I ide pretežno uz more, da se s jedne strane vidi more a s druge kontinent. To druge zemlje nemaju – kaže Zlatko.

Imaju, poput primjerice Španjolske, dugometražne staze, hodočasničke, turističke, ali ovakvu kakvu Hrvatska ima nema nitko. Idejni začetnik staze je Srećko Vukov. Trasirana je zadnje tri godine. Duga je 1.090 kilometara u ide od Kamenjaka prema Prevlaci. No, Zlatko je krenuo ‘naopakim’ putem od Prevlake do Kamenjaka, da mu kolegama iz planinarskog društva Bundek iz Murskog Središća bude bliže po njega doći. Zanimljivo je to da je Mihocek među planinare zakoračio relativno nedavno, 2012. godine. Prebolio je prije toga teške bolesti, liječio ih i izliječio zahvaljujući i solarnoj jogi kojom se počeo baviti, da bi ga u svom tom procesu privuklo i planinarenje.

Foto Davor Kovačević

– Tu, direktno s prozora, vidi se Ivančica. Jedno sam se jutro probudio, upalio auto i na brdo. Nikad prije nisam s planinarima ni razgovarao, ni ništa – priča Mihocek.

Ma, nešto je drugo bilo ključno da se za ovakvu avanturu odlučio. Dogodila se Zlatku saobraćajna nesreća u lipnju prošle godine. Teška nesreća, bolnica, dugotrajan oporavak. I tad je odlučio; bude li sve u redu propješačit će stazu Via Adriatica! Naime, četiri godine ranije Srećko Vukov je imao prezentaciju o stazi u Varaždinu, da bi u veljači ove godine posjetio društvo Bundek.

– Na kraju prezentacije došao sam do Srećka i rekao: »Ja ti budem ove godine krenuo.«

– Pa što vam je Vukova na to rekao!? – pitamo.

– Rekao je: »Pa kaj je ‘dedek’, 60 godina, trbuh!?« Imao sam 96, 97 kila. Ha, ha – smije se Mihocek.

Sad ih, ponovimo, ima 19 manje! Dovoljno da konstatira novinarska čeljad kako garant ništa u tih 45 hoda dana nije jeo.

– Jesam, više sam jeo nego doma. Ali, ne možeš unijeti u sebe toliko koliko potrošiš – na to će Zlatko.

Hodao je na dan u prosjeku 30 kilometara, najmanje 19,5 kilometara po strminama i burama Biokova, najviše onih završnih 50. Kaže, da ne bi kiše i loša vremena prošao bi on stazu i za desetak dana manje. Podsjećanja radi ponovimo; 1090 kilometar staze, svakodnevno prijeđenih najmanje 19 kilometara a najviše 50, 19 kilograma lakši na kraju puta dugog 44 dana, a na leđima ruksak težak 26 kilograma. Pitamo Zlatka je li imao ikakvu ideju što ga po putu čeka. Njega je, međutim, više brinulo hoće li moći dobiti toliko dana dopusta. U čakovečkom HEP-u gdje radi kao dostavljač, izašli su mu u susret. Drugih nekih priprema i nije bilo. U kondiciji je bio i jest zahvaljujući planinarenju, bicikliranju i onoj stazi oko kuće dugoj nekih pet kilometara kojom prošeta psa tornjaka. No, ako je do sada stazu prešao on planinar i dvojica Slovenaca lani, je li to staza i za ‘običnog’ čovjeka!?

3088427

– Pa je. Idu ljudi dionicu, dvije, tri – kaže Zlatko.

Primjerice, za puta je susreo Njemicu koja je odradila dvije dionice, od 13 koliko ih staza ima, od Dinare do Ploča. Išla je s psom i savladala je.

Teška samoća

On se, međutim, na put duž cijele staze zavjetovao nakon prometne nesreće; ako bude sve u redu s njegovim nogama i kičmom, prehodat će Via Adriatica cijelu! Sve je u Zlatka Mihoceka tako jednostavno, a onda i nekako logično. Recimo pitanje što je sve stavio u ruksak prije puta. A on nabraja; jedne rezervne hlače, troje čarape, četiri majice kratkih rukava, jednu dugih rukava, pernatu jakna radi zime, prva pomoć, tablete za vodu, mali plinski rešo, nešto hrane... A što je jeo?

