Lice humanosti i ponosa

IMA LI ZA OVU ZEMLJU NADE? Kako je lice Saše Pavlića postalo svjetlo na savjesti Hrvatske

Darko Pajić

Snimio Darko JELINEK

Snimio Darko JELINEK

Simbolično je njegov križ i naš križ, ali je još važnije što su njegova pitanja i stavovi također naši. Djelo čovjeka s križem govori: »Za ovu zemlju ipak ima nade! Ne očekujte tu nadu od Plenkovića ili bilo kog drugog. Nemate novca za lijekove, a imate za avione? Pa vi ste obični idioti i licemjerni gadovi!« Tu je poruku prenio svima. I otišao svojoj obitelji. U anonimnost. Jer od početka nije ni bio on važan. Samo poruka



On je u pravu. I to je jedini istinski problem koji ima Saša Pavlić. Bolesna je zemlja koja kupuje stare i polovne borbene avione proizvedene kako bi sijali smrt, a istovremeno priznaje kako nema novca liječiti teško bolesnu djecu. Okreću glavu. Država osniva humanitarni fond i žicari novce od građana.


Ne žele vidjeti i prave se blesavi. I kao što se žaba postupno navikava na vrelu vodu u kojoj će se na kraju skuhati i umrijeti tako i mi kao društvo, polako, iz godine u godine, gubimo empatiju i solidarnost prema svemu što nas okružuje.


Nema više te slike što može taknuti u srce i pokrenuti ljude. Ali ne samo zbog komoditeta, ne zbog toga što ljudi ne žele pomagati, već više ne vjeruju da mogu. Nešto učiniti i promijeniti. A to je kriva slika.




Unatoč svom cinizmu vječno prisutnih sveznadara što su Sašu Pavlića ovih dana promatrali kao nekakav eksces, koji će doći i proći i biti brzo zaboravljen, ostati bez ikakvog učinka i odjeka. Ni to nije istina. Jer je ovaj Riječanin svojim nesebičnim činom postavio užasno mnogo pametnih i teških pitanja svojoj zemlji. I razotkrio svu našu bijedu u pokušajima da na njih odgovorimo.


On je tata. Dvoje djece. Ali njegova djeca nisu bolesna i ne treba im nikakav lijek. Kad je te preduskrsne subote umjesto uživanja u blagdanu i obitelji spakirao stvari i krenuo pješačiti prema Zagrebu nitko u ovoj zemlji nije znao za njega.


Nije kod njega bilo kalkulacija, nije računao na to da bi mogao postati medijska zvijezda, vjerojatno niti na to da će svojim činom probuditi ljudskost kod hrvatskih vladara što stoluju na Markovom trgu, koji će shvatiti gdje griješe, pa kao čarobnim štapićem odustati od tih besmislenih aviona i jednostavno učiniti sve što mogu kako bi što prije oboljeloj djeci pružili svu moguću pomoć. Znao je i on da ne živi u bajci.


I svejedno je uprtio svoj simbolični teret i krenuo. O čemu je mislio kad je po mrklom mraku ušao u šator prespavati kraj ceste? Bilo je minus 5 ujutro, nije prespavao ni dva sata. Je li sumnjao i pitao se – što meni ovo treba? Vjerojatno jest.


I vjerojatno bi putem ipak morao odustati da mu nisu priskočili u pomoć noseći njegov križ. Prvi Marin Miošić Stošić, čiji je aktivizam originalan i jedinstven u svojoj iskrenosti i vjeri kako se uvijek iznova vrijedi potruditi kako bi se ukazalo na nepravdu i pokušalo je ispraviti.


Kao u filmskoj priči, čovjeku s križem prilazili su znani i neznani. Netko bi pružio ruku, netko i suzu pustio, drugi ponudio ručak i smještaj, netko bi prohodao dio puta ili makar ponudio da ponese i osjeti koliko je težak taj teret.


Posjetili su Sašu i roditelji teško bolesne djevojčice, koji su dužni 600 tisuća kuna kredita za njeno liječenje.


–  Izljubili smo se i izgrlili. Nisam znao što da im kažem, osim da se to nije smjelo dogoditi, rekao je. Bilo je to i emotivno teško putovanje. Neće se nikada ni znati što je u njegovoj ruci značila ona lutkica ježa, jer Pavlić nije nikakav medijski manipulator. Od koga ju je dobio i zašto je zbog toga bio emotivno toliko potresen da nije mogao izaći pred kamere. Da su čak i novinari i snimatelji zaplakali čekajući njegovu izjavu. Da ni policajcima nije bilo svejedno. Iako su samo radili svoj posao, nisu izdržali da mu ne pruže i ljudsku podršku.


Ljudski je osjetiti nepravdu


Može biti da je slučajnost što je Saši pukao film na avionima i bolesnoj djeci. Moglo je prekipjeti i kod Tomislava Horvatinčića, oslobađajuće presude za smrt dvoje ljudi, njegova zahtjeva da mu se obešteti šteta na jahti kojom je pregazio dvoje Talijana.


Tragične priče male Nore Šitum, čiji su roditelji na optuženičkoj klupi nakon što im je dijete umrlo, a cijela Hrvatska uzaludno ustala u pokušaju da pomogne. Ili na muci umirovljenika prepuštenih bajama za smeće što nemaju od čega živjeti nakon 40 godina punog radnog staža.