– Pretežno sir koji sam dao vakumirati u manja pakovanja, palentu što se kuha u minut, zobene pahuljice proteinske i juhe – kazuje ovaj vegetarijanac.

Kada bi mu u blizini, a blizina se tu u kilometrima broji, bio kakav dućana skočio bi do njega ali ponajprije stoga da napuni mobitel.

– Navigacija, ura, to mi je prvo bilo – veli.

Ističe Mihocek da se za ovakvu stazu i ovoliko hodanja valja ponajprije psihički pripremiti. Teška je samoća, makar nije imao nekih većih problema. Pače tvrdi da ne bi stazu ni prošao da je imao društvo, jer dok bi vijećali hodati ili ne hodati po lošem vremenu, otišao bi im dan. Ovako bi on ustao i krenuo!

z3005k07

– Kad ste Torpedo – velimo mu.

– Haha, sto posto – smije se Zlatko.

Na stazi je mislio samo o budućem koraku, o tome hoće li sresti kakvu životinju, ili migranta na koje su ga mnogi upozoravali da na koncu ne bi sreo nijednog. Nije on unaprijed planirao ni gdje će spavati, jesti. Sve se rješavalo u hodu. Uostalom, šator je bio tu, baš kao i rešo. A staza ga je i po ovakvom vremenu iznenadila – ljepotom!

– Lijepa je staza, dopala mi se usprkos ledu i tuči. I kad me pitaju gdje mi je bilo najljepše, ja im to ne mogu reći. Sve mi je bilo lijepo – ističe Zlatko.

A najteže? Spuštanje s Vaganskog vrha na Velebitu, recimo. Očišćena je bila staza, metar široka, ali na borovima se objesilo inje da jedva stazu vidiš. Moraš tu, veli, pratiti navigaciju da ne skreneš s puta i usput se pazit inja. Priznaje Zlatko da kad si sam jedva čekaš nekog putem sresti, a koga god je sreo pokazao je taj interes za njegovo pješačenje pa ga nudio hranom, pićem, prenoćištem.

– Dobre duše kud god sam krenuo – ističe Zlatko.

Zahvaljujući grupi na Facebooku Via Adriatica Hiker’s Corner Zlatkov stotine ljudi je njegov pothvat pratilo. Bila je to važna podrška, taman da mu se priskoči ako je potreba. Recimo kad se kabanica pocijepala, ili kada se gojzerica razrezala na oštrom kamenju pa je, da noge ne budu mokre po cijeli dana, valjalo u Zadar po nove. Oni koji bi do njega došli teško su odlazili, oduševljeni i društvom i stazom. I Zlatka je impresioniralo mnogošto, poput izvora rijeka, kanjona, livada na kojima je trava ravna kao na nogometnim stadionima a da nikada kosilice vidjele nisu... A životinje?

Foto Davor Kovačević

A zašto ne?

– Vidio sam vuka prije Knina. Čim me je zapazio pobježe. Lisica mi je prišla, vidio sam poskoka, tragove divlje svinje, pa trag medvjeda kapitalca – priča Mihocek.

Najviše ga je, međutim, prepao čovjek, policajac u maskirnom odijelu kad je iskočio pred njega misleći da je migrant. Ističe Zlatko i da su u planinarskim domovima svi prema njemu bili uslužni. Znali su ga i zvati prije nego im je došao, pa pitati što će mu vegetarijanskog skuhati. Zapravo, može li loš čovjek uopće bit planinar?

– Loš može k nama doći, ali će se brzo popraviti – na to će Zlatko.

Na cilju na Kamenjaku doček. Kad je vidio kćer i svog unuka Luku Zlatko se više nije mogao othrvati snažnim emocijama. Sav trud je itekako vrijedio. Molimo Zlatka za fotografiranje s pokalom i plaketama što ih je dobio. Pitamo ga za nove neke planove, a on veli da ih ima i da su u razradi. Ostalo je za pitati još samo ono pitanje s početka.

– Još nam samo recite zašto i što vam bi da na ovakav put krenete!? – pitamo ga.

– A zašto ne!? Če si planinar onda te vuče – jednostavno će Zlatko Mihocek – Torpedo, Međimurac, prvi Hrvat koji je prohodao čitavu stazu Via Adriatica.

Spoj prirode, povijesti i kulture

Srećko Vukov, pustolov iz Zagreba i osnivač AktivNature, idejni je začetnik Via Adriatice. Pitamo ga zbog čega Via Adriatica.

– Višednevno kretanje prirodom već je dugo u svijetu popularno, a da bi se to i moglo potrebne su staze dovoljno duge, ali i interesantne. Dugometražne staze u svijetu postoje već dugo, kao i kultura hodanja njima. Za hodača je to prilika da upozna prirodu i kulturu zemlje u kojoj se staza nalazi ali i sebe. Za zemlju u koju hodači dolaze to je prilika da pošalje lijepu sliku u svijet. Jedan od razloga zašto Via Adriatica jest i taj da na neki način pružim nešto zemlji u kojoj živim i čiju prirodu obožavam, ali i da ostavim nešto iza sebe, nešto što će ljudi koristiti još dugo nakon što me više ne bude.

z3005k05

Via Adriatica je kompilacija najljepše prirode uz našu obalu, povijesti i kulture područja kojim prolazi, a osim te spektakularne prirode Via Adriatica će u svijet poslati i najljepšu sliku našeg mentaliteta kroz svjedočanstva ljudi koji će stazom hodati i koji će uživati ogromnu spremnost naših ljudi da hodačima pomognu na njihovom putu Via Adriaticom. Želim da se mi i naše djeca i unuci ponosimo Via Adriaticom kao što se i druge zemlje ponose svojim dugometražnim stazama – kazao nam je Vukov.

Via Adriatica, očito može samo biti još bolja i bolja, jer priča je na početku i vezala je uz sebe istinske zaljubljenike u hodanje i prirodu. Biti će tu, nema sumnje, i novih oznaka, novih sadržaja, novih domova, aplikacije neke da hodači, poglavito stranci, čim više doznaju o onom kud hodaju i što vide. Vukova ostade tek pitati kad će i on poput Torpeda u avanturu života.

– Zlatkovim stopama bih sad, ali s obzirom da imam sinove koji me trebaju, ne mogu se trenutno »iskopčati« iz života na tako dug period. Čim još malo odrastu eto i mene ponovo na Via Adriatica, ovaj put u komadu – poručuje Vukov.

Pet županija, 53 općine...

Dugačak je popis svega dobrog i lijepog kud prolazi Via Adriatica. Od planina kojima prolazi tu su: Učka, Grobničke Alpe, Snježnik, Risnjak, masiv Vinodolskog i Senjskog zaleđa, Velebit, Dinara, Svilaja, Kozjak, Poljička planina, Omiška Dinara, Biokovo, Zmijsko brdo, Sniježnica. Mađu vrhovima iznad 1.000 metara tu su, među ostalim, Vojak, Obruč, Snježnik, Risnjak, Tuhobić, Vučjak, Vaganski vrh, Sveto brdo, Svilaja-vrh, Sveti Ilija, Vošac... Rijeke koje prolaze kroz Via Adriatica su Raša, Cetina, Zrmanja, Ombla, Ljuta, Krčić, Krupa, Krnjeza, Butižnica. Jezera su Perućko jezero i Baćinska jezera. Niz je tu i zaštićenih područja: Park prirode Učka, Nacionalni park Risnjak, Nacionalni park Velebit, Nacionalni park Paklenica, Spomenik prirode Cetina – Vrela, Park prirode Biokovo, Park šuma Trsteno-Brsečine....

Staza prolazi kroz pet županija – Istarsku, Primorsko-goransku, Ličko-senjsku, Zadarsku, Šibensko-kninsku, Splitsko-dalmatinsku, Dubrovačko-neretvansku – i kroz 53 općine! No, ona ponajveća ljepota i jamačno veliko izneneđenje za hodače jesu lokaliteti dojmljivi kako po svojoj prirodnoj ljepoti tako i po svom povijesnom i kulturnom značenju makar da i nisu zakonom zaštićeni. U riječkom zaleđu, primjerice, Via Adriatica prolazi pored ostataka Liburnijskog limesa, rimskog zida iz 3. i 4. stoljeće koji je nekad povezivao Rijeku i Prezid u dužini od gotovo 30 kilometara.