Bivšim profesorima, variocima, bauštelcima s glavama u kantama za smeće koje gledamo na svakom koraku, ali ih više ne vidimo. Navikli smo. Mogao je okidač biti i Ivica Todorić s live prijenosima iz Londona, koji uživa slobodu i blagostanje iako je ostavio nevjerojatne dugove od 50 i više milijardi kuna, pola godišnjeg hrvatskog proračuna.


Gledaš sve te dvorce, jahte, vile na moru i cijeli njegov otok, a istovremeno i desetke tisuća njegovih radnika kako rintaju za bijednu nadnicu od 3.000 kuna.


Poludjeti od bijesa mogao je i nakon vijesti o Plenkovićevim rođacima i kumovima koji odjednom predstavljaju izuzetne kadrove i dobivaju odlično plaćene poslove u Hrvatskoj i izvan nje. Želudac boli i od spoznaje da opstojnost cijele Vlade čuva čovjek optužen za krađu dnevnica u bivšoj Vladi.


A gradonačelnik najvećeg grada u državi godinama vlada čekajući suđenje za ozbiljne optužbe o kriminalu, gdje suđenje nikako ne počinje. Vide se i najniže radničke nadnice u Europi, blokirani ljudi i njihova muka ustoličena na ovršnom robovlasničkom biznisu, sve se to vidi, silna, užasna nepravda.


 Pavlić je samo napravio puni krug i zaustavio se na djeci oboljele od spinalne mišićne atrofije, koja pred kamerama bespomoćno leže ukočenih udova, na respiratorima, pogleda uprtih u jednu točku. Okamenjena djeca prepuštena čekanju na smrt, jer za njihov lijek novca navodno nema.


Uzalud i očaj, strah i beskrajna tuga roditelja dok već godinu dana  kleče i moljakaju pred premijerom i ministrom zdravstva, koji se usuđuje javno reći kako ne može biti novca za sve. Ljudski je osjetiti koliko je to nepravedno.


Kujundžića treba biti sram ako ne razumije dubinu užasa nastalog zbog toga što govori i radi. Ima novca, naravno da ima! Mora ih biti za svu našu djecu oboljelu od rijetkih bolesti. Nije samo lijek Spinraza u pitanju, mnogo je drugih, javnosti manje poznatih imena skupih lijekova, bolesti, imena djece i njihovih roditelja. Tu je puknuo Saša Pavlić. Zgranut i zgađen društvom u kojem živimo nesposobni prepoznati bitno od nebitnog i dobro od lošeg.   


Sašu ignorirati nisu mogli


Zato je nosio svoj križ do Markovog trga. Bez toga bi bio samo još jedan u bespreglednom nizu neimenovanih pojedinaca što njurgaju i psuju sebi u bradu. Koliko god takvih ljudi bilo u Hrvatskoj bit će ih uvijek premalo i bit će nevažni zato što su ignorirani. Kao da ne postoje. A Sašu ignorirati nisu mogli.


Da, simbolično je njegov križ i naš križ, ali je još važnije što su njegova pitanja i stavovi također naši. Hodao je 180 kilometara zato da natjera cijelu zemlju da ga čuje. I u tome je uspio, još kako. Nije napravio baš niti jednu grešku. Nije politizirao ili davao sebi na važnosti. Nije ostao impresioniran činjenicom da ga je Plenković primio, time što je vjerojatno prvi put, možda i zadnji u životu, ušao u zgradu Vlade na Markovu trgu.


Što je uopće mogao čuti? Sve te isprazne frazetine i izgovore, odgađanje bilo kakve konkretne odluke, najavu tamo nekog sastanka idući tjedan. Ma dajte, molim vas! Sve su to gluposti, politika, prljava i prozirna. Sve je Pavlić na kraju rekao u nekoliko rečenica. On je poruku prenio. Svima. I otišao. Svojoj obitelji. U anonimnost.

Jer od početka nije ni bio on važan. Samo poruka. Tko se usudi reći da je nesebični pothvat jednog malog čovjeka bio besmislen nije ništa više od sebičnog i okrutnog cinika što vjeruje da je svijet u kojem živimo dobar ako je  njemu osobno dobro, a svi ostali slobodno mogu crknuti. Ako u takvoj zemlji stvarno želimo živjeti, onda slobodno možemo ugasiti svjetlo i iseliti.


Hrvatska ipak ima svoje junake.  Tko kaže da je sve crno, jednostavno laže. Vatrogasci, doktor Paladino, ako baš hoćete, sve one stotine tisuća ljudi što su davale novac za Noru Šitum ili Anu Rukavinu. I ovaj posljednji – Saša Pavlić. Čije djelo govori:


Za ovu zemlju ipak ima nade! Ne očekujte tu nadu od Plenkovića ili bilo kog drugog. Promjena je u nama ili je neće biti. A djeca su dobar, najbolji početak. Nemate novca za lijekove, a imate za avione? Pa vi ste obični idioti i licemjerni gadovi! Plenkoviću izdrži! Kupi te proklete avione! I nastavi se praviti blesav ako možeš!


Kujundžiću, savij još malo kičmu i pravdaj vlastitu nemoć i nesposobnost kao ministra zdravstva!  To je poruka čovjeka s križem koji je došao niotkuda i postao legenda, jer je rekao istinu. U svoje i naše ime. I postao svjetlo na savjesti Hrvatske